BlackKkKlansman Spike Leea osvojio je Zlatnu palmu u Cannesu. Ali ja nisam filmski recenzent i ovo nije filmska recenzija. Odmaknuvši se od svog zanimljivog zapleta i likova, film je politički preokret. Policajci i dobri belci su previše dobri, bore se sa ludim rasistima poput Dejvida Djuka, koji je u poslednjim scenama filma povezan sa još jednim ludakom, Donaldom Trampom. Tramp i njegovi sledbenici su neprijatelji.
Kao da rasizam i suprematizam belaca nisu sastavni deo, internalizovani u američkim i liberalnim zapadnim društvima – i eksternalizovani u stranim „avanturama“ ili „intervencijama“ kako se zapadni ratovi stidljivo nazivaju. Kao da su vrlo glasni Trumpovi protivnici bili dobrici njegovim i Dukeovim zlikovcima. Kao da je Hillary Clinton dobro shvatila kada je spomenula milione “žalosnika” na LGBTQ skupu i problem su prevareni, indoktrinirani Trumpovi glasači – a ne politički sistem ili korporacije koje posjeduju medije ili političku klasu ili Kongres, Republikanske i demokratske, koje kupuju korporativni donatori koji koriste moć koju imaju kako bi osigurali da birači ostanu prevareni i indoktrinirani i iznad svega podijeljeni i kojima vladaju. Kao da su ogromne količine korporativnog novca koji su se koristili za Clintonovu kampanju za predsjednika 2016. bile čista velikodušnost.
Natjerati Trumpa i njegove pristalice i bijesnog Davida Dukea da tipizira neprijatelja izostavlja pola problema. Naravno da su ekstremno desničarski ludi i moramo se pobrinuti da ne uspiju napraviti nekakvu fašističku revoluciju. Plus njihovi pipci u Evropi i Latinskoj Americi. Veoma opasno. Veoma loše. Kako bi Tramp mogao da kaže. I jesu.
Ipak, na radost mejnstrim republikanskih lidera, Tramp je sprovodio politiku mejnstrim republikanske stranke kao nikada ranije. “Morali su imati posla s predsjednikom, kojeg čak i njegovi imenovani nazivaju “idiotom”, “moronom” i “nekim s razumijevanjem učenika petog ili šestog razreda.” Morali su da tolerišu predsedničko ponašanje koje je „nezavisno“ i „narcisističko“, sa dugim bijesom, tiradama i zlobnim uvredama“ (Forbes) – i učinili su to rado jer se cijena isplati, uz smanjenje poreza za bogate, doživotna imenovanja u Vrhovni sud i uklanjanje dosadnih prepreka poslovanju kao što je zaštita okoliša.
Tramp nije ništa više nesređen od njih. Svaki nastavak napada na okolinu nije ništa manje nego psihopatski. Većina republikanskog rukovodstva ne vidi stvaranje planete nenastanjivom kao razumno ograničenje poslovanja.
Dalje, BlacKkKlansman's i naše pretvaranje Trumpa i njegovih pristaša u problem, glupane, obojica banaliziraju svoj fašizam i ne uviđaju koliko su isprepleteni sa svojim glasnim protivnicima – sunčanim fašistima koje bi se mogli nazvati – uglađeni prevlast, politika maskiranja manira rasistička i kolonijalna gadost.
Decenije militarizacije američke policije i teroriziranja crnačkih zajednica nisu prestajale pod predsjednicima demokrata. Bill Clinton, Demokrata, donio je neke od najgorih rasističkih zakona, privatizujući zatvore i uvodeći 'tri štrajka i vani', što je dovelo do masovnog zatvaranja Afroamerikanaca i hiljada obespravljenih kao osuđenih zločinaca. Bombardovao je jednu od jedine dvije farmaceutske fabrike u Sudanu, prljavu siromašnu zemlju, s ciljem afirmacije prestiža Amerike, i uveo genocidne sankcije protiv Iraka u kojima je ubijeno više od pola miliona djece. Njegove žrtve su jednostavno bili obojeni ljudi čiji životi nisu bitni kada su u pitanju potezi na Velikoj šahovskoj tabli – izraz koji je izmislio veoma cijenjeni liberalni intelektualac.
Obama je izbrusio nadzornu državu do savršenstva i proganjao zviždače onim što je Norman Solomon nazvao "apsolutno izokrenutom strašću". Njegov program Insajderske prijetnje (Izvršna naredba 13587) zahtijevao je od državnih službenika, pod prijetnjom kazne, da špijuniraju jedni druge i prijavljuju nekonformističko ponašanje. Šta je nekonformističko ponašanje za liberalnog insajdera i dokle seže? Njegova liberalna strast omogućila je rasistički državni nadzor nad muslimanima kao nekonformističkom klasom.
Najveći američki crnac bombardovao je sedam zemalja od kojih su sve pretežno muslimanske, proširio Africom Donalda Ramsfelda koji je naklonjen militarizaciji afričkog kontinenta, terorisao bezbroj obojenih ljudi u svakodnevnom životu lebdećim bespilotnim letjelicama dok je ležerno odbacivao habeas corpus i deportirao više ilegalnih imigranata nego svi predsjednici prije njega zajedno. Jedno od njegovih posljednjih djela bilo je da ostavi 38 milijardi dolara jasno rasističkoj državi, Izraelu, uz uslov da se sve potroši na američko oružje.
Sam Obama je u svom oproštajnom obraćanju rekao da je predsjedništvo poput štafete – predajete štafetu, nakon što ste dali svoj dio, na sljedećeg – u besprekornom kontinuitetu koji se razmeće pukim stavom izbora svake četiri godine.
„Beli liberali su opasniji od konzervativaca; mame crnca, i dok crnac bježi od vuka koji reže, on bježi u otvorene čeljusti 'nasmiješene' lisice”, rekao je Malcolm X. (Ne znam šta bi Malcolm X napravio od Obame). Napomena: rekao je “opasnije” zbog njihove varljivosti, a ne “gore”.
Neki od onih koji su željeli mrtvog Martina Luthera Kinga poznavali su ga kakav je on, ne Kralj dezinficiran za liberalnu potrošnju, već radikalan – mnogo bliži Malcolmu X od udobnog mita, oreola koji ga krasi. Njegov govor na Riversideu u kojem je opisao “posao spaljivanja ljudskih bića napalmom” kao simptom nacije koja se “približava duhovnoj smrti” osudilo ga je 168 američkih novina, uključujući Washington Post i liberalni New York Times, i okončao njegov formalni odnos sa demokratskim predsednikom Džonsonom koji je bio zauzet eskalacijom napada na Vijetnam: „Šta mi taj prokleti n— propovednik radi?“ King je rat u Vijetnamu vidio kao dokaz "dublje slabosti" u američkom društvu i protivljenje njemu kao neraskidivo povezano s borbom protiv rasizma ....slabost militarizma, "naše nafte pod njihovim pijeskom" i drugih sirovina koje moramo imati bez obzira na ljudske troškove; malaksalost nacije bijele rase koja zna da ima pravo na bombardiranje, invaziju i ubijanje, i očekuje malo galame jer su ubijeni nebijelci, inherentno fanatični i ne dijele naše superiorne vrijednosti ili ih čak ne razumiju.
BlackKkKansman ne dobija ništa od ovoga. SAD su prikazane kao manje-više dobre, osim nekoliko smiješnih ludaka koje treba skloniti s puta. Film na kraju zlokobno upućuje na Trumpa, upozoravajući na uskrsnuće KKK-a, ali kao svojevrsna izmišljotina, noćna mora iz prošlosti.
Trump i njegovi prijatelji iz Washingtona su moralno degenerisani, ali koliko god da je opasan, ne trebamo se zavaravati da jeste u problem. On je car bez odeće, bez liberalne maske; on je karikatura, on je budala koja se ruga našem liberalnom senzibilitetu. On je naš materijalizovani nesvesni um.
I daje nam šansu – priliku da proniknemo u dublju bolest s kojom se moramo nositi prije nego što nas uništi. Trump i apsurdni David Duke nisu neprijatelji od tada. Oni su mi, oni su naši, mi smo ih napravili. Oni smo pravi mi koje skrivamo iza naših liberalnih zapadnih maski kada kažemo da je Vijetnam bio dobronamjeran neuspjeh; kada vjerujemo protiv svih dokaza da Irak ima oružje za masovno uništenje; kada smo iznenađeni Wikileaksovim razotkrivanjem neselektivnog ubijanja iz helikoptera, kao da nismo trebali znati da su 'pucanje ćuretina' standardni dio ratova koje kasnije nazivamo 'greške'; kada vjerujemo u medijsku hajku oko ruske 'prijetnje' i dozvolimo da nas odvrati od najveće prijetnje svijetu od našeg militarizma i našeg – ne samo Trumpovog – patološkog zlostavljanja okoline; kada ozbiljno mislimo da bi Iran bez nuklearnog oružja mogao biti vojna prijetnja Izraelu koji ima stotine, ili SAD-u koje je vojno nedodirljivo; kada progutamo mit da nacija naoružana do zuba i opsjednuta oružjem ima dobronamjerne namjere.
Kada postanemo deo gazi stado, ili još gore, kada nas stado zaposjedne, kada smo propaganda mi, a mi smo propaganda. Kada nepromišljeno ponavljamo prazne parole o “radikalnom centru” koji prevazilazi političke sukobe ili se prepuštamo bilo kakvoj sličnoj botoksiranoj transformaciji u suštini kolonijalnih “vizija” devetnaestog stoljeća svijeta u kojem živimo; ili prihvatite frazu „post-istine“ kao da smo upravo izgubili svijet novinarskog kazivanja istine.
Ili kada smo zadovoljni da vidimo policajce u filmu kako umjesto nas rješavaju naše probleme s rasizmom.
BlackKklansman je film za dobar osjećaj. To je sjajan film ako želimo da naše perje bude neuzdrmano i da mirno spavamo noću, ugrađeni u sistem, udobno isključeni umovi, možda kao demokratski predsjednik Truman koji je rekao da nikada nije izgubio san zbog svoje odluke da upotrijebi nuklearno oružje na ljude bića.
Naravno da se moramo distancirati od Trumpa i njegove idiotske i opasne nativističke propagande. Ali nismo u poziciji da samo pokažemo na njegove prevarene ili samoprevarene sljedbenike, njegove ljutite bijelce i žene koji prorezao neki od kanta i pobjegli od nasmijane lisice u vukove očnjake. Osim ako nismo sretni što smo podijeljeni i pod vladavinom, što često jesmo, ne samo kada upiremo elitistički prst u ljude koji bi trebali biti naši saveznici, mnogi od njih su izdani od strane sistema koji im nije ostavio gdje da se obrate.
Ne samo zato što smo i mi prevareni, od onih nasmejanih liberala koji čekaju da ponovo preuzmu mašinu, koji su opasni jer njihova moć nad nama zavisi od našeg pristanka, potpunije kroz naše namerno slepilo, našu nespremnost da prozremo najnovije lepe -dečak frontmen za moćnu elitu, neka se zove Kennedy, Macron, Obama, Leopoldo Lopez ili Trudeau. Vodeći pisci Guardiana i dopisnik New York Timesa sa Bliskog istoka koji su navijali za svaki zapadni rat stoje odmah pored nas pokazujući prstom, distancirajući se i sami.
Sve je krenulo naopako i Tramp je postao predsednik. Prvi instinkt – iskopati Ruse; ta komunjarska pretnja je uvek delovala u prošlosti. Putin je izabrao Trampa, komunjarskog štakora (ipak, bolje je da sada izostavimo ono što je 'komunijac'). Ponavljajte dovoljno često „imamo dokaze“ i to će postati istina.
Ali ima više promišljenih umova na poslu. Mora da smo negde pogrešili. Sada će nam intelektualci “lijevog centra” ili “radikalnog centra” reći – otkriti nam – senzacionalnu istinu da je bila greška oslanjati se na tržišta koja će zamijeniti naš moralni sud. (Čujem galamu između pikado u mom lokalnom pabu – mislili su da će neobuzdana pohlepa dovesti do pravednijeg svijeta, ha ha!) Priznat će da ipak nije kraj istorije; ili da je Velika šahovska tabla sada malo zastarjela. Oni će oboriti svoju tajnu vezu sa "Sudarom civilizacija". Sada će se kao pijanci pokajati za sve te ratove koji su bili “greške” i odbaciti svo to megalomansko brbljanje. Sada moramo vratiti moral u politiku, oni će propovijedati. Reformirani likovi koji traže novu formulu da se drže moći – vjerujte nam – kao i nama – reći će. Iako smo spasili banke koje su uvukle siromašnije, uglavnom crne kupce u loše hipotekarne poslove, i dvaput krale od njihovih žrtava kasnijim povratima. Iako smo bombardovali, bombardovali, i dalje ne možemo da se oslobodimo tog dubokog osećaja, naša je privilegija kao liberala da bombardujemo, jer kada to radimo uvek ima nešto neizrecivo ispravno i sigurno belo u tome.
Tramp Džek u kutiji najveći je strah zapadnog liberalnog establišmenta i njihov alibi. Najveći strah jer otkriva ono što očajnički žele da sakriju, pravo psihopatsko lice korporativnog sveta, njihovog korporativnog sveta – i neko bi mogao da primeti. Alibi jer oni mogu da mu naprave problem i kada smo pomogli da se rešimo ludaka, da ga dematerijalizujemo, da ga vratimo u bocu ako to možemo – onda nastavimo kao i obično sa novim nasmejanim licem, novo obećanje “nade i promjene”, ili bilo koji slogan koji industrija odnosa s javnošću smisli kako bi sljedeći put utihnula stado koja gazi.
Ako mi, stado koje gazi, pustimo ih. Ako bude sledeći put.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati