Kako se američka predsjednička utrka intenzivira, postaje jasno da su kampanje vodećih kandidata u velikoj mjeri definirane dvama izostancima: odsustvom suštinski drugačijeg demokratskog pristupa ratu od Bushove administracije i odsustvom rata u Iraku i njene iračke žrtve.

 

Istina, tri vodeća kandidata u američkoj predsjedničkoj kampanji - republikanac John McCain i dva demokratska kandidata Hilary Clinton i Barak Obama, razgovarali su o Iraku.

 

Ali njihove pozicije su ograničene jednom jedinom opsesijom: nivoom američke vojne sile koja je potrebna da se fijasko u Iraku pretvori u poduhvat koji se može spasiti i služi američkim interesima u Iraku i regionu. Ne postoji kategorična posvećenost okončanju rata; ne postoji definitivna obaveza za okončanje okupacije. I to uprkos dokazima da i američki i irački narod žele okončanje rata i okupacije.

 

Sva tri kandidata odbijaju da se obavežu da će prekinuti nasilje i okončati okupaciju.

 

John McCain je apsurdno ratoboran. On se zalaže za militaristički pristup američkoj vanjskoj politici u svrhu poništavanja “odmetničkih država” i “rušenja režima koji ugrožavaju naše interese i vrijednosti”. Ovo će garantovati stanje trajnog sukoba sa onima koji ne dijele američke vrijednosti – većinom ljudi ovog svijeta.

 

On postavlja pitanja militarističkim terminima u svjetskoj borbi za nametanje američkih vrijednosti. Tako on piše: “Sljedeći predsjednik mora biti spreman da vodi Ameriku i svijet do pobjede” (Spoljna poslova , novembar/decembar 2007.)

 

Njegova perspektiva je koliko pojednostavljena, toliko i reduktivno opasna. On identificira neprijatelja kao ništa drugo do radikalni islam, a Irak kao mjesto za poraz: „Poraziti radikalne islamističke ekstremiste je izazov nacionalne sigurnosti našeg vremena. On piše: "Irak je centralni front ovog rata."

 

On ponosno posuđuje iz Bushove frazeologije: „Zato podržavam naše stalne napore da pobijedimo u Iraku.“ Zapravo, McCain ide tamo gdje Bush nije otišao ne samo što je otvoreno govorio o dugoročnim odnosima s Irakom - kako je Bush to rekao - već i rekavši da bi Sjedinjene Države mogle ostati u Iraku "možda sto godina". I to bi mi "bilo u redu". (Američki konzervativac, februar 11.08)

 

 

 

Senatorka Hillary Clinton bila je žestoka pristalica rata u Iraku; glasala je za to i nekritički podržala lažne i obmanjujuće izjave raznih zvaničnika Bushove administracije, uključujući i diskreditovane tvrdnje o povezanosti Iraka s Al Kaidom.

 

Čak i kada je nakon američke invazije na Irak postalo jasno da ne postoji oružje za masovno uništenje i da nema iračkih veza s Al Kaidom, te da je u suštini američki narod doveden u zabludu, Hillary Clinton je nastavila braniti svoju podršku ratu.

 

Tokom kampanje govorila je o povlačenju iz Iraka. Ali povlačenje je u njenom umu značilo preraspoređivanje i određeno smanjenje snaga, drugim riječima bolje korištenje američke moći. Njen interes nije u okončanju nelegitimne i ilegalne okupacije, ne u ublažavanju patnji iračkog naroda, već u ponovnoj izgradnji američke moći koju je isušilo Bushovo loše upravljanje ratom. U svom članku za Foreign Affairs, napisala je: “Morat ćemo obnoviti američku moć izlaskom iz Iraka, ponovnom izgradnjom naše vojske i razvojem mnogo šireg arsenala alata u borbi protiv terorizma.”  Spoljna poslova , novembar/decembar 2007.)

 

Pod "izlaskom iz Iraka" ona podrazumijeva povlačenje nekih trupa iz Iraka, ali održavanje "vojnih i političkih misija" u Iraku u doglednoj budućnosti. Ukratko, njen pristup bi se mogao nazvati Bush-light.

 

Senator Barak Obama zastupa, uz male modifikacije, standardni diskurs o Iraku, koji se odnosi na imperativnu potrebu, da se ne okonča okupacija i rat, već da se porazi iračka pobuna. On također poziva na povlačenje trupa, ali u okvirima proširenog "obnovljenog, ali aktivnog prisustva u Iraku". On je eksplicitno odbacio bilo kakvu garanciju za potpuno povlačenje SAD iz Iraka do kraja svog prvog mandata 2013. godine.

 

On pazi da ne odstupi od pristupa demokratskog establišmenta iračkom ratu, naime kritizira njegovo loše upravljanje dok nudi različite scenarije povlačenja trupa kako bi se bolje postigao cilj 'poraza pobunjenika. „Mislim da je važno za nas ne samo da zaštitimo našu ambasadu“, rekao je, „već i da se uključimo u aktivnosti protiv terorizma. Videli smo napredak protiv AQI [Al Kaide u Iraku]… Mislim da bi trebalo imaju neku sposobnost udara.” (New York Times, 2.07):

 

Obama je također jasno stavio do znanja da vjeruje da američka snaga ne ovisi o američkim moralnim vrijednostima već o jakoj vojsci: “Da bismo obnovili američko vodstvo u svijetu”, napisao je, “moramo odmah početi raditi na revitalizaciji naše vojske”. (Spoljna poslova , jul/avgust 2007.)

 

Što se tiče okupacije i njenog ugnjetavanja iračkog naroda, kandidati su ocijenili da je najbolje da je potpuno ignorišu i radije su ponovili sa nekim rezervama Bushove tvrdnje o nedavnom 'napretku' u Iraku.

 

Ali čini se da većina Iračana ne doživljava napredak, već rastuću ogorčenost. Irački novinar je nedavno napisao da su na početku okupacije mnogi Iračani pravili razliku između američke politike i američkog naroda. Ali nakon “brutalnih američkih vojnih operacija protiv gradova kao što su Najaf, Faludža, Al-Kaim, Samara i Ramadi, nakon Abu Ghraiba, nakon Haditha... počeo sam svjedočiti okupacijom umornih Iračana koji prestaju povlačiti istu kritičnu liniju.”

 

Možda nije realno očekivati ​​da kandidati pokažu zabrinutost za nevolju iračkog naroda ili poslušaju njihov zahtjev za okončanjem okupacije. Uostalom, i većina Amerikanaca želi kraj okupacije i njihovi stavovi se nigdje ne odražavaju u platformama vodećih kandidata.

 

Najnovija knjiga prof. Adela Saftyja, Liderstvo i demokratija, objavljena je u  Njujork

---