Moraš to predati Sadamu. U jednom žustrom, urednom pismu Kofiju Ananu, izvukao je prostirku tačno ispod nogu Džordža Buša. Tu je bio američki predsjednik prošle sedmice, koji je igrao ulogu multilaterale, upozoravajući svijet da Irak ima posljednju šansu – preko UN-a – da izbjegne Armagedon. “Ako irački režim želi mir”, rekao nam je svima u Generalnoj skupštini, “odmah i bezuvjetno će se odreći, objelodaniti i ukloniti ili uništiti svo oružje za masovno uništenje, rakete dugog dometa i sav povezani materijal.” I to je, naravno, poenta. Sadam bi učinio sve što je mogao da izbjegne rat. Predsjednik Bush je činio sve što je mogao da izbjegne mir. A sada je irački režim stavio Amerikance u ćošak. Inspektori oružja su dobrodošli nazad u Irak. Nema uslova. Baš kako su Amerikanci tražili.
Nije ni čudo što su Sjedinjene Države jučer kukale o “lažnim nadama”. Nije ni čudo što su Amerikanci očajnički tražili drugog casus belli – budite sigurni da će ga pronaći – u pokušaju da osiguraju da se njihov sljedeći rat pridržava svog rasporeda. Budite sigurni i da će Sadam, taj majstor uslovne klauzule nakon sporazuma, imati nekoliko iznenađenja za inspektore UN-a kada se pojave u Bagdadu. Hoće li dečacima iz UN biti dozvoljeno da posjete palate Bagdadske Zvijeri? Hoće li ih provući kroz sve kontrolne punktove kada požele posjetiti Tuwaithu ili bilo koju drugu fabriku horora u kojoj su Iračani nekada kuhali svoje biološko oružje?
Ali za sada, Amerikanci su u vrećama pijeska. Bit će potrebno najmanje 25 dana da se sastavi inspekcijski tim UN-a, još 60 za njihovu preliminarnu procjenu - uvijek pod pretpostavkom da im se omogući "neometan" pristup svim objektima iračke vlade - zatim još 60 dana za dalje inspekcije. Drugim rečima, poslednji rat Džordža Buša odložen je više od pet meseci. Sadam, naravno, mora da ima svoje brige. Još 1996. Iračani su već optuživali inspektorat UN-a da radi sa Izraelcima.
Major Skot Riter, irački neprijatelj koji je postao spasitelj, zaista je –kao inspektor – redovno putovao u Tel Aviv da konsultuje izraelske obaveštajne službe. Tada je Sadam optužio inspektore UN-a da rade za CIA-u. I bio je u pravu. Ispostavilo se da Sjedinjene Države koriste urede UN-a u Bagdadu da ometaju komunikaciju iračke vlade. A nakon što su inspektori povučeni 1998. godine i kada su SAD i Britanija pokrenule operaciju „Pustinjska lisica“, ispostavilo se da su inspektori UN-a posjetili gotovo svaku od ciljeva bombardovanja u prethodnih šest mjeseci. Daleko od toga da su bili inspektorat, momci iz UN-a – iako to nisu svi znali – djelovali su kao prednji kontrolori zraka, sastavljajući američku listu napada umjesto da nadgledaju poštivanje rezolucija UN-a.
Ali pogled unazad na prošlosedmični govor Džordža Buša u UN pokazuje da je besplatna inspekcija navodnog oružja za masovno uništenje Sadama Huseina samo jedan od šest uslova koje bi Irak morao da ispuni ako „želi mir“. Drugim riječima, budite spremni za daljnje rezolucije Vijeća sigurnosti UN-a koje će Sadamu biti daleko teže prihvatiti.
Drugi Bushovi zahtjevi, na primjer, uključivali su "kraj svake podrške terorizmu". Da li to znači da će UN sada biti pozvan da pošalje inspektore u potragu za dokazima unutar Iraka za Sadamove prethodne – ili sadašnje – veze sa oružjem za iznajmljivanje?
Tada je Bush zahtijevao da Irak "prestane s progonom svog civilnog stanovništva, uključujući šiite, sunite, Kurde, Turkomane i druge". Bez obzira na uključivanje Turkomana – zaista vrijednih zaštite, iako se pitamo kako su se našli na Bushovoj listi – da li to znači da bi UN mogle zahtijevati posmatrače ljudskih prava u Iraku? U stvarnosti, takav prijedlog bi bio i moralan i visoko etički, ali američki arapski saveznici bi se duboko nadali da takvi posmatrači neće biti poslani u Rijad, Kairo, Aman i druge centre nježnog ispitivanja.
Ipak, čak i da je Sadam bio spreman prihvatiti sve ove zahtjeve sa iskrenošću koju nije pokazao kao odgovor na druge rezolucije UN-a, Amerikanci su jasno stavili do znanja da će sankcije biti samo ukinute – da će izolacija Iraka biti okončana samo – „promena režima“. Jer iznenadna Bushova strast za međunarodno pridržavanje rezolucija Vijeća sigurnosti UN-a – entuzijazam koji se, naravno, neće proširiti na izraelsko omalovažavanje rezolucija UN-a od jednakog značaja – u stvarnosti je ciničan manevar da se osigura legitimitet planiranoj invaziji Washingtona na Irak.
Moja lična sumnja je da bi Amerikanci mogli pokušati da podignu optužnicu za ratne zločine protiv Sadama Huseina. Bushove krokodilske suze za žrtve Sadamovih mučitelja tajne policije – koje su naporno radile dok je predsjednikov otac održavao tople odnose s iračkim čudovištem – sugeriraju da se neko u administraciji igra s idejom o ratnim zločinima suđenje. Desetine hiljada Iračana koji su podvrgnuti “pogubljenju po prijekom postupku i mučenju premlaćivanjem, spaljivanjem, strujnim udarom, gladovanjem, sakaćenjem i silovanjem” mogli bi pružiti dokaze za bilo kakvo krivično gonjenje za ratne zločine. Zaista, kada su Amerikanci zapečatili sjeverni Irak 1991. kako bi pružili sumnjivo „sigurno utočište“ za Kurde, pokupili su mnoštvo dokumenata iračke vlade, odvezli ih iz Dohuka u floti helikoptera Chinook i odvezli ih u Washington kao dokazi za mogući budući sud.
Ali čak i za ovu ideju je pričvršćena ručna bomba. Danas, na primjer – i uzalud ćete tražiti na drugom mjestu bilo kakvo spominjanje ovoga – obilježava se 20. godišnjica masakra u Sabri i Chatili 1982., pokolja 1,700 palestinskih civila od strane saveznika izraelske falangističke milicije, krvoprolića koje je Izrael sopstvena vojska je posmatrala i beležila – i ništa nije radila. Advokati porodica žrtava čak se i sada žale na odluku Belgije da se izraelskom premijeru Arielu Šaronu – tada ministru odbrane kojeg je izraelska istražna komisija proglasila „lično odgovornim“ – ne sudi ova masovna ubistva.
Ako Sadam Husein može biti optužen za ratne zločine – a trebao bi biti – zašto onda ne Ariel Sharon? Zašto ne Rifaat Assad, brat pokojnog predsjednika Sirije, čije su specijalne snage ubile do 20,000 Sirijaca u pobunjeničkom gradu Hami 1982. godine? Zašto ne i alžirski policajci koji su rutinski mučili i ubijali civile u prljavom ratu zemlje protiv „islamističke“ pobune?
Ali pravda nije ono što predsjednik Bush želi – osim ako nije koristan način da se sklone s puta američki neprijatelji, da se izvrši „promjena režima“ ili da se pruži koristan izgovor za vojnu invaziju koja će napustiti američke naftne kompanije – uključujući Bushove prijatelje – koji kontrolišu jednu od najvećih svjetskih rezervi nafte. Sopstveni cinizam Sadama Huseina – jer je on inspektorima UN-a mogao dati slobodu prije mnogo godina – biće uparen s cinizmom gospodina Busha. Sadamovo pismo gospodinu Annanu bilo je pametan potez, koliko preziran, toliko i neizbježan. Pripremite se, dakle, za jednako preziran odgovor predsjednika Busha.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati