Zašto do radikalnih reformi dolazi samo na tragu očajnog lokalnog pokreta? Zašto ljudi moraju gladovati prije nego što se politike promijene? U ovoj kolumni bacim pogled na koncepciju javne sfere političke filozofinje Hannah Arendt i mapu koju nam ona danas predstavlja.
Po mom mišljenju, Arent predstavlja istinski inovativan način poimanja društva koji se često zanemaruje u borbi između liberalne i konzervativne politike. Na radikalan način, Arendt ukida i tradicionalni konzervativni ili libertarijanski pogled na društvo, da životi ljudi treba da budu potpuno oslobođeni politike i uticaja vlade, i tradicionalno liberalno gledište da je uloga vlade da se brine za ljude. Oslanjajući se na grčki ideal polisa ili javne sfere, Arent objašnjava da nijedno nije tačno. Umjesto toga, sav život, izvan nečijeg ličnog života, je politički. A sloboda se teško može zamisliti manje nego u kontekstu političkog društva i javne sfere. Pored toga, ona objašnjava da vlada ne bi trebalo da bude telo koje odlučuje za ljude – to bi trebalo da bude telo koje se sastoji od ljudi, koji sami odlučuju u kakvom će društvu živeti. Prema Arendt, sve dok su ljudi istinska demokratija će uvijek biti nerođeni ideal.
Arendt i civilno društvo
Ruski disident i postkomunistički naučnik Vladimir Tismaneanu definiše građansko društvo „kao skup temeljnih, spontanih, nevladinih (iako ne nužno antivladinih) inicijativa odozdo koje se pojavljuju u posttotalitarnom poretku kao rezultat labavljenja državne kontrole i smanjenje ideoloških ograničenja koja nameću vladajuće stranke.”[1][1] On u pisanoj formi citira Moshea Lewina da se civilno društvo sastoji od „mreža i institucija koje ili postoje i djeluju nezavisno od države ili su zvanične organizacije sposobne da razviju vlastita spontana gledišta…“ Zagovornici civilnog društva udružuju grupu privatnih građana, pokušavajući da je “kontrolišu i ograniče” “ekspanzionistički nagon” države, smatra Lewin. Zaista, Tismaneanu smatra da je među ključevima za transformaciju društva u ono koje je dovoljno otvoreno „formiranje političke elite (klase), koja bi, uprkos svim prirodnim razlikama, bila u stanju da se složi oko krajnje vrijednosti karakteristične za otvoreno društvo, uključujući ulogu tržišta, zaštitu pojedinca i neophodne garancije za manjine.”[1][2]
Razumljivo je zašto su oni koji su doživjeli kršenje ljudskih prava pod
Arendt vjeruje da je grčki model demokratije oko polisa idealan. Protiv onih koji smatraju da se vlada mora ukinuti da bi vladala sloboda, Arent objašnjava da ne možete ukinuti politički život u javnoj sferi. Ima ga svuda. Prema Grcima, jednom kada ste iskoračili izvan privatne sfere svog domaćinstva i porodičnog života, zakoračili ste u javno-političko područje. Stav da narod treba da prepusti javnu oblast ili političke poslove jednom vođi posmatran je kao oblik tiranije.[1][3]Učešće u političkom carstvu bilo je, prema Grcima, u samom srcu slobode. Dok mnogi danas vide slobodu kao mjesto gdje vlada ne stanuje i gdje se politika ne govori, Grci su shvatili da je sve izvan kuće i porodice bilo političko; da je “politički fakultet” bio “sama suština slobode”, a biti lišen toga značilo je biti lišen slobode.[1][4]
Izvan predstavničke vlade u
Arendt (kao i Habermas) ukazuje na porast posebnih interesa, koji potiču iz privatne sfere, i kako korumpiraju javnu sferu. Arendt objašnjava da, budući da birači djeluju iz privatne perspektive, oni ne uspijevaju zaista postati dio javne sfere i, kao rezultat toga, ne djeluju kao članovi zajednice: „Kroz grupe za pritisak, lobije i druge uređaje, birači zaista mogu uticati na interesno djelovanje svojih zastupnika, odnosno mogu natjerati svoje predstavnike da ostvaruju svoje želje nauštrb želja i interesa drugih grupa birača. U svim ovim slučajevima birač djeluje iz brige za svoj privatni život i dobrobit, a ostatak moći koji još uvijek drži u svojim rukama više liči na bezobzirnu prisilu kojom ucjenjivač tjera svoju žrtvu na poslušnost nego na moć koja iz toga proizlazi. zajedničkog djelovanja i zajedničkog vijećanja.”[1][5] To je svakako problem sa reprezentativnom vlašću u zemlji
Imati dobre predstavnike nije dovoljno. Zapravo, ako razmislite o tome, kako pojedinci mogu iskreno zastupati interese tako velikog broja ljudi i njihovih širokih pogleda? Štaviše, koliko smo zapravo uključeni? Mi glasamo, biramo kandidata A ili B. Imamo svoje stavove izražene putem anketa. Mi smo uz MSNBC preko FOX Newsa. Suočimo se s tim, nije predstavnička vlast sve što treba da bude.
Arendt se žali da u reprezentativnoj vlasti mase, pa čak i pojedinci nemaju ništa više od raspoloženja, a ne obrazloženih mišljenja, jer nisu istinski učesnici javnog života. “U ovom sistemu mišljenja ljudi su zaista neutvrdna iz prostog razloga što ih nema. Mišljenja se formiraju u procesu otvorene diskusije i javne debate, a tamo gdje ne postoji mogućnost za formiranje mišljenja, mogu postojati raspoloženja – raspoloženja masa i raspoloženja pojedinaca, ono kasnije ništa manje promjenjivo i nepouzdano od prethodnog – ali bez mišljenja.”[1][6] U parlamentarnoj vladi, piše Arent, uloga stranke je bila da pruži vladi dovoljno podrške da opravda njeno „pravo“ da djeluje u ime onih kojima vlada. Na ovaj način, glasanje je samo formalna dodjela prava pojedinca na djelovanje vladi.[1][7]
Umjesto da budu ohrabreni da učestvuju u kontinuiranoj evoluciji svog društva, građani u
Jedna od glavnih briga Arent je način na koji su revolucije propustile priliku da stvore pravu revoluciju sistema. Iznova i iznova, revolucije, uključujući američku revoluciju, nisu uspjele prepoznati gradski ili općinski model upravljanja, u kojem je svim građanima dopuštena sloboda ne samo da egzistiraju u nekoj vrsti sretne države, privatno; ali takođe imaju javnu slobodu da učestvuju u procesu donošenja odluka. Čak
Prema Arendt, javna sreća i sloboda zavise od udjela u javnoj moći: „Ako je krajnji cilj revolucije bila sloboda i konstituiranje javnog prostora gdje bi se sloboda mogla pojaviti... onda su elementarne republike odjeljenja, jedina opipljiva mjesto gdje su svi mogli biti slobodni, zapravo su bili kraj velike republike čija je glavna svrha u unutrašnjim poslovima trebala biti da ljudima pruži takva mjesta slobode i da ih zaštiti. Osnovna pretpostavka sistema odjeljenja, znao Jefferson to ili ne, bila je da se niko ne može nazvati sretnim bez njegovog udjela u javnoj sreći, da se niko ne može nazvati slobodnim bez njegovog iskustva u javnoj slobodi i da niko ne može biti nazivaju ili sretnim ili slobodnim bez učešća i udjela u javnoj vlasti.”[1][11]
Pre nego što krenemo da prepravimo ili čak samo reformišemo našu naciju, hajde da imamo jasnu viziju kako želimo da izgleda kada završimo. Nemojmo težiti okončanju vlasti; nemojmo imati za cilj da koristimo vladu za brigu o drugima; imajmo za cilj da povratimo samu ideju građanstva i učinimo svaku osobu dijelom procesa donošenja odluka, dijelom vlade. Vrijeme je da se američka javnost pobuni i vrati moć da sama odlučuje.
***
Jeff Nall je pisac, aktivista, akademik i govornik. Njegova knjiga, Perpetual Revolt: Essays on Peace & Justice and The Shared Values of Secular, Spiritual, and Religious Progressives (Howling Dog Press, 250 stranica, 15.95 dolara), dostupna je na njegovoj web stranici: www.JeffNall.com. Email: [email zaštićen]
izvori:
1. Vladimir Tismaneanu, Reinventing Politics:
2. Tismaneanu, 287.
3. Hannah Arendt, Između prošlosti i budućnosti (New York: Penguin Classics, 1993), 104-105.
4. Ibid., 105.
5. Hannah Arendt, "Revolucionarna tradicija i njeno izgubljeno blago", The Portable Hannah Arendt (
6. Ibid., 524-525.
7. Ibid., 527.
8. Citirano u Arendt, “Revolucionarna tradicija i njeno izgubljeno blago,” 509.
9. Arent, "Revolucionarna tradicija i njeno izgubljeno blago", 511.
10. Ibid., 513.
11. Ibid., 516.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati