Gledajući sukobe u istoriji, možemo samo težiti zaključku da se mnogi politički lideri, koji posjeduju veliku moć kao podružnice u potpunom vlasništvu još većeg, bore s konceptima koji se podučavaju u vrtiću. Ne najmanje važno od njih je perspektiva da dvije nepravde ne čine ispravno – ideja da ne možemo koristiti nasilje za rješavanje problema, da provociranje nije izgovor za nasilje, pa čak i da osnovna odgovornost i zrelost zahtijevaju podizanje iznad nasilja koje problematizujemo u ponašanju i stavovima drugih.
Ovo je osnovna životna lekcija. Uči nas da razmišljamo svojom glavom, da razvijemo nezavisan sistem vrijednosti i, ako ništa drugo, da biramo svoje bitke, umjesto da ih za nas stalno biraju provokatori koji žele da izvuku reakciju od nekoga čija je potpuno legitimna i razumljiva nesklonost nepoštovanju koje mogu pogrešno prikazati kao agresiju. Problematiziranje reakcija na nepoštovanje je, na kraju krajeva, temeljna strategija za svakog manipulatora, na nivou interpersonalnog ili ideološkog.
Zaista je loše školovanje koje zanemaruje osnovne lekcije poput ovih. Inače pozitivno arhetipska lekcija da dvije nepravde ne predstavljaju pravo je ipak ona koju, kao politički akteri (i nominalne odrasle osobe), brzo odučavamo. To možemo vidjeti u sličnostima između logike žrtvenog jarca, s jedne strane, 'ako mislite svojom glavom, komunisti pobjeđuju' i, s druge strane, 'ako mislite svojom glavom, neprijatelji pobjede komunizma.' Ne možemo pobijediti, a činjenica da ne možemo ukazuje na nešto o rasprostranjenosti moralnosti dvije krive među odraslim odraslim osobama, ako ne i mentalitet 'cilja opravdava sredstva' koji on rađa.
Istorija političkih sistema i imperija povezanih s ovom logikom žrtvenog jarca odražava kritičnu vrijednost izuzetnih mjera i ovlasti za hitne slučajeve za održavanje mračnih oligarhija i korporativnih neoaristokratija. Istorija koju Victors potiskuju ne govori ništa drugo nego o narativima 'ciljevi opravdavaju sredstva', a o velikim pričama koje oni pričaju objašnjavajući zašto protivnici i kritičari struktura moći napadaju zajednički interes (kao da su klasne privilegije i individualna prava i odgovornosti ista stvar), kao kruh i puter društvene kontrole graditelja carstva s desna na lijevo.
Grci su izmislili koncept varvara kako bi demonizirali svoje neprijatelje kulturno. U svojoj vlastitoj propagandi, Civilizatorska misija kolonizatorske sile u okupiranoj Palestini istom četkom napada pokret otpora. To izaziva istu izuzetnu moralnu paniku; ako mislite svojom glavom, teroristi pobeđuju. Na kraju možemo samo da se zapitamo da li je i Osama bin Laden bio Hamas.
Ako komunisti, neprijatelji komunizma i teroristi svi pobjeđuju kada razmišljamo svojom glavom i preispitujemo ono što nam je rečeno da vjerujemo, oni to čine jer ciljevi opravdavaju sredstva. Nametanje konformizma može se refleksno spojiti sa zaštitom civiliziranog društva od varvara - bilo da se radi o odmetnicima i niskim ljudima koji se usuđuju uznemiriti zlatne zmajeve dok se šetaju po svojim ogromnim planinama banaka, ili o diletantskim, maloburžoaskim, kontrarevolucionarnim teroristima koji govore loše stvari o državnom kapitalizmu.
Svaka od ovih logika spaja društvo i državu; na ovaj način razmišljanja, služenje državi postajući ono čemu tvrdimo da se suprotstavljamo, s prorečenim katastrofama komunizma, njegovim neprijateljima ili terorizmom kao ishodom, ako to ne učinimo, dopušteno je jer dvije nepravde čine ispravno. Naša pogrešno služi višoj svrsi, ali njihovo pogrešno je zato što su oni pozitivno đavolske osobe. oni donose loše izbore i prazne su školjke za utjelovljenje svega čemu tvrde da se protive u donošenju loših izbora, ali we su prazne školjke koje utjelovljuju sve što tvrdimo da se protivimo u služenju vlasti.
Čini se da ovaj mentalitet ovisi o pretpostavci unutar grupe da možemo utvrditi istinitost ideje prema broju ljudi koji u nju vjeruju. Istina je ono što unutargrupa diktira, čak i ako to znači prepuštanje naše individualnosti, autonomije i zaista savjesti kolektivno narcističkoj grupi koju privilegiramo na bilo kojoj proizvoljnoj osnovi. Kao članovi plemenske grupe, možemo pomiješati dozvolu, ili raditi što god želimo, bez obzira na posljedice za bilo koga drugog, sa slobodom ili raditi ono što želimo sve dok poštujemo jednake slobode drugih.
Postajemo kao dijete u pješčaniku u vrtiću koje vidi drugo dijete s pikom, i poželi pik za sebe, udara ga i uzima ga. Kada učiteljica trči da vidi o čemu se radi, mi izmišljamo bajku kako bismo objasnili zašto je dijete koje je gledalo svoja posla i tiho se igralo u pijesku zapravo prijetnja sigurnosti i dobrobiti svih druga djeca u pješčaniku – za razliku od nas, koji se samo želimo mirno igrati i slagati sa svima ostalima.
Peščanik je arhetip za svaki čin vojne agresije: naše nasilje je drugačije; primorani smo na štetu koju nominalno mrzimo kao rezultat varvarstva Drugog. njihovo nasilje je nasilje 4-godišnjaka s nekim ozbiljnim razvojnim problemima, među kojima je i očigledna nesposobnost da se poštuju osnovne norme civiliziranog ponašanja, poput izdizanja iznad začaranih krugova nasilja mentaliteta 'oko za oko'. Naša Nasilje je nasilje 4-godišnjaka koji može dobro cijeniti vrijednost izvanrednog stanja izgrađenog na mentalitetu da dvije nepravde čine dobro.
To je bilo očigledno prije 20 godina, tokom prve globalne moralne panike zbog terorizma, kao što je i danas. U tom slučaju, Velika civilizacijska misija izuzetnog krstaša završila je u močvari u Afganistanu; vaš skromni pisac na trenutak zaboravi ko je na vlasti u Afganistanu u ovom trenutku, ali je pošteno da ih niko ne pita šta misle o kontraterorističkom zavjeri kao formuli za vojni uspjeh. Da nije ubijen, možda bismo mogli da pitamo predsednika Čilea, Salvadora Aljendea, svrgnutog državnim udarom koji je organizovala CIA, na sada povoljan datum 11. septembra 1973.
Možda bi nam Aljende rekao da trebamo obratiti pažnju u vrtiću i ne dozvoliti da nam ideologija i naše suzavisno zarobljavanje sa pozitivno svetim društvenim i klasnim hijerarhijama (ne toliko lične granice) daju pravo da zaboravimo ono što smo naučili. Ideologija kaže da potencijalni profit u stotinama milijardi dolara od eksploatacije ogromnih rezervi prirodnog gasa uz obalu Gaze treba gurnuti pod tepih. Korporativnim medijima to treba dozvoliti utiču stvarnost na koju se pripisuju odražava sa propagandom mržnje koja nevidljivost genocida ponavlja narativ bebe s lopaticom koja insistira na tome da je prkositi i biti napadnut ista stvar.
Povjesničari sada znaju da je Allende zbačen i ubijen nakon duge kampanje propagande ostrašćenog straha koja je konstruirala samoispunjavajuće proročanstvo budućeg nasilja baš kao što je demoniziralo Allendea – oslanjajući se na sve autoritarne uvjetovanosti u kolektivnom nesvijesti u koje je zarobljena korporatizirana savjest -vezani desno mislioci su dugo bili pripitomljeni i slomljeni. Aljendeovo demoniziranje i drugovanje nije se razlikovalo u smislu svoje dvije pogrešne logike od demoniziranja i odstupanja od nasilja koje ne služi interesima imperijalističkih agresora, kao što je organizirani otpor agresiji. Veze između antikomunističkih i antiterorističkih sistema verovanja zaverenika se pojavljuju u svetlu ideološkog rada koji su sproveli neokonzervativci kako bi razvili narativ kako bi se suočili sa novim okolnostima u racionalizaciji sopstvene imperijalističke agresije (Najstariji trik u knjizi 2020).
Rečeno je da su optužbe od narcisa tipično priznanja; to nedopustivo sramotno za Jastvo mora biti projektovano na Drugog. Ako se Drugi ne može pronaći, mora se konstruirati. Moglo bi se takođe reći da to važi i za kolektivni narcizam – za kolektivni narcizam i tribalizam izražen nacionalističkim, imperijalističkim i etnofašističkim terminima. Grupna sujeta i arogancija, uobraženost i grandiozni lažni ponos ortodoksije, čini se, objašnjavaju pozitivno svete društvene i klasne hijerarhije (ne toliko lične granice), i mentalitet da, ako mislimo svojom glavom, i komunisti i neprijatelji komunizma pobijediti.
Qui bonos, poput iračke nafte i gasa iz Gaze, čini se da imaju otprilike isto toliko motivirajuće moći koliko i prilike za djelovanje na međugeneracijske traume, za razliku od priznavanja i traženja popravka kao odgovornih društvenih i povijesnih aktera (potencijalni lideri mira ako nisu zauzeti ubrizgavanjem dušika u trka za ekocidom i kolektivno uništenje). Ironija kolektivnog narcizma koji očito djeluje na neriješenoj međugeneracijskoj traumi je da dijeli bijedu sa stanovništvom okupirane Palestine, koje je svakodnevno izloženo genocidu zahvaljujući kolapsu međunarodnog prava pod teretom recikliranja petrodolara. I ne samo tako, vlastitim državnim terorizmom cionisti progone i uništavaju ljude koji dobro poznaju vlastito iskustvo.
Ako dvije nepravde ne čine ispravno, i možemo se izdići iznad logike pješčanika, moramo prepoznati zajedništvo između pješčanika i svjetskog poretka kojim dominira zapad, a koji je izgrađen na velikim zločinima o ljudskim pravima poput američkog genocida nakon 1492. Desetovanje 90% stanovništva Amerike, na najmanje 60 miliona ljudi, dokazalo je laž Evropske civilizirajuće misije u tome što nije ostavila mnogo ljudi da 'civiliziraju' (možda Civilizirajuća misija onih koje smo propustili). To je dokazalo neophodnost izdizanja iznad lažnih binarnosti omogućavajući Drugovanje druge djece u pješčaniku, i sagledavanja Drugog u Jastvu kao prvog koraka ka izdizanju iznad šizofrenog rascjepa kolektivnog nesvjesnog – inkubiranog u koloniziranim svijestima hvatanje i trauma vezanih talaca unutar plemenskih grupa.
Naše igralište u pijesku svjetskog sistema ovisi o fosilnim gorivima. Najveći pojedinačni potrošač fosilnih goriva na svijetu je globalna vojna mašina koja održava svjetski poredak koji je oronuo i pokvaren tražeći danak. Igralište se oduvijek vraćalo u infantilne ludorije, proricajući propast ako se ne snađe po svome, kada je doživjelo krizu u gomilanju plastičnih lopatica, ili ulja za njihovo stvaranje i profita. Genocid u Gazi spaja protivteroristički zavjeru s primitivnom akumulacijom, odražavajući na taj način istorijsku institucionalizaciju kolonijalnog ekspanzionizma kao imperijalizma – zasnovanog na varijantama Civilizacijske misije, poput Monroove doktrine.
Poput djeteta koje žudi za pikom u pješčaniku, kontrateroristički ekstraktivista i imperijalistički državni terorista manipulira svojom orbitom problematizirajući reakcije na nepoštovanje – reakcije koje su neizbježne ako su praćene kolonijalizmom naseljenika, krađom zemlje, aparthejdom i zločinima protiv čovječnosti. Nije potreban mistični uvid da znate da ako kolonizirate tuđu zemlju i pokušate da ih izvršite genocidom kako biste mogli ukrasti njihov benzin, vjerovatno ćete se susresti s protivnicima koje pokušavate viktimizirati, a koji neće ležati i umrijeti. Iskreno, čini se da je to manje proročanstvo nego uzročnost.
Možda bismo pokušali da objasnimo naš pokušaj istrebljenja ljudi čija je zemlja koju smo ukrali nailazi na otpor jer mrze Jevreje, ali dvojako pogrešna logika još uvek ne objašnjava zašto je biti kritiziran i biti suprotstavljen isto. Još uvijek ne objašnjava zašto je moderni svjetski poredak više odrastao od jebenog pješčanika, zašto se proročanstva o propasti djeteta koje ima lopatu koju vi nemate nimalo razlikuju od onog što će se dogoditi ako prestanemo graditi carstva vađenja resursa za korporativne aristokrate i manijake koji su odlučni da izbjegnu unutrašnje prijetnje vlastitoj moći i klasnim privilegijama tako što će otići kao velika čudovišta istorije. Čini se da neće mnogo pomoći u izbjegavanju posljedica oholosti i prekoračenja svojstvenog mentalitetu da dvije nepravde čine ispravnim, da možemo imati altruističke ishode iz sebičnih sredstava.
Ako naši lideri neće napustiti pješčanike historije, možda je vrijeme da preispitamo pješčanike.
Ben Debney je pisac, istraživač i autor bloga Klasna autonomija.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati