Dok predsjednik Barack Obama razmatra svoju strategiju Avganistan, savršen trenutak da pošaljemo snažnu jedinstvenu poruku za okončanje rata izmiče nam kroz prste. Bilo da je to zato što smo se, čini se, prihvatili laži o ciljevima ovog rata ili zato što pogrešno osjećamo da će demokratski predsjednik sam doći do pravog zaključka, jedno je jasno: u Demokratskoj stranci nema rasprave ili u Bijeloj kući o tome da li da okončaju rat. Jedino o čemu se raspravlja je kako nastaviti rat.
Slično tome, među naprednjacima se malo raspravlja o tome kako je ovo loš rat, i u najmanju ruku nam je potrebna izlazna strategija. Paraliza je zahvatila poseban način okončanja rata: da li čekati neku vrstu "mirovnog procesa", povući trupe sada ili kasnije, sačuvati nivoe trupa do Avganistan's žene su sigurne, ili neka varijacija ovih pitanja. Nalazimo se u bizarnoj situaciji: dok Obama razmišlja o tome kako nastaviti rat Avganistan, naprednjaci se mucaju kako da zavrse rat.
Uprkos nekim velikim razlikama između afganistanskih i Irak ratovi, Američki vojne operacije i njihove posljedice u obje zemlje su iste. Slicno Irak, ovaj rat ubija civile i vojnike izazivajući bijedu na svim stranama. Slicno Irak, ovaj rat je učinio žene manje sigurnim. Slicno Irak, ovo zanimanje je postalo nepopularno na terenu. Slicno Irak, naše akcije dovode do veće nestabilnosti. I slično Irak, naši porezni dolari nestaju u ponoru uništenja, a ne ljudskih potreba. Ipak, za razliku od Irak, gdje su naprednjaci bili jasni od samog početka do završetka rata, Avganistan izgleda da zbunjuje naš moralni kompas.
Naše akcije u Avganistan izazvale su savršenu oluju nebrojenih smrtnih slučajeva civila, oživljavanje fundamentalista i ugnjetavanja žena. Štitimo korumpiranu vladu s marionetskim predsjednikom i kriminalnim vojskovođama, a naši smrtonosni napadi bombardovanja doveli su do razorenog i s pravom ogorčenog stanovništva i jačih talibana. Nema obećavajućih pokazatelja da naše vojne operacije mogu poboljšati situaciju, bez obzira na to koliko je vojnika dodano. Ako ikad Avganistan rat je ikada imao legitimitet, on je nepovratno nestao.
Omogućavanje ugnjetavanja žena
Jedno od prvobitnih opravdanja za rat 2001. koje je izgledalo najviše odjeknulo kod liberalnih Amerikanaca bilo je oslobađanje afganistanskih žena od mizoginog režima. Ovo se sada oživljava kao sljedeće: Ako je Američki kada se snage povuku, svi dobici koje su afganistanske žene ostvarile će biti poništene i one će biti na milosti fundamentalističkih snaga. Zapravo, čini se da je strah od napuštanja afganistanskih žena izazvao najveću konfuziju i paralizu u antiratnom pokretu.
Ono što ovoj logici nedostaje je da Sjedinjene Države je od samog početka odlučila da proda afganistanske žene svojim mizoginim fundamentalističkim saveznicima na terenu. The Američki naoružao vođe mudžahedina 1980-ih protiv sovjetske okupacije, otvarajući vrata uzastopnim fundamentalističkim vladama, uključujući talibane. Godine 2001 Sjedinjene Države tada naoružani isti ljudi, sada se zovu Sjeverni savez, da se bori protiv talibana, a zatim im kao nagradu poželi dobrodošlicu u novoformiranu vladu. Američki marionetski predsjednik Hamid Karzai, u dogovoru s kabinetom i parlamentom nasilnika i kriminalaca, donosio je jedan za drugim mizogini zakon, imenovao jednog za drugim fundamentalističkim fanaticima u pravosuđe i doslovno omogućio pad prava afganistanskih žena u dugih osam godina.
Bilo koji dobitak tokena je suprotstavljen padovima. Na primjer, dok se u ustavu Afganistana žene smatraju jednakim muškarcima, bilo je opakih i smrtonosnih napada na aktivistice za ženska prava, legalizacije silovanja u braku u šiitskoj zajednici i šokantno visoke stope zatvaranja žena zbog tzv. zločini — sve pod nadzorom američke okupacije i vlade koju štitimo od talibana. Dodajte ovome neprihvatljivo veliki broj nevinih žena i djece ubijenih u američkim bombaškim napadima, što je također povećalo broj talibana i njihov utjecaj, i čini se da su Sjedinjene Države osam godina omogućavale ugnjetavanje afganistanskih žena i samo dodavale na njihove jade.
Zbog toga su političke i feminističke aktivistkinje pozvale na hitnu akciju Američki povlačenje iz svoje zemlje. Nakon osam godina ugnjetavanja koje su omogućili Amerikanci, radije bi se borili za svoje oslobođenje bez naše pomoći. Antifundamentalistička progresivna organizacija, Revolucionarna asocijacija žena Afganistana (RAWA), pozvala je na hitan prekid rata. Njihov poziv ponavlja nezavisni disidentski poslanik Malalai Joya, koja svoju priču priča u svojim novim političkim memoarima, Žena među gospodarima rata. Članice RAWA-e i žene poput Joye otvoreno su na meti afganistanske vlade koju podržava SAD zbog njihovog feminizma i političkog aktivizma. RAWA i Joya su radile na terenu, rizikujući svoje živote za političke promjene i odražavaju veliku većinu siromašnih i običnih afganistanskih žena. Upravo njih treba da slušamo i da se sa njima solidarišemo. Ako američki naprednjaci misle da znaju bolje od toga Avganistanhrabre feminističke aktivistkinje o tome kako se može postići oslobođenje, krive smo isto koliko i Američki vlade jer ih je podvrgla milosti kriminalaca koji mrze žene.
Nema pregovora sa fundamentalističkim kriminalcima
Neki na lijevoj strani su tvrdili da je Avganistan rat se može okončati kroz mirovni proces u kojem svi imaju mjesto za stolom, uključujući žene. Ali to osigurava da samo oni unutar korumpirane klike afganistanske politike ostanu uključeni u budućnost Avganistan — kao što je nekoliko saveznica fundamentalista kojih ima dosta u trenutnoj vladi.
Joya se borila da dobije "mesto za stolom" na izborima 2005. godine. Za zastupanje stavova svog naroda da ratni zločinci treba da budu izvedeni pred lice pravde, nagrađena je prijetnjama smrću, pokušajima atentata i gubitkom izborne titule. Tražiti od običnih žena i muškaraca da sjednu za pregovaračkim stolom s ratnim zločincima slično je traženju od njih da se ušute ili metom obilježe svoje čelo.
Razlog zašto su demokratske snage u Avganistan su potpuno pod zemljom i stalno žive u strahu da će biti ubijeni Američki vlada je insistirala na tome da se za pregovarački sto dovedu gospodari rata, pa čak i talibanski lideri. Tražiti od Obamine administracije da sponzorira "mirovni proces" između civilnih predstavnika i naših saveznika ratnih vođa čije smo privatne milicije naoružali, isto je kao tražiti upravo ono što je predsjednik George W. Bush učinio prije osam godina u Bonu u Njemačkoj nakon pada talibana. Taj proces je predvidivo doveo do uspostavljanja današnje korumpirane vlasti. U stvari, Obamina administracija će vrlo vjerovatno zakrpiti nedavne neuspjele predsjedničke izbore na isti način: stvaranjem sporazuma o podjeli vlasti između dvije korumpirane strane i njihovih opunomoćenika i tvrdnjom da su sve strane bile zastupljene za pregovaračkim stolom.
S obzirom na našu nasilnu ulogu u Avganistan tokom protekle tri decenije, Sjedinjene Države ima slab kredibilitet u sponzorisanju bilo kakvog "mirovnog" procesa. Najodgovornija akcija je Američki može poduzeti je da odmah prekine svoju okupaciju i počisti svoj nered.
Pozovimo na hitan kraj Američki okupacija
Oni koji tvrde da će povlačenje američkih trupa pokrenuti još jedan krvavi građanski rat u kojem će afganistanske žene i muškarci biti na milosti talibana i gospodara rata, pokreću potpuno isto opravdanje za rat 2001: da je naša moralna dužnost da zaštititi Afganistance od fundamentalističkog nasilja. Ova logika zanemaruje činjenicu da smo njegovali i stvorili upravo fundamentalističko nasilje koje cilja na Afganistance kao što je gore objašnjeno. Osnaživanjem ratnih zločinaca i zaštitom korumpirane vlade koja je oprostila zločine svih strana, uključujući talibane, i koja uključuje čak i neke talibanske vođe, sve što smo uradili je zakomplikovali rat koji je bio u toku. „Član RAWA koji nosi pseudonim Zoya u a Američki Govorna turneja prošlog meseca jasno je stavila do znanja da je teško zamisliti da se stvari pogoršavaju ako Američki odmah se izvlači. Štetu ne sprečava Sjedinjene Države — sprovodi ga Sjedinjene Države.
Umjesto da podvrgnemo Afganistance trima opresivnim snagama jačih talibana, korumpiranoj i kriminalnoj vladi i smrtonosnoj stranoj okupaciji, prva stvar koju mi Amerikanci možemo najdirektnije kontrolirati je da odmah prekinemo našu okupaciju. Ovo samo po sebi neće se obratiti talibanima i Sjeverni savez. Ali to će smanjiti opresivne snage na djelu i potencijalno smanjiti legitimitet gospodara rata i motive koji vode talibane.
Kako da poništimo štetu kojoj smo podvrgli nedužne Afganistance? Afganistanci sami imaju odgovore na to. Istraživanja su pokazala da većina Afganistanaca želi potpuno razoružanje naših saveznika ratnih vođa – u suštini da Američki treba vratiti oružje koje smo dali u ruke Sjeverni savez i njihove privatne milicije. Istraživanja su takođe pokazala da Avganistanci žele da sudovi za ratne zločine pozovu sve korumpirane i kriminalne fundamentaliste na odgovornost pred nekom vrstom suda, možda čak i pred Međunarodnim krivičnim sudom (ni zvaničnici američke vlade ne bi trebali biti izuzeti od ove vrste odgovornosti). Sa oružjem, gospodarima rata i Američki kada trupe nestanu, prava demokratija bi potencijalno mogla da pusti korene i prodemokratske snage bi jednog dana mogle slobodno da deluju. Mnogi su također pozvali na veliki Marshall plan za siromašne Avganistan, da preplavi zemlju novcem u rukama malih grupa, organizacija i civilnog društva, i na kraju da pomogne obnovu zemlje sa snažnom ekonomijom koja se ne zasniva na drogama. Uz sav novac oslobođen od vojnih operacija, to bi bilo prilično izvodljivo.
Što se tiče talibana, čak i Američki vlada javno priznaje da su agencije pakistanske vlade dugo podržavale odmetnutu vojsku kao oruđe za nacionalnu i regionalnu stabilnost. Sa Američki trupe nestale, talibanski raison d'être unutra Avganistan bila bi jako oslabljena. Ako je Sjedinjene Države trebalo da preuzmu vođstvo u regionalnim pregovorima između Pakistan, Indija, Iran, Rusija, I Kina kako bi se pozabavili strahovima pakistanske vlade od neprijateljskog režima Avganistan, to bi išlo veoma dug put ka potkopavanju Talibana.
Ove mjere su neophodne, ali ne mogu garantovati stabilnost za Avganistan. Ipak, sadašnja okupacija samo garantuje nestabilnost, tako da je u najmanju ruku vrijeme za nevojno rješenje sada. Drugim riječima, možemo izabrati da ponovimo neuspjeli eksperiment sa predvidljivo negativnim rezultatima produžujući rat na bilo koji broj načina. Ili možemo implementirati složene, konstruktivne mjere koje bi potencijalno mogle pomoći stabilizaciji Avganistan, potkopavaju fundamentalističke mizogine kriminalce, pomažu avganistanskom narodu da povrate svoju zemlju i potkopavaju uslove za nasilje.
Ovo su složeni zahtjevi koje treba postaviti Obaminoj administraciji. Ali bio je potreban složen skup destruktivnih američkih politika i mnogo godina da se uništi Avganistan. Biće potrebno slično vreme i složenost, kao i pokušaji i greške, da bi se pomoglo u obnovi Avganistan za obične Afganistance, a time i učiniti Amerikance sigurnijim. Ove zahtjeve možemo postaviti kao sekundarnu tačku u našem pozivu na okončanje rata. Ali primarni zahtjev se lako uklapa na protestni plakat: „Završite američki rat Avganistan SADA." Hajde da taj poziv uputimo glasno, jasno i sveprisutno, što je prije moguće, tako da nas Obama i Kongres više ne mogu ignorirati.
Sonali Kolhatkar, a Foreign Policy U fokusu saradnik, ko-direktor Afganistanske ženske misije i koautor knjige Bleeding Afghanistan: Washington, Warlords, and the Propaganda of Silence. Radila je solidarno sa RAWA (Revolucionarno udruženje žena). Avganistan) skoro 10 godina. Za više informacija o Afghan Women's Misija, RAWA, i kako podržati avganistanske aktiviste, posjetite www.afghanwomensmission.org.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati