Opomene 6. oktobra 2007. na mitingu u Richmondu, Va., u čast američkog Ustava i zastave.
U antiratnom pokretu uvijek je bilo onih koji su vjerovali da će se Bush i Cheney, ako Kongres konačno nađe hrabrosti da prestane financirati okupaciju Iraka, povući. Oni koji se i dalje drže ove vjere mogu se naći među onima koji razumiju da Kongres zaista ima moć da jednostavno prestane financirati okupaciju, kao i među onima koji vjeruju u rasprostranjenu laž da ne možete okončati okupaciju bez usvajanja zakona i nadjačavanje veta. Hajdemo jako brzo da razjasnimo dvije stvari. Prvo, ako Nancy Pelosi i/ili Harry Reid nađu hrabrost i pristojnost da to urade, jednostavno će objaviti kraj okupacije i neće više iznositi račune za financiranje. Drugo, ako se to dogodi, okupacija više neće biti legalno finansirana, ali Bush i Cheney će ilegalno uzimati novac odnekud da bi ga održali, baš kao što su to učinili da su je započeli.
Sada, veliki broj ljudi, bez obzira da li razumiju moć koju imaju kongresni lideri ili ne, odustao je od nade u određene takozvane lidere s kojima smo zaglavljeni sljedećih 15 mjeseci. Oni su, naime, svoje nade za okončanje okupacije Iraka polagali u izbor novog predsjednika. Podignite ruku ako ste već uočili slabu tačku u tom planu. Tako je, sljedeći predsjednik će vjerovatno nastaviti okupaciju. Svi republikanski kandidati osim Rona Paula planiraju da to održe, a ako demokrate provedu sljedeću godinu odbijajući da okončaju okupaciju ili opomenu bilo koga, mislite li da javnost nikada neće uhvatiti njihovu igru donošenja zakona koji su predodređeni da budu stavio veto i onda kukao zbog veta? Jeste li tako sigurni da republikanac neće osvojiti ili ukrasti Bijelu kuću u novembru 2008? Među demokratama, Clinton, Obama i Edwards odbijaju da se obavežu da će okončati okupaciju do 2013. Clinton je rekla da će to nastaviti do 2017. godine.
Dakle, gledamo na jasnu mogućnost izbora predsjednika koji nastavlja ilegalnu okupaciju na neodređeno vrijeme. Ako je taj predsjednik republikanac, Kongres će vjerovatno biti više republikanac, a Senat, ako ne i Dom, može imati republikansku većinu. Ako su jedan ili oba doma i dalje demokratski i rukovodstvo odluči da konačno vodi, novi republikanski predsjednik će vjerovatno zadržati okupaciju ilegalno. Tada ćemo se suočiti sa već prisutnom potrebom za pokretanjem impičmenta. A demokrate će se tome još žešće oduprijeti, jer će im se otpor već izgubiti na izborima. Kad demokratama nešto ne uspije, oni slijede istu strategiju samo više.
Ako je novi predsjednik 2009. demokrata koji želi održati okupaciju, demokratski kongres neće pokušati da je okonča, a vjerovatno ni republikanski kongres. I malo je vjerovatno da će Amerika sljedeće godine izabrati demokratskog predsjednika i republikanski kongres. Ako je novi predsjednik demokrata koji želi održati okupaciju, sav novac u profesionalnom pseudo-antiratnom pokretu će presušiti. Rat će postati respektabilan humanitarni genocid kojem se ne nazire kraj. I mi ćemo biti protiv potrebe da opozivimo demokratu za isti zločin za koji smo odbili opozvati republikanca.
Bez obećavajućih izgleda za 2009. godinu, jedna stvar je jasna, bilo bi jako dobro kada bismo mogli da smislimo nešto što bismo uradili sada, u narednih 14 meseci, nešto da promenimo pravac, nešto što ranije nismo uradili ili nešto što ranije nismo radili dovoljno intenzivno da bi to uspjelo. U pitanju je nastavak najmanje jednog rata, potencijalno pokretanje novih ratova i stalna moć odmetničkog predsjedništva da špijunira bez naloga, pritvara bez optužbe, muči, ubija i prepisuje i krši zakone po želji.
Svi predsjednički kandidati demokrata osim Clintonove i nijedan republikanski kandidat osim Paula nije dao podršku sljedećoj izjavi:
“Mi smo Amerikanci i u našoj Americi ne mučimo, ne zatvaramo ljude bez optužbi ili pravnog lijeka, ne prisluškujemo telefone i mejlove ljudi bez sudskog naloga, i iznad svega ne dajemo nijednom predsjedniku neprovjerenu moć. Obećavam da ću se boriti za zaštitu i odbranu Ustava od napada bilo kojeg predsjednika.”
Da ponovim. Hillary Clinton je odbila da podrži tu osnovnu izjavu. Nemamo još 14 mjeseci za opoziv predsjednika. Imamo pet godina. Što prije počnemo, to bolje. I dozvolite mi da vam otkrijem tajnu: ni Džordž Soroš, ni Barbara Strejsend, ni duh Josifa Staljina, niti bilo koji drugi bauk sa Fox Newsa, nikada nisu dali ni novčića pokretu za opoziv. Nikada nije imala finansijska sredstva, osoblje ili urede. Pretvarao sam se da imam osoblje i da nisam spavao, ali to mi neće pomoći. Šta ako bismo dio novca, vremena i energije i kreativnosti koje posvećujemo izborima uložili u opoziv? Šta ako bismo izgradili veliku operaciju, ciljali ključne članove i postavili stalno plaćene organizatore u ključne okruge? Šta ako bismo naručili ankete u ključnim okruzima? Šta ako bismo obučili nekoliko desetina ljudi u okrugu o nenasilju? Šačica ljudi koji sjedi u kongresnom okružnom uredu i čita Ustav na sve strane onemogućava toj kancelariji da obavlja svoj svakodnevni posao uništavanja tog ustava. A kada se ti ljudi izvuku, treba da uđe novi tim. Vrlo je lako onemogućiti kancelariju da funkcioniše sve dok članu kongresa nije potrebno 5 sekundi da predstavi ili potpiše nacrt zakona za opoziv. Ili ako građanska neposlušnost nije za vas, šta je sa medijskim aktivizmom, šta je sa kucanjem na vrata, šta je sa telefonskim pozivima, šta je sa lepljenjem letaka? Šta ako stavimo sav taj privid građanskog angažmana koji svake četiri godine izbacimo iz biračke kabine u vršenje naše dužnosti kao građana?
E sad, to ne znači da morate ignorisati izbore. To čak ne znači da izbori moraju biti besmisleni. Kada bi svaki Amerikanac koji misli da Dennis Kucinich ima najbolje pozicije, ali ne može pobijediti, radio za njega i slao mu novac, ne samo da bi pobijedio, već bi utjecaj tog finansiranja i podrške odmah osjetili i ostali kandidati i od strane Kongresa. Napišite ček Kucinichu s napomenom na kojoj piše Hvala za opoziv! Fotokopirajte ček i pošaljite ga Clintonu, Obami, Edwardsu, Pelosi i vašim lokalnim novinama.
Šta je sa Ronom Paulom? Pa, govorio je da Bush zaslužuje opoziv, ali je odbijao da učini bilo šta po tom pitanju. Sada kaže da se protivi opozivu. Napišite mu ček, a zatim napišite preko njega PONIŠTAVLJENO DOK NE POVRATITE IMPEACHMENT, i pošaljite mu ga. Ako se on pojavi, i ako patite od neke vrste bolesti koja vas ograničava da podržavate republikance, i ako vam nije stalo do javnih škola, javnog prijevoza ili zelene energije, i ako mislite da kompanije zdravstvenog osiguranja rade vraški posla, a onda svakako vratiti Rona Paula za predsjednika.
Onda izađite na ulice i počnite se organizirati za opoziv kao što nikada prije niste radili. Organizirajte se preko rasnih i bogatih i starosnih barijera. Organizirajte se kao da naši životi zavise od toga. I pokušajte da se ne ometate. Od vas se može tražiti, na primjer, da održite skup u znak protesta protiv drugog Bushovog veta. Ali svi znamo još od prošlog novembra da nema smisla donositi bilo kakve pristojne zakone, jer bi svi bili uloženi veto, a samo bi užasni zakoni koji finansiraju nelegalna zanimanja ili umanjuju Povelju o pravima bili potpisani u zakon. Ja i mnogi drugi smo to rekli prošlog novembra. Skoro godinu dana znamo da je demokratsko rukovodstvo imalo na raspolaganju samo dva poteza: najaviti kraj finansiranja rata i/ili opozvati kriminalce u Bijeloj kući. Umjesto toga, oni su odabrali da provedu dvogodišnju kampanju za sljedeće izbore prolazeći kroz dramu usvajanja zakona za koje je zagarantovano da će biti uloženi veto, a zatim lamentirajući zbog veta.
Svi želimo da djeca imaju zdravstvenu zaštitu. (Pa, možda ne Ron Paul, on je glasao protiv.) Ali ja na primjer odbijam biti dio cinične dvogodišnje izborne kampanje koja truli našu demokratiju iznutra prema van. Građansko učešće ima više od nepromišljene poslušnosti Pelosi i Reidu. Jesmo li mi rekviziti ili smo građani?
Znate, naš Ustav ne spominje političke stranke. Ne govori nam kako da vodimo izbore. Nema ni riječi o korporacijama ili trgovinskim sporazumima. Čak se ni Britney Spears i OJ Simpson ne pominju u Ustavu. Pa ipak, bez obzira na sve, američki ustav je jedno od najvrednijih stvari koje smo ikada imali, a mi ćemo ga baciti.
Na šest različitih mjesta Ustav govori o opozivu. Određuje nam kada ga trebamo koristiti i kako to učiniti. Sudeći po Ustavu, impičment je centralni mehanizam za držanje pod kontrolom izvršne i sudske vlasti naše vlasti. Autori ustava su očekivali da će se opoziv često koristiti protiv američkih predsjednika. Oni su zavisili od toga, jer su se bojali tiranije izabranog despota.
Ali, onda, prema našem Ustavu, samo Kongres ima moć da objavi rat. Prema Prvom amandmanu, naša sloboda govora, okupljanja i peticija našoj vladi za ispravljanje pritužbi ne može se ograničiti. Četvrti amandman zabranjuje nerazumne pretrage i zapljene. Peti amandman garantuje odgovarajući pravni postupak svakome ko je optužen za zločin. Šesti amandman garantuje brzo i javno suđenje i pravo da se brani na sudu. Sedmi amandman nam daje pravo na suđenje pred porotom. Osmi amandman zabranjuje okrutne i neobične kazne. Sva ova i više prava su sada ugrožena.
Postoji mnoga prava koja Ustav još nikada nije uključio. I mnoge od njih koje uključuje dodane su, bilo kao dio Povelje o pravima ili kasnije. Ustav je napisan za bogate belce, ali je napisan da uspostavi vladavinu ne muškaraca, već zakona. Napisan je kao zakon koji se može mijenjati i koji će težiti da se mijenja na bolje. Član I, daleko najduži dio Ustava, oko polovine ukupne dužine Ustava, daje ovlaštenja onome što je trebalo da bude najmoćniji ogranak američke vlade, Kongres. Kraći članovi II i III daju ovlašćenja predsedniku i Vrhovnom sudu. Članovi IV do VII su veoma kratki. Član IV opisuje prava država. Član V opisuje postupak za promenu Ustava. Član VII opisuje postupak ratifikacije Ustava. I članak VI, iako je vrlo kratak, skače između tema, ali uključuje ovu ključnu frazu:
“[Svi] ugovori sklopljeni, ili koji će biti sklopljeni, pod autoritetom Sjedinjenih Država, bit će vrhovni zakon zemlje.”
To uključuje, uzgred, Ženevske konvencije, koje čine nezakonitim poštivanje nezakonite naredbe, i Povelju Ujedinjenih nacija koja čini nezakonitim pokretanje rata protiv druge nacije, osim u samoodbrani. Sjedinjene Države su prekršile mnoge ugovore. Samo pitajte ljude koji su ovdje živjeli. Ali naš Ustav, koji vrijedi ono što mi ustanemo i učinimo vrijednim, kaže da ugovori nisu šala ili laž. Drugi narodi nisu djeca ni đavoli. Ugovori koje sklapamo sa drugim narodima su vrhovni zakon zemlje.
Ustav SAD-a održava nesavršenu demokratiju više od 200 godina. Nijedan dokument nije vrijedan većeg poštovanja. Pa ipak, ako bih pocijepao kopiju ustava, niko ne bi imao srčani udar. To nije sveti dokument. Ne ide uz muziku i topove.
Ustav se po tom pitanju prilično razlikuje od američke zastave. Svakog jutra milioni američke djece obučeni su da stoje kao zombiji i obećavaju vjernost ne poštenju, hrabrosti ili integritetu, već glupoj prugastoj krpi sa zvijezdama u kutu. Zatim, u većini slučajeva, promatraju vrijeme za molitvu koje namiguju nazivaju “trenutak tišine”. I njihova srca uče da trepere za tu krpu. Ako neko jednu pocepa ili zapali, vrijeđa se. Oni su dovoljno uvrijeđeni da im odvrate pažnju od gubitka osam od 10 amandmana na Povelju o pravima.
Zastava ne nosi sa sobom vladavinu prava, već vladavinu ljudi, vladavinu onoga ko maše najvećom zastavom. A dolazi sa podjelama i ratom. Drugi narodi su oni koji se ne zaklinju na vjernost našoj zastavi. Naša strana je u konkurenciji sa njihovom, a bitno je da naša strana mora da pobedi. Nema veze ako to znači ubijanje naših ljudi i njihovih ljudi. Ne mislimo na građane jednog naroda među mnogima, mi smo partizani koji mašu zastavom za tim. Ne govorimo o okupaciji nego o ratu, jer rat se može dobiti ili izgubiti, a duboko u našim srcima se nadamo da će ga dobiti crveno-bijeli i plavi. Nadamo se da sudbina miliona živih ljudskih bića koja dišu može biti podređena sudbini glupe prugaste krpe.
Rečima Džordža V. Buša: „Bog blagoslovio ljude ovog dela sveta“.
Ne. Ja kažem ne zastavama i da vladavini zakona. Thomas Jefferson je rekao:
„Što se mene tiče, ja volim mir i nestrpljiv sam da svetu damo još jednu korisnu lekciju, pokazujući im druge načine kažnjavanja povreda osim ratom, koji je kazna za kažnjavaca koliko i za onoga koji pati. .”
I rekao je ovo:
“Ako postoji jedan princip dublje ukorijenjen od bilo kojeg drugog u umu svakog Amerikanca, to je da ne bismo trebali imati nikakve veze s osvajanjem.”
Dakle, kažem da zadržite crveni odsjaj svojih raketa i svoje bombe u zraku, i dajte mi savršeniju zajednicu, pravdu, domaći mir, zajedničku odbranu, opću dobrobit i osiguranje blagoslova slobode za nas i naše potomstvo.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati