Rođena 1944. u Eatontonu u Džordžiji, u farmerskoj porodici od osmoro djece, Alice Walker je od malih nogu iskusila rasnu segregaciju na jugu Sjedinjenih Država. U tinejdžerskim godinama, svjesna realnosti ugnjetavanja, uključila se u borbu za jednakost protiv diskriminatorne politike koju su nametnule vlasti suprematističke vlasti.
Nakon briljantnih studija, počela je da piše i objavila svoju prvu knjigu poezije sa 24 godine, dok je istovremeno nastavila akademsku karijeru na prestižnim univerzitetima, uključujući Univerzitet Kalifornije u Berkliju, gdje je predavala kurs o korijenima duhovnosti u afroameričkom preživljavanju. Godine 1983. postala je prva crnkinja koja je za svoj roman dobila Pulicerovu nagradu The Color Purple, koja je sada jedna od pet najčitanijih knjiga u Sjedinjenim Državama.
Feministička aktivistica, Alice Walker, stavila je slobodu i socijalnu pravdu u srce svog rada. Pod snažnim uticajem Kubanske revolucije i njene univerzalne poruke emancipacije, ona se godinama bori protiv ekonomskih sankcija koje su pogodile stanovništvo ostrva. Takođe je duboko posvećena borbi za očuvanje životne sredine i ljudski napredak.
U ovim razgovorima, Alice Walker se prisjeća svog djetinjstva u segregated South i njena posvećenost borbi protiv institucionalnog rasizma. Ona pripovijeda o svom susretu s Howardom Zinnom, poznatim istoričarem posvećenim borbi protiv svih oblika nepravde, koji je imao veliki utjecaj na oblikovanje njene političke savjesti. Ona se osvrće na osvajanje Pulicerove nagrade i prepreke postavljene crnim piscima. Na kraju, ona opširno govori o Kubanskoj revoluciji, koja je bila dubok izvor inspiracije za nju i za mnoge intelektualce njene generacije.
Salim Lamrani: Alice Walker, gdje si rođena i kakva sjećanja imaš na djetinjstvo, obilježeno rasnom segregacijom?
Alice Walker: Rođena sam na jugu Sjedinjenih Država, na selu, prekrasnom mjestu, i odrasla sam sa roditeljima, braćom i sestrama. Jedna od mojih sestara je otišla kada sam imala godinu dana jer u našem gradu nije bilo srednje škole za crnu djecu. Voleo sam svoje roditelje i bio sam veoma blizak sa bakom i dedom. Sjećam se da sam se često iskradao da ih posjetim. Njihovi životi su bili tako osnovni: saditi, uzgajati, kuvati, jesti, udovoljavati svakoj mojoj želji... jednostavan način na koji su živeli predstavljao je raj za mene. Kako sam sada u godinama kada sam ih poznavao, shvatam da sam u svom izboru kako da živim, vrlo jednostavno, sa kokošima i baštom, oponašao njihov način.
Imali smo svoju zajednicu. Naravno, bilo je segregacije, ali mi to kao djeca nismo primjećivali. Živjeli smo u zajednici ljudi kojima je stalo do naše dobrobiti.
Nikada nismo imali pristojno stanovanje. Mogli bismo biti primorani da se selimo skoro svake godine. Moj otac i majka su se jako trudili da nas spriječe da svakodnevno ne osjećamo ugnjetavanje. Retko smo viđali belce. Vidjeli smo samo vlasnika zemlje i onoga ko nas je mogao istjerati.
SL: Kako je rasno ugnjetavanje bilo izraženo u sistemu koji su vodili bogati, bijeli ljudi?
AW: Mora se reći da u većini slučajeva nisu bili toliko bogati. Bili su jednostavno bijelci, a ne uvijek muškarci. Naš najokrutniji zemljoposednik bila je žena, a možda i rođak. Iako bi tu mogućnost demantovala, barem u javnosti. U tom društvu, bijelac se automatski smatrao superiornijim od bilo kojeg crnca, čak i onog sa fakultetskom diplomom, pa čak i onog koji je bio rođak.
Kada se uzme u obzir duboka bolest Amerike čija je osnova bila eksploatacija Afrikanaca i delimično afričkih rođaka, postaje lakše shvatiti tragediju naše današnje političke situacije. Gde Amerika duguje više novca nego što će ikada moći da vrati, i gde pljačkanje i porobljavanje same zemlje nije nemoguće.
Bio sam vrlo svjestan da smo siromašni. Bili smo siromašni jer smo radili za ljude koji su posjedovali svu zemlju, sve dobre stanove i sve škole. Moji roditelji su uspeli da sagrade školu za našu zajednicu, ali su je belci spalili da bi nas lišili obrazovanja. Dakle, napravili smo još jednu. Bili smo vrlo svjesni borbe za obrazovanje u našoj zajednici. Beli su nas mrzeli, ali mi smo osećali ljubav prema sebi. Moram reći da smo kao djeca bili u velikoj mjeri zaštićeni od svakodnevnog poniženja koje su trpeli naši roditelji.
Zatim sam sa 17 godina napustio dom da se pridružim pokretu protiv rasnog ugnjetavanja i za građanska prava. Moji roditelji su bili pomalo uplašeni zbog naše posvećenosti, ali njihova ljubav nam je dala energiju da se borimo.
SL: Recite nam o profesoru Howardu Zinu, kojeg ste poznavali na koledžu Spelman. Po čemu ga se sjećate?
AW: Cijeli svijet ga poznaje kao poznatog istoričara i progresivnog. Sa moje strane, on mi je bio prijatelj, a otkrio sam da je i on bio siromašan. Odrastao je u skromnoj jevrejskoj porodici. Radio je u brodogradilištima kao i njegov otac, sve dok nije pozvan u vojsku, gdje je postao bombarder tokom Drugog svjetskog rata, zadatak koji ga je naučio da nikada ne poklekne pred zahtjevima političara koji sjede kod kuće, za rat.
Howard nam je pomogao u Spelmanu. Naša škola je bila veoma stroga i bilo je teško postati buntovnik. Ali ja sam bio buntovnik, ne samo zato što sam bio pjesnik i studirao francuski. Bio sam u školskoj francuskoj kući i proučavao sve velike pjesnike. Preveo sam njihova dela. Učestvovao sam u demonstracijama i pazio da me ne uhapse kako ne bih bio izbačen iz škole. Na kraju, Howard je smijenjen jer je bio uključen u borbu protiv rasne segregacije. Tako sam odlučio da napustim školu u znak solidarnosti.
SL: Koje su druge ličnosti imale značajan uticaj na Vaš lični i aktivistički život?
AW: Staughton Lynd je takođe bio nastavnik istorije u istoj školi, Spelman, i imao je veliki uticaj na mene. Otputovao je u Hanoj da sazna o zločinima počinjenim tokom Vijetnamskog rata. Kasnije je bio profesor na Univerzitetu Yale i otpušten je zbog protivljenja ratu. Takođe, uvek se zalagao za ono u šta je verovao.
Imao sam sreću da sam cijeli život okružen ljudima dobrih vrijednosti, koji su se brinuli jedni za druge i branili svjetski mir.
SL: Udali ste se za belca, Melvina Rozenmana Leventala, iako su mešoviti brakovi bili ilegalni u državi Džordžija. Koje su bile posljedice ove unije u Americi koja je odbila jednaka prava za sve?
AW: Mešoviti brakovi bili su ilegalni na cijelom jugu, ne samo u Gruziji gdje sam rođen. Venčali smo se u Njujorku i bili smo veoma srećni. Zatim smo otišli u Misisipi da prkosimo zakonu i osporimo nepravednu zakonsku odluku koja je učinila da se brak nekih ljudi zabranjuje. Nisam veliki fan braka. Ali nakon 300 ili 400 godina ugnjetavanja, nisi mogao stalno govoriti ljudima da se ne mogu vjenčati, da se ne mogu udati za nekoga koga vole. Dakle, izgledalo je vrlo prirodno pobuniti se protiv ove diskriminacije.
SL: Možete li nam ispričati svoje iskustvo kao univerzitetski profesor?
AW: To nije bio posao u kojem sam najviše uživao. Svidjeli su mi se neki od mojih učenika, ali to je u suštini bio posao za preživljavanje. Trebala su mi sredstva da mogu pisati svoje romane. Kao što znate, da biste napisali knjigu, potrebno vam je vrijeme, mjesto za život, resursi da odgajate svoju djecu.
U Berkliju, na Univerzitetu u Kaliforniji, predavao sam kurs pod nazivom “Vizije i duh”. Fokusirao se na priče o porobljenim ženama i kako su uspjele preživjeti zahvaljujući nevjerovatnoj duhovnoj mašti koja im je omogućila da mentalno pobjegnu od ekstremne bijede i sklope vezu sa svojim pojmom „Boga“. Na taj način su imali duhovnog partnera u svojoj patnji i mogli su da izdrže.
SL: Godine 1982. postali ste prva Afroamerikanka koja je osvojila Pulicerovu nagradu za svoju desetu knjigu, The Color Purple. Šta se za tebe promijenilo? Da li je to uticalo na način na koji se crnke percipiraju u američkom društvu?
AW: Ljudi često vole da kažu da je ovo prvi roman crnog pisca koji je osvojio Pulitzerovu nagradu. Ali morate imati na umu da u prošlosti crnci općenito nisu uzimani u obzir za Pulitzerovu nagradu. Amerika je bila aparthejd kao i stara Južna Afrika. Nije mnogo crnaca uspjelo čak ni pronaći izdavača. Ima određenog licemjerja u svemu ovome, jer mi izgleda želimo da ljudi vjeruju da bi, svih tih godina, bilo ko – bijeli ili crni – mogao dobiti Pulitzera. To jednostavno nije istina. Čak iu žiriju koji mi je dodijelio nagradu, bila je barem jedna osoba – bjelkinja – koja je bila apsolutno protiv toga jer je moja knjiga bila o Afroamerikancima o kojima ona očigledno nije znala ništa.
Mnogo je sjajnih crnih pisaca koji su trebali osvojiti sve zamislive nagrade, mnogo prije nego što sam se ja rodio. Kažem ovo jer znam da razumijete strukturu rasizma u našoj zemlji. Kažu da sam ja jedini, kao da nikad nije bilo drugih potencijalnih kandidata. Mnogo je crnih pisaca koji su mogli dobiti bilo koju nagradu koja im je ponuđena, samo da im je prije kraja američkog aparthejda bilo dopušteno da se takmiče.
SL: Vi kažete The Color Purple je lijek za mnoge ljude jer ih oslobađa, i to je razlog njegovog uspjeha.
AW: Mislim da knjiga pomaže ženama da shvate da ne moraju prihvatiti veze s muškarcima koji štete njihovom fizičkom i mentalnom zdravlju. Postoji mnogo drugih veza na svijetu. Mogu imati veze sa drugim ženama, i to je veliko oslobođenje. Zašto bi imala veze samo sa muškarcima ako nisi našla nekoga ko se dobro ponaša prema tebi?
To je oslobođenje i za muškarce. „Gospodin“ je posebno odvratan lik, zasnovan, nažalost, na mom voljenom dedi decenijama pre mog rođenja. To je prilika da muškarci vide da imaju i druge strane svoje ličnosti osim brutalizacije žena. Oni mogu naučiti da vide žene kao jednake. Nije nemoguće.
Dakle, mislim da je to jako dobar lijek za mnoge ljude u Sjedinjenim Državama, ali i širom svijeta jer je ugnjetavanje žena globalno. To je nešto zaista nedostojno ljudskog ponašanja. Ne bi trebalo da postoji, baš kao i zlostavljanje dece. U stvari, žene su često maltretirane kada su trudne, što bi zaista trebalo ohrabriti sve ljude da odvoje vrijeme od naših užurbanih rasporeda kako bi razmislili zašto je to tako.
SL: Najstariji oblik dominacije je dominacija muškaraca nad ženama. Potpuno ste posvećeni borbi za ženska prava. Šta još treba učiniti da se postigne istinska jednakost?
AW: Sve ostaje da se uradi, što je zaista očajno. U našoj zemlji žene su izgubile pravo na abortus. Ako ne možete da kontrolišete svoje telo, vi ste rob. Dakle, vratili smo se 100 godina unazad, što znači da je borba za slobodu stalna i vječna. Ne moramo ni da razmišljamo o nevolji žena u drugim delovima sveta gde nikada nisu imale dašak slobode.
Radila sam mnogo godina, deset godina, na sakaćenju ženskih genitalija i opasnosti koje ono predstavlja za ljude, posebno u Africi i nekim bliskoistočnim zemljama, ali iu drugim regijama. To je jedna od najvećih uvreda za čovečanstvo koja se može zamisliti.
SL: Koji uzroci su vam bili izvor inspiracije?
AW: Kubanska revolucija. Kada sam otkrio da Fidel govori u ime ljudi koji su bili potpuno poput mojih roditelja, ljudi čija djeca nisu imala cipele, koji su morali da grade svoje škole samo da bi vidjeli kako ih zemljoposjednik spaljuje, bilo mi je vrlo prirodno da osjećam da Našao sam brata, da postoji neko na svijetu ko može vidjeti sve te nepravde i osuditi ih.
Na njegovoj strani je bio Che. Takođe bih želeo da pomenem revolucionarku Celiju Sančez, koja je bila veoma bliska sa Čeom i Fidelom, ali koja se jedva spominje. Na Kubi je počašćena, ali izvan njenih granica je ignorisana jer svijet vidi samo muškarca revolucionara, iako je ona igrala temeljnu ulogu u Kubanskoj revoluciji.
SL: Šta za vas simbolizira Kubanska revolucija? Šta simbolizira za ljude koji su žrtve rasnog, socijalnog, kolonijalnog ili imperijalnog ugnjetavanja?
AW: Kubanska revolucija simbolizira jednu stvar, između ostalog: ako se pobunite, bit ćete kažnjeni. Kuba je kažnjena zato što je ustala, jer je pokušavala da bude drugačija. Suočimo se s tim: tlačitelj će uvijek nastojati da kazni potlačene koji odbijaju njihovo stanje. One će im onemogućiti život i spriječiti ih da se posvete izgradnji pravednijeg društva. Upravo to se dešava sa Kubom.
Dakle, šta da radimo? Da li da nastavimo da se bunimo? Trebamo li istrajati u izgradnji drugačijeg sistema? Treba li se oduprijeti? Trebamo li popustiti?
Često razmišljam o Kubi, koja danas pati i uvijek je patila. Sjećam se da sam otišao tamo u vrijeme kada nije bilo benzina. Automobili su ostali bez goriva i morali su da budu gurnuti. Danas na Kubi nedostaje hrane za najsiromašnije ljude. Stalne su nestašice.
Ovo ostavlja utisak neuspjeha, ali moramo sebi postaviti prava pitanja. Da li je neuspeh kada većina Kubanaca, koji nikada ne bi bili obrazovani bez Revolucije, sada imaju univerzitetske diplome, uprkos opsadnom stanju kojem su podvrgnuti? Kubanci koji napuštaju svoju zemlju u potrazi za boljim životom su obrazovani i imaće bolje mogućnosti. To je nešto što treba naglasiti. Kuba je zaista fascinantna tema.
SL: Šta mislite o američkoj politici prema Kubi?
AW: Američka politika je politika kolektivnog kažnjavanja. Čini se kao da nas vode kalvinisti iz 18. vijeka, ljudi koji bi vas spalili na lomači. To je odvratna politika. To zaista daje Americi lošu reputaciju. Voleo bih da ljudi shvate posledice takve tvrdoglavosti kada tvrdimo da smo hrišćanska zemlja. Vodimo računa da djeca gladuju, da nemaju cipele, da stariji ne dobiju lijekove. Sećam se da sam posetio porodilište na Kubi i nije bilo skoro ničega. Nije bilo sapuna. Ne znam kako je osoblje održavalo prostor tako čistim uz toliki nedostatak sredstava. Bilo je tako tužno.
Život nikada ne nagrađuje podlost. To je jedan od razloga zašto moja zemlja toliko pati. Mislimo da smo sjajni, ali pogledajte samo stvarnost u našim gradovima, sa toliko ljudi koji su gladni i žive na ulici. Patimo jer su naši lideri izgubili svako saosećanje, ako su ga ikada imali.
SL: Fidela Kastra ste sreli u nekoliko navrata. Šta nam možete reći o njemu?
AW: Voleo je da priča, kao što svi znaju, i imao je dobar smisao za humor. Bio je najupućenija osoba koju sam ikada sreo. S druge strane, nikada nije čuo za sakaćenje ženskih genitalija i kada sam mu to spomenula, bukvalno je problijedio. Bio je jako uznemiren i želio je pronaći način da stane na kraj ovoj varvarskoj praksi. Bilo je sjajno jer sam konačno upoznala muškarca koji je mogao osjetiti žensku patnju. Bilo je izvanredno. Zaista mi se dopao. Smatrao sam ga vrlo ljudskim, vrlo otvorenog uma.
Naučio sam da ni on ni Che ne znaju plesati, što je šteta jer je ples zaista neophodan za razumijevanje povezanosti tijela sa zemljom i prirodom.
Takođe sam bio veoma impresioniran njegovom sposobnošću da sluša. Jednog dana, na jednom od naših sastanaka, bili smo za velikim stolom i on je slušao svakoga od nas. To je nešto što se nikada ne bi dogodilo u Sjedinjenim Državama, da smo ikada imali priliku dijeliti predsjednikov stol.
SL: Objavili ste pesmu pod naslovom “Ozbiljni i verni” u znak počasti Čeu. Reci nam nešto o njemu.
AW: Volim prevoditi imena. Ernesto i Fidel na engleskom znače „Ozbiljno i vjerno“. Prelepo je i poetično. Obojica su bili iskreni i vjerni, odani svojoj stvari. Imali su nepokolebljivu vjeru i veliku ljubav prema narodu.
Imao sam priliku da posjetim kriptu u kojoj leže Cheovi ostaci u Santa Klari. Bio je ubijen i sahranjen u tajnosti u Boliviji. Niko nije znao gde je. Sjećam se te strašne fotografije njegovog beživotnog tijela, okruženog generalima i ljudima koji su učestvovali u njegovom hvatanju. Bilo je to veoma bolno za mnoge ljude širom sveta. Fidel je potom krenuo u potragu i konačno je otkriveno mjesto gdje su njegovi posmrtni ostaci, te je vraćen na Kubu. Imam veliko divljenje, poštovanje i ljubav prema Cheu.
SL: Vi ste posvećeni promociji ljudskih prava. Ipak, na Zapadu se po ovom pitanju često izdvaja Kuba. Šta mislite o ovim optužbama?
AW: Oni su tipični. Da je Kuba uspjela izvesti svoj projekat bez vanjskog pritiska, gotovo sve druge zemlje bi se osvrnule unazad, s mogućim izuzetkom skandinavskih zemalja. Jako mi je draga Finska. Elite mrze Kubu jer je pokušala da izgradi nešto novo i drugačije.
Kažu da je Kuba htela da bude komunista. Mislim da se moramo sjetiti istorije. Kuba se približila SSSR-u jer nije imala drugog izbora. Neprijateljska politika Sjedinjenih Država gurnula je ostrvo u takvo stanje oskudice da je moralo sklopiti strateški savez s Moskvom.
Šta drugo mogu učiniti osim da optuže Kubu za neuspjeh, kada su učinili sve što je u njihovoj moći da uguše zemlju? Sjećam se da sam vidio program pod naslovom “Kako je Kastro uništio kubansku ekonomiju”. O kojoj ekonomiji je reč? Seljaci – koji su živeli u istim uslovima kao i moji roditelji i moj narod – sekli su šećernu trsku od izlaska do zalaska sunca. Nisu imali cipele, nisu imali školu, a nisu znali ni čitati ni pisati. Revolucija ih je naučila da čitaju i pišu.
SL: Ko su ljudi koji vas danas inspirišu?
SL: Ljudi su ti koji ne odustaju. Zadivljen sam koliko su ljudi otporni. Situacija izgleda tako strašna. Mi smo na ivici Trećeg svetskog rata. Kao što je Ajnštajn rekao, IV svetski rat će se voditi štapovima i kamenjem, ako dođe do nuklearnog sukoba.
Postoji organizacija koja se zove Code Pink koji mi se jako sviđa, jer nikada nije prestao da traži pravdu, bilo za Kubu ili druge zemlje širom sveta. Divim se ljudima koji nastavljaju da se bore uprkos nedaćama. Divim se ljudima koji vide istinu, koji ne odustaju od svojih principa, koji ostaju vjerni svojim uvjerenjima, poput Fidela, Chea i Celije.
SL: Šta mislite šta je dužnost intelektualaca?
AW: Mislim da moramo biti dovoljno bistre glave da vidimo šta je stvarno, i ne dozvoliti da nas zavaraju ogledala i dim. Situacija u svijetu je užasna i naša je dužnost da budemo što je moguće oprezniji. To je naša dužnost prema ljudima koji su se toliko borili u prošlosti. Ne smijemo dopustiti da nas zavaraju mračne sile koje tako dobro znaju kako da manipulišu stvarnošću.
SL: Šta vas danas ljuti?
AW: Skandaliziran sam razmjerom trgovine djecom. Slušamo užasne priče o dječjim koncentracionim logorima i trgovini djecom. Mnoga od ove djece se koriste za trgovinu organima. Strašno je zamisliti da je čovječanstvo palo tako nisko da postoji trgovina djecom. To je šokantno i nešto što nikada nećete vidjeti na Kubi!
SL: Završimo jednim od tvojih citata: „Ljubav je temelj promjene i transformacije“.
AW: Ako imate ljubav u svom srcu, bićete vođeni kome je potrebna ljubav, a ko odgovara na ljubav. Malo je teško ovo objasniti ljudima koji to ne razumiju. To je skoro kao zaboravljeni jezik, zaboravljena emocija. Leonard Cohen kaže: “Ljubav je jedini motor opstanka”. I to je istina. Nigdje nećemo stići ako mislimo da to možemo bez ljubavi. To jednostavno nije moguće.
Moramo razviti ljubav prema sebi, prema svemu oko nas, prema biljkama, životinjama i vodi. Ljubav je postala preterano korišćena reč koju ljudi izgovaraju bez ikakvog osećanja vezanosti za nju. Razvijajte ljubav u svom srcu jer je to naša jedina nada da preživimo i budemo sretni.
Svi zaslužujemo da budemo srećni. Sreća nije nešto nedostižno. Moramo pokušati otkriti šta nas zaista čini sretnima, a ljubav je jedna od stvari koja će nas sigurno usrećiti. Ne govorim o romantičnoj ljubavi, iako postoji velika emocionalna snaga koja se dobija iz nesebične ljubavi prema drugoj osobi. Više govorim o kosmičkoj ljubavi koja je ukorijenjena u cijenjenju našeg pukog postojanja u takvom čudu kao što je ovaj Univerzum, ovaj svijet, gdje su ljudi i sami izvanredne kreacije, kao i sve ostalo što postoji ovdje.
Salim Lamrani je doktorirao iberijske i latinoameričke studije na Univerzitetu Sorbonne, i profesor je latinoameričke istorije na Université de La Réunion, specijaliziran za odnose između Kube i Sjedinjenih Država.
Njegova najnovija knjiga na engleskom je Kuba, mediji i izazov nepristrasnosti: https://monthlyreview.org/product/cuba_the_media_and_the_challenge_of_impartiality/
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati
1 komentar
Ovo je jedan od najboljih intervjua koje sam ikada pročitao. Volim Alice Walker i hvala vam puno osoblju ZNetwork-a. Rođen sam u SAD-u, obrazovan i umom porobljen u američkom sistemu. (Moram reći, rođen sam kao bijeli muškarac. Ali nekako sam pobjegao od laži i straha i neznanja kulture u kojoj sam rođen. Srećom, upoznao sam kolege studente koji su došli u SAD dok sam bio u srednjoj školi i a da to nisam znao, to je bio početak mog pronalaska slobode. Na kraju sam kao sredovečna osoba emigrirala u Latinsku Ameriku i živela u dve različite zemlje u kojima sam mogla da učim i napredujem Preživio sam i silno sam se promijenio. Također sam počeo poštovati i razumjeti Fidela i Čea, zajedno sa mnogim drugim velikim misliocima, piscima i revolucionarima, predavao sam u Latinskoj Americi, ali sam bio najučeniji Od mojih učenika je bio jedan Argentinac po imenu Manuel. On je bio dobar i pristojan i pravi mislilac marksizma i socijalne revolucije Bio je hrabar i nenasilan, ali briljantan i prvi 17-godišnji učenik postao je jedan od mojih važnih učitelja. Danas je u 40-im godinama i još uvijek je briljantan mislilac. Bilo je i drugih, previše ih je da se navede, ali ljudi kao što su Eduardo Galeano, Sergio Ramirez, i mnogi čija imena ne biste prepoznali.