Očekivanja od klimatskog samita COP2021 26. uvijek su bila niska. Oni su još više potamnili do trenutka kada je istaknuta klimatska aktivistica Vanessa Nakate iz Ugande govorila s glavne bine pretposljednjeg dana konferencije u Glasgowu.

Nakate zavaljen njena publika zbog mjesečarenja prema katastrofi: „Vidimo poslovne lidere i investitore kako lete u COP privatnim avionima. Vidimo ih kako drže otmjene govore. Čujemo za nova obećanja i obećanja. … Došao sam da vam kažem da vam ne vjerujemo.” Dodala je: "Ovdje sam da kažem, dokažite da griješimo."

Tokom samita, ljudi svih uzrasta i porijekla su se okupljali na ulicama kako bi zahtijevali efikasnu klimatsku akciju, klimatsku pravdu, prestanak eksploatacije i druge politike kroz koje bi svjetske vlade mogle dokazati da Nakate nije u pravu.

Više od 5 djece, tinejdžera, roditelja i nastavnika marširalo je 8,000. novembra gradom, pozivajući generacije koje su sada na vlasti da ne uništavaju budućnost generacijama koje slijede. Sljedećeg dana, val od više od 100,000 klimatskih demonstranata zahtijevao je prekid ulaganja u fosilna goriva, globalnu konverziju na obnovljivu energiju koju financiraju bogate zemlje i reparacije za autohtone zajednice.

Tuntiak Katan, pripadnik nacije Shuar u Ekvadoru, podsjetio novinari da “autohtoni narodi već štite 950 miliona hektara zemlje širom svijeta”. Bogate nacije, rekao je on, moraju "napustiti ekstraktivizam i povući naftne, rudarske i agrobiznis kompanije s naših teritorija, te primijeniti holističku viziju, u kombinaciji s vizijom autohtonih naroda."

Ciljevi učesnika marša iz Glasgowa bili su i neophodni i ostvarivi, ali oni su predobro znali da su fosilizirani samiti COP-a propali svijet dvadeset pet puta od 1995. godine, a COP26 ne bi bio ništa drugačiji.

Taj osjećaj je produbljen kada je Program UN-a za okoliš 9. novembra izvijestio da čak i ako sve zemlje predstavljene u Glazgovu ispune svoje navedene obaveze za smanjenje emisija, zagrijavanje uzrokovano ljudskim faktorom će preko 2.5°C(4.5°F) u ovom veku. Takvo grijanje, prema svjetski klimatski naučnici, uzrokovat će zapanjujuća ekološka destrukcija i ljudsku patnju.

Četiri dana kasnije došlo je do otkrivanja Glazgovski klimatski pakt, krajnja izjava konferencije. Kao što se i očekivalo, ništa u paktu nije pokazalo da je Vanessa Nakate pogriješila.

Jedno od najdubljih razočarenja za pokret za klimatsku pravdu bio je gotovo potpuni neuspjeh u rješavanju fosilnih goriva. Pregovarači su flertovali sa direktnim suočavanjem sa industrijom fosilnih goriva – ključnim problemom kojem su se izbegavali prethodni policajci – da bi odustali u poslednjem trenutku.

Dok je rani nacrt direktno pozivao na postupno ukidanje subvencija za energiju i gorivo, konačna verzija je sugerirala samo postepeno smanjivanje o „nesmanjenoj energiji iz uglja i neefikasnim subvencijama za fosilna goriva“, što iscrpljuje izjavu bilo kakvog značenja.

Prema a Washington post analize, COP26 je djelomično poremećen zbog neuspjeha da se dogovore o tome kako pratiti stvarne emisije zemalja u usporedbi s njihovim obećanjima ili da se pronađe put do brzog smanjenja emisija u stvarnom svijetu u kratkom roku, za razliku od nejasne „neto -nula emisija do 2050.” obećanja koja svjetski lideri radije daju.

Nije moralo biti ovako. Postoje jednostavni načini da se prevaziđu takve prepreke klimatskim akcijama—ako kreatori politike i pregovarači prestanu da se cjenkaju oko neuhvatljivih emisija staklene bašte i umjesto toga rade na direktnom eliminisanju glavnog izvora emisija što je brže moguće.

Iskustvo je pokazalo da obećanja i projekcije emisija jesu podložno previše grešaka, neizvjesnosti i spretnosti da bi se usmjeravalo djelovanje na klimu. Vlade bi umjesto toga trebale primijeniti direktne, sigurne politike zasnovane na opipljivim količinama koje se lako mogu pratiti.

U cilju ostvarivanja tog cilja, svaka zemlja sa visokim emisijama mogla bi donijeti zakone koji ograničavaju broj barela nafte, kubnih stopa gasa i tona uglja koji su dozvoljeni iz zemlje u privredu svake godine, a zatim zategnite poklopac na nulu na najstrmijem rasporedu koji može osigurati pravičan, adekvatan pristup energiji za sve.

Drugim riječima, jedini izvediv, ekološki ispravan način da se fosilni ugljik spriječi da uđe u atmosferu je da se prestane s kopanjem i ispumpavanjem iz Zemlje. To je izvodljivo, ako možemo prizvati kolektivnu volju.

Također znamo kako duboko smanjiti emisije iz korištenja zemljišta, drugog najvećeg izvora emisija nakon fosilnih goriva.

Možemo početi sa poljoprivredom, zamjenom sintetičkih gnojiva s visokim ugljikom s organskim izvorima plodnosti, uključujući međuusjeve koji fiksiraju dušik i pokrovne usjeve. U Sjedinjenim Državama, na primjer, to bi moglo uključivati ​​zatvaranje hranilišta za stoku i pretvaranje čak 100 milijuna hektara poljoprivrednog zemljišta koje se trenutno nalazi u monokulturama žitarica za životinje kao što su kukuruz i soja u duboko ukorijenjene pašnjake i prerije, i na kraju u raznolike, višegodišnje sistemi za uzgoj žitarica/krmnih kultura.

Ove i druge promjene u proizvodnji hrane su potrebne zadržati više ugljenika u tlu i van vazduha. Ali čak i ako ostavimo klimu po strani, takva transformacija je već bila prijeko potrebna kako bi se preokrenuo gubitak biodiverziteta i degradacija ekosistema i nadzemnih i podzemnih.

Zaustavljanje vađenja fosilnih goriva iz Zemlje uz postizanje materijalne dovoljnosti, jednakosti i pravde odvelo bi nas daleko ka budućnosti koja je prihvatljivija za život koju ljudi koji su se okupili izvan COP26 – zajedno s milijardama drugih širom svijeta – zahtijevaju i koji su stoji spreman za stvaranje.