Ovo je priča o tome kako sirijski rat dosegnuo 5,000 milja širom svijeta i uništio najmanje 29 života Libanaca u Indijskom okeanu. To je priča o tragičnoj ironiji; siromašne libanonske porodice koje su htjele živjeti u Australiji i napustile svoja sušna sela u brdima sjevernog platoa Akkar bile su upozorene od strane njihovih rođaka da ne napuštaju svoje domove, pa su umrle nedaleko od obale Indonezije. I to je priča o zemlji čije vlasti ne preuzimaju odgovornost za smrt svog naroda.
Potonuće prenatrpanog čamca za izbjeglice koji je prije 10 dana krenuo iz okruga Java Cianjur ne može se mjeriti sa stotinama žrtava sjevernoafričkog broda koji je potonuo kod italijanskog ostrva Lampedusa prošle sedmice, gdje se smatra da je umrlo do 350 ljudi, a ronioci su još juče izvlačili tijela iz Mediterana. Ove katastrofe se ne podudaraju u smislu razmjera gubitaka, ali neke karakteristike su iste: očaj putnika da pronađu novi život, umiješanost nemilosrdnih krijumčara ljudi, drvene trupe u kojima su tražili iluzornu sigurnost. Ono što je drugačije je nacionalnost izbjeglica. Za Liban je – od svih zemalja Bliskog istoka – mjesto komparativne sigurnosti i bogatstva, uprkos sirijskom sukobu i nasilju koje je donio u Bejrut i Tripoli.
U nekim zemljama jugozapadne Azije, televizijske reklame upozoravaju buduće tražioce azila na sudbinu koja ih čeka. Ne prođe ni sat vremena na jednom avganistanskom TV kanalu, a da zloslutni muški glas – na crnom ekranu – ne govori gledaocima na dari (farsi) i pushtu: „Australija nije zemlja do koje se stiže brodom. Ako pokušate ići čamcem, neće vam biti dopušten ulazak na teritoriju Australije. Bićete poslani na ostrvo Papua Nova Gvineja i nikada vam neće biti dozvoljeno da živite u Australiji...” Takvo upozorenje nikada nije emitovano na libanonskoj televiziji. Činilo se da nema potrebe.
Za razliku od anonimnih žrtava kod Lampeduse, gdje je bilo premalo lijesova za mrtve, Libanci koji su izgubili živote i isplivali na obalu iz Indijskog okeana znaju identitete. Pažljive istrage lokalne libanske štampe otkrile su njihova rodna sela sunitskih muslimana: Qabaait, Khreibet i Nabaa Fnaydaq, blizu sirijske granice, i predgrađe Tripolija Bab el-Tabbanah, čije su milicije bile u ratu sa prosirijskim alavitskim naoružanim napadačima istočno od grada dve godine.
Udaljene zaseoke uz rijeku Bared – koja se ulijeva u Mediteran iz istoimenog palestinskog izbjegličkog kampa – vlada u Bejrutu godinama zanemaruje, ništa više nego sada, kada se politički sukobi između pro- i antisirijskih Libanske stranke znači da se ne može stvoriti novi libanonski kabinet.
U većem dijelu sela Akkar nema škola, nekoliko bolnica, gotovo da nema posla. Mladići nemaju novca da se vjenčaju. Mnogi od njih su prisiljeni da se pridruže libanonskoj vojsci kako bi preživjeli. „Odlazećoj“ libanonskoj vladi – izabranoj u anketi koja je sada beznadežno zastarjela – nije marila. Skoro cijela porodica je izgubljena iz Kabaita. Jedini preživjeli od porodice Khodr bio je otac Hussain, čija su žena i devetoro djece poginuli. Posmrtni ostaci njegove supruge i jedne kćerke izneseni su na obalu. U Tripoliju su porodice Gamrawy i Hraz izgubile svoje najmilije, dok je Talal Rai umro sa svoje troje djece, a njegova sestra Ahmed Abdo, otac Mustafe koji je imao 24 godine – koji je još uvijek nestao – pozajmio je 10,000 dolara od svojih prijatelja da plati za putovanje u Australiju; ukupan trošak za svaku porodicu bio je 60,000 dolara koji je trebalo platiti iračkom krijumčaru poznatom kao "Abu Saleh".
Mnogi rođaci su molili porodice da ne odlaze. Abdo je jednom lokalnom listu rekao da je „moj sin jedan od dobrih mladića koji su nastojali živjeti u miru. Ekonomski i sigurnosni problemi kroz koje smo patili natjerali su ga da emigrira i traži duševni mir”. To the Libanonska vlada, Abdo je izjavio: „Trebalo bi da se brineš o svom narodu, svojoj zemlji, i dovoljno o svojim sporovima.”
Ostala je fotografija putnika na svom brodu, koji sjede na grubim, drvenim klupama u uzburkanom moru kod Jave. Slika je uočena s kapima kiše, ali jasno možete vidjeti osuđene Libanance na brodu. Jedan se široko smiješi, drugi maše kameri, većina bulji u kameru. Iza njih je sumorno, sivo nebo i zlokobno, zapjenjeno more. Oni su samo nekoliko minuta od smrti. Znamo da je u posljednjim trenucima jedan Libanac svojim mobilnim telefonom pozvao rođaka u Melburnu da zatraži pomoć. Rođak je pozvao australijske pomorske vlasti, koje su kasnije lansirale helikoptere i mlaznjake u beznadežnoj potrazi za čamcem koji je već potonuo.
Ali kada su razmjeri libanonskih gubitaka dostigli Bejrut – preživjelo je samo 18 Libanaca – njihova pseudo-vlada je krenula u akciju. Obećalo je da će preživjeli biti vraćeni kućama, a da će svi oni čija su tijela pronađena biti vraćeni da budu zakopani u neplodnom tlu svoje zemlje. U stvari, proveli su više vremena dajući obećanje o mrtvima nego o živima. I šta vam to govori o Libanu?
Nemilosrdni diktator? Nikako, kaže Naserova supruga
Čini se da je Tahia Nasser bila tipična egipatska domaćica. Brinula se za zdravlje svoje djece, mislila je da njen muž previše radi, oduševljena udajom njenih kćeri. Njen suprug diktator, Gamal Abdel Nasser, pojavljuje se u njenim memoarima (sada prvi put objavljeni na engleskom) kao pun ljubavi, vjeran, pouzdan, zaljubljeni supružnik i otac.
Nema ni nagoveštaja da je objesio svoje neprijatelje kada su pokušali da ga ubiju – nijedan Muslimanski brat to ne bi zaboravio – a riječ “mučenje” se ne pojavljuje na ovim stranicama.
Čitajući ih, stalno sam se sjećao svog starog egipatskog kolege iz Associated Pressa, pokojnog Alija Mahmuda, kojeg su Naserovi silnici objesili naglavačke i uronili mu glavu u bačvu s toplim fekalijama da progovori. I postavio sam uobičajeno pitanje: može li ovo biti isti Naser?
Tahijina knjiga – umrla je 1992. godine nakon što su i Sadat i Mubarak spriječili njeno objavljivanje – nije baš uzbudljivo štivo. No, postoji nekoliko trenutaka koji vas iznova čine kratkim. Vraćajući se kući na odsustvo iz arapsko-izraelskog rata 1948. nakon što je svojoj ženi poslao niz pisama u kojima ju je uvjeravao u dobro zdravlje, Nasser je otkrio da je ranjen.
“Vidjela sam svježu ranu i šavove na lijevoj strani njegovih grudi i pitala ga za to”, napisala je Tahia. “Rekao mi je da nije ništa, samo mala rana. Kada sam mu raspakovao torbu, našao sam maramicu, prsluk i košulju jako uprljane krvlju.” Nasera je pogodio izraelski metak koji se rikošetirao sa vjetrobranskog stakla njegovog vozila. Prije revolucije 1952. godine koja je zbacila kralja Faruka, Tahia se našla kako krije puške i municiju u porodičnoj kući – i mnogo sedmica je, čini se, mislila da ništa nije u redu. Tek kada su joj čestitali na uspješnom puču njenog supruga, shvatila je njegovu ulogu u istoriji.
Ona bezdušno prihvata stav da je general Mohamed Neguib – Naserov prijatelj i prvi postrevolucionarni predsednik Egipta – pokušao da izvede svoj državni udar protiv njenog muža. Ali Neguibovi memoari i kasnija istraživanja sugeriraju da je pukovnik Nasser lažno optužio svog bivšeg višeg oficira kako bi se riješio rivala.
Odana do kraja, gospođa Nasser nije bila udovica.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati