Američki potpredsjednik Dick Cheney stigao je jučer na Bliski istok daleko više zabrinut zbog vatrene oluje između Palestinaca i Izraelaca nego zbog planova Washingtona za rat s Irakom.
Predsjednik George Bush možda vjeruje da je Irak dio “osovine zla”, ali je iz njihovih reakcija na Čejnijevu misiju bilo jasno da neće biti šanse za arapsku “koaliciju” protiv Sadama Huseina one vrste koju je okupio Bushov otac 12 prije mnogo godina. Većina Arapa bi više voljela da se g. Cheney pozabavi arapsko-izraelskim ratom kako bi Bushov neefikasni izaslanik, general Anthony Zinni, mogao sagorjeti svoju energiju ohrabrujući rat koji ovdje niko ne želi.
Turska je među prvima upozorila na posljedice napada na Irak. Bulent Ecevit, turski premijer, govorio je o “veoma osjetljivim bilansima” turske ekonomije, dodajući da bi irački rat ozbiljno pogodio njegovu zemlju. „Iako pitanje Iraka visi nad nama kao noćna mora, ne možete očekivati da će mnogo novih investicija doći u Tursku“, rekao je on.
Jordan je bio daleko oštriji u svojim primjedbama. Kralj Abdulah, čiji je otac Hussain, javno mnijenje natjeralo da se kloni posljednje antiiračke koalicije, rekao je da će rat protiv Sadama imati "katastrofalne posljedice" na Bliskom istoku. "Udar na Irak predstavlja katastrofu za Irak i ugrožava sigurnost i stabilnost regiona", rekao je on. Saudijci su isto tako bez entuzijazma, pa čak i Kuvajt, koga su Amerika i njeni saveznici spasili 1991. godine, ima ozbiljne rezerve.
Većina zemalja Bliskog istoka protivila se bombardovanju Afganistana, ali je insistirala da čak i ako Amerikanci udare talibane, napad na Irak će biti dočekan s arapskim neprijateljstvom. Privatno, prozapadni lideri u arapskom svijetu imaju ozbiljnu zabrinutost zbog Bushove teorije o “promjeni režima”. Jer ako se Iračanima pomogne da sruše svoju diktatorsku vladu, šta ako se egipatski ili saudijski građani također odluče na malu vlastitu „promjenu režima“?
Poznato je da se predsjednik Hosni Mubarak, na primjer, boji efekta antiiračkog udara. Egipćani, spori na bijes u najboljim danima i gotovo tihi tokom bombardiranja Afganistana, možda neće moći da podnesu i američki rat protiv Iraka i krvavi pokušaj suzbijanja palestinske intifade od strane jedinog pravog američkog saveznika u regiji.
Saudijci, koji su ovog meseca sproveli svoj čudni mali „mirovni plan“, zahvaljujući prestolonasledniku Abdulahu i Tomu Fridmanu iz The New York Times (Libanski novinari sumnjaju da je prinčev lični savjetnik, Adel al-Jubair, sve to izmislio) neće htjeti da američki avioni lete da bombarduju Irak iz baza u zemlji najsvetijih islamskih svetinja. Ali upravo su to učinili 1991. i još uvijek je moguće – samo – da bi Saudijci mogli zatvoriti oči ako američki avioni nakratko napuste kraljevstvo.
Čini se da je Cheneyjeva misija na Bliskom istoku više simptom miopije Washingtona nego bilo koja dugoročna strategija SAD-a. "Ovdje već imaju jedan rat u rukama", rekao je jedan libanonski komentator. "Zašto Amerikancima treba još jedan?"
Nije da Arapi vole Sadama. Oni znaju da je on okrutni diktator. Ali slušanje Tonyja Blera koji po ko zna koji put podseća svet da je Sadam koristio hemijsko oružje „protiv sopstvenog naroda“ samo podseća Arape da je Sadam takođe koristio hemijsko oružje – u daleko većim količinama – protiv Irana koga je Zapad entuzijastično podržavao Agresija Iraka na Islamsku Republiku.
Jednostavno rečeno, Arapi ne žele da im Amerikanci upakuju novi rat; oni žele da Washington preispita cjelokupnu svoju politiku na Bliskom istoku. Žele da gospodin Cheney preko ramena pogleda krvoproliće u Izraelu i "Palestini".
I to će mu ljubazno reći u Amanu i Rijadu i Kuvajtu. Samo u Izraelu, čiji premijer misli da vodi „rat protiv terorizma“, čuće ono što želi da čuje. Hoće li to biti dovoljno?
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati