Izrael je konačno izgradio pristupni put do sela Khan al-Ahmar na Zapadnoj obali prošle sedmice, nakon pola vijeka kašnjenja. Ali jedina vozila dozvoljena kroz nju su buldožeri koji bi trebali pomesti domove njegovih 200 stanovnika.
Ako je jedna zajednica postala simbol propasti rješenja o dvije države, to je Khan al-Ahmar.
Iz tog razloga je grupa evropskih diplomata napustila svoje klimatizovane kancelarije krajem prošle nedelje kako bi se mučila kroz vrela, prašnjava brda izvan Jerusalima i lično svjedočila pripremama za uništenje sela. To je uključivalo izraelsku policiju koja je žestoko tukla stanovnike i pristalice dok su pokušavali da blokiraju napredovanje teške mašinerije.
Velika Britanija, Francuska, Njemačka, Italija i Španija podnijele su formalni protest. Njihove optužbe ponovile su one više od 70 demokratskih poslanika u Washingtonu u maju - rijedak primjer solidarnosti američkih političara s Palestincima.
Bilo bi drago vjerovati da je zapadnim vladama stalo do stanovnika Khan al-Ahmara – ili hiljada drugih Palestinaca koje Izrael postepeno čisti iz obližnjih zemalja, ali čija je nevolja privukla mnogo manje pažnje.
Na kraju krajeva, uništenje Khana al-Ahmara i prisilno premještanje njegovog stanovništva su ratni zločini.
Ali, u stvari, zapadni političari su više zabrinuti za podržavanje iluzije o mirovnom procesu koji je istekao prije mnogo godina nego zbog dugotrajnog zlostavljanja Palestinaca pod izraelskom okupacijom.
Zapadne prestonice shvataju šta je u pitanju. Izrael želi da Khan al-Ahmar nestane kako bi se na njegovom mjestu mogla izgraditi jevrejska naselja, na zemljištu koje je označio kao "E1".
To bi postavilo posljednji dio za Izrael da izgradi značajan blok novih naseljeničkih domova kako bi prepolovio Zapadnu obalu. Ta ista naselja bi također zatvorila Palestince sa Zapadne obale od istočnog Jerusalema, očekivanog glavnog grada buduće palestinske države, ismijavajući bilo kakav mirovni sporazum.
Brisanje Khan al-Ahmara nije stiglo niotkuda. Izrael je decenijama gazio međunarodno pravo, provodeći oblik puzave aneksije koja je izazvala tek nešto više od neprijatnog pomeranja u stolicama zapadnih političara.
Beduinske stanovnike Khan al-Ahmara, iz plemena Jahalin, Izrael je već dva puta etnički očistio, ali su ti ratni zločini prošli nezapaženo.
Prvi put je to bilo 1950-ih, nekoliko godina nakon stvaranja Izraela, kada je 80 posto Palestinaca protjerano iz svojih domova kako bi se očistio put za stvaranje jevrejske države.
Iako je trebalo da uživaju zaštitu izraelskog državljanstva, Jahalini su bili prisiljeni napustiti Negev na Zapadnu obalu, koju je tada kontrolirao Jordan, kako bi napravili mjesta za nove jevrejske imigrante.
Generaciju kasnije, 1967. godine, kada su se jedva ponovo uspostavili, Jahalin je ponovo bio na udaru izraelskih vojnika koji su okupirali Zapadnu obalu. Pašnjaci na koje je Jahalin preselio sa svojim kozama i ovcama su zaplijenjeni da bi se izgradilo naselje samo za Jevreje, Kfar Adumim, kršeći zakone ratovanja.
Od tada, Jahalin žive u zoni sumraka "ilegalne" koju je definisao Izrael. Kao i drugim Palestincima na 60 posto Zapadne obale koje je mirovnim procesom u Oslu proglašeno pod izraelskom kontrolom, odbijene su im građevinske dozvole, zbog čega su tri generacije prisiljene da žive u limenim kolibama i šatorima.
Izrael je takođe odbio da poveže selo na vodovodnu, strujnu i kanalizacionu mrežu, u pokušaju da život učini toliko nepodnošljivim da bi Jahalin odlučio da ode.
Kada je italijanska dobrotvorna organizacija pomogla 2009. godine da se uspostavi prva škola Khan al-Ahmara – napravljena od blata i guma – Izrael je pojačao svoju pravnu bitku za rušenje sela.
Sada će džahalini ponovo biti protjerani iz svojih zemalja, kao da su ništa više od svojeglave stoke. Ovog puta treba da budu prisilno preseljeni pored deponije u palestinskom gradu Abu Disu, sa svih strana omeđenog izraelskim zidovima i naseljima.
Na novoj lokaciji bit će prisiljeni napustiti svoj pastoralni način života. Kako je stanovnik Ibrahim Abu Dawoud primijetio: „Za nas je napuštanje pustinje smrt.
Kao još jedan pokazatelj strašne nevolje Palestinaca, očekuje se da će Trumpova administracija u svom dugoočekivanom mirovnom planu predložiti da Abu Dis, nalik sirotinjskoj četvrti, umjesto Istočnog Jerusalema, služi kao glavni grad buduće pseudopalestinske države – ako Izrael ikada odluči da ga prizna.
Uništenje Khan al-Ahmara bilo bi prvo rušenje kompletne palestinske zajednice od 1990-ih, kada se Izrael navodno obavezao na proces u Oslu.
Sada ohrabrena neprekidnom podrškom Washingtona, vlada Benjamina Netanyahua juri naprijed da ostvari svoju viziju Velikog Izraela. Želi anektirati zemlje na kojima se nalaze sela poput Khan al-Ahmara i ukloniti njihovo palestinsko stanovništvo.
Postoji manja prepreka. Prošlog četvrtka, izraelski vrhovni sud pokušao je da smiri olujne oblake koji se skupljaju u Evropi izdavanjem privremene zabrane radova na rušenju.
Odlaganje će vjerovatno biti kratkog vijeka. Prije nekoliko sedmica isti je sud – u vijeću kojim su dominirale sudije identificirane s pokretom naseljenika – podržao uništenje Khan al-Ahmara.
Vrhovni sud se takođe kreće ka prihvatanju argumenta izraelske vlade da decenije otimanja zemlje od strane doseljenika treba retroaktivno sankcionisati – iako krše izraelsko i međunarodno pravo – ako se izvode u „dobroj nameri“.
Šta god sudije vjerovale, ne postoji ništa "dobrovjerno" u ponašanju doseljenika ili izraelske vlade prema zajednicama poput Khan al-Ahmara.
Saeb Erekat, palestinski veteran mirovnih pregovarača, nedavno je upozorio da su Izrael i SAD blizu “likvidacije” projekta palestinske državnosti.
Zvučajući očajnije nego inače, Evropska unija je ovog mjeseca ponovo potvrdila svoju posvećenost rješenju s dvije države, istovremeno pozivajući da se jasnije identifikuju "prepreke" za njegovu realizaciju.
Slon u sobi je sam Izrael – i njegova trajna loša vjera. Kao što Khan al-Ahmar vrlo jasno pokazuje, neće biti kraja usporenom brisanju palestinskih zajednica sve dok zapadne vlade ne pronađu živaca da uvedu žestoke sankcije Izraelu.
Verzija ovog članka prvi put se pojavila u National, Abu Dhabi.
Jonathan Cook osvojio je specijalnu nagradu Martha Gellhorn za novinarstvo. Njegove knjige uključuju “Izrael i sukob civilizacija: Irak, Iran i plan za preuređenje Bliskog istoka” (Pluto Press) i “Nestajanje Palestine: Izraelski eksperimenti u ljudskom očaju” (Zed Books). Njegova web stranica je www.jonathan-cook.net.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati