Kada je katarski emir početkom ljeta doputovao kod predsjednika Alžira Abdelaziza Bouteflike, imao je jednu poruku da prenese: nemojte pomagati Gadafijevom režimu. Drugim riječima, nemojte zamijeniti oklop diktatora koji je uništio NATO identičnim tenkovima i transporterima iz alžirske vojske. Priča se – što znači da vrlo dobri arapski vojni izvori kažu – da je gospodin Bouteflika, gotovo jednako fasada za vojne vlasti u Alžiru kao što je gospodin Assad za stranku Baath u Damasku, dao sva potrebna obećanja, a zatim ih prekršio. Čini se da je užasno mnogo Gadafijevog pustinjskog oklopa ruske proizvodnje; nije dobio svoj besprekorni sjaj nakon truljenja u pustinji u poslednjih pet godina.
Uloga Katara u libijskom sukobu ostaje jedna od neispričanih priča o ratu – na Trgu mučenika u Tripoliju prošle sedmice vijore se katarske zastave – ali i Alžirska. Arapi nisu bili iznenađeni što se toliki broj Gadafijeve porodice pojavio u Alžiru ove sedmice. Alžirci su godinama podržavali Gadafijevu nezavisnu – iako ludu – politiku jer ih je njihova vlastita historija naučila da nikada ne prihvataju naređenja iz inostranstva. U trenutku kada su Francuzi – okupatori, kolonizatori i progonitelji Alžira 132 godine – bombardovali Libiju, borba Gadafijevog režima za opstanak postala je rekonstrukcija borbe Alžirskog FLN-a za slobodu 1954-62. Ako su Libijci više od četiri decenije bili lišeni ozbiljnih školskih udžbenika iz istorije, oni dobro znaju muke svoje zemlje. Jer Fezan, kamenite pustinje i planine južno od primorskih gradova, okupirale su francuske trupe dugo nakon Drugog svetskog rata kako bi zaštitile granicu Alžira – tada još uvek deo francuskog carstva. Sušna granica između Libije i Alžira vekovima je bila trag krijumčara. Odvođenje porodice Gadafi u egzil nije bila velika vojna operacija.
Zaista, bilo je tipično za alžirsko ministarstvo vanjskih poslova da najavi prisustvo porodice Gadafi na alžirskom tlu. Alžirci vole pokazati Zapadu – posebno Francuzima – njihova sloboda, sveto povjerenje alžirske nacionalnosti, narušeno u islamističkom ustanku 1990-98., neće se mijenjati za zapadne usluge.
Ne bi bilo naslova "Gadafi-porodica-u-tajno-Alžirski-izgnanstvo"; Alžir je imao svako pravo da pokaže humanitarnu simpatiju prema Arapima; Pobunjenički saveznici NATO-a mogu smatrati da je alžirska ponuda utočišta "čin agresije" ako žele. Osim toga, Gadafijeva bitka protiv njegovih vlastitih islamističkih neprijatelja – neznatna u poređenju sa žestokim ratom alžirske vlade protiv vlastitih antagonista u stilu al-Qaide – učinila je Gadafijevu diktaturu i uzastopne alžirske vojne „demokratske“ režime u saveznike. Zašto bi sada ponosni Alžir napustio svog starog brata Muamera samo zato što su se Arapi iz Zaliva i evropske sile (barem neke od njih) okrenule protiv njega? Francuski predsjednik Nicolas Sarkozy mogao bi prigrliti Gadafija 2007. i bombardovati ga manje od četiri godine kasnije. Alžir se ne okreće protiv sopstvenih prijatelja.
Barem tako pouvoir u Alžiru može objasniti sve ovo. Ali postoje mračniji, krvaviji kontakti između sigurnosnih službi dviju zemalja, koje su koristile mučenje, politička ubistva i masakr kako bi potvrdile svoju volju nad svojim narodom; Alžirci su mnogo puta prenijeli plod svog "antiterorističkog" iskustva na Gadafijev mukhabarat. Alžirska priča sadržavala je više krvoprolića – 150,000 mrtvih, uglavnom civila, što se jedva mjeri s manje mučenja i ubistava u Gadafijevoj Libiji – ali obje vlade su znale da zadržati vlast znači posjedovati strašnu moć.
Osim toga, Alžir ne namjerava da bude druga Libija. Zemlja je slobodnija i marginalno demokratskija nego što je bila strašnih 1990-ih. Ali vjeruje – ne bez razloga – da je libijska revolucija dobila podršku Zapada jer je Gadafijeva zemlja tako bogata naftom.
Sam Alžir posjeduje osme najveće rezerve prirodnog gasa u svijetu i četvrti je po veličini izvoznik plina. Ispod njegovih pustinja leži 12.5 milijardi barela rezervi nafte, a 27 posto trenutnog izvoza nafte kupuju Sjedinjene Države. Alžirci su dobro svjesni da da je nacionalni izvoz Libije krompir, Zapad ne bi više intervenirao nego što bi izvršio invaziju na Irak da su glavni resurs Sadama Huseina bile šparoge.
Dakle, ako još neko ospori vladavinu pouvoir-a, ona se neće srušiti u "demokratskom" proljeću. Primiti Gadafijevu ženu i potomstvo bio je gest usmjeren više na Zapad nego na ostatke tiraninove elite u Libiji.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati