Kurdistan se predstavlja kao novi ekonomski tigar Bliskog istoka, pun mogućnosti eksploatacije svojih naftnih polja. Visoke kule dva nova luksuzna hotela uzdižu se visoko iznad kurdske prijestolnice Erbila, najstarijeg naseljenog grada na svijetu čijim je horizontom prije hiljadama godina dominirala njegova drevna citadela.

U blizini, blistavi novi aerodrom zamijenio je staru iračku vojnu pistu. Za razliku od Bagdada i drugih iračkih gradova, automobili na ulicama izgledaju kao novi. Iznad svega, i opet u oštroj suprotnosti sa južnijim, postoji kontinuirana opskrba električnom energijom.

„Ne mogu da nađem zaposlene koji bi radili na naftnom polju“, žali se jedan kurdski menadžer u jednoj zapadnoj naftnoj kompaniji. “Ne mogu čak ni da nađem sobe u novim hotelima za posjete rukovodiocima jer su tako popunjeni.” Gradom jure kolone sjajnih crnih vozila u kojima se prevoze delegacije gostujućih biznismena iz Njemačke, Francuske, UAE i Turske. Mnogi od onih koji sada dolaze u Kurdistan nisu ga mogli pronaći na mapi prije nekoliko godina i – tako Kurdi koji su ih sreli zajedljivo primjećuju – često još uvijek nisu sigurni gdje se nalazi kada odu. Ali nema sumnje u međunarodni poslovni entuzijazam za Regionalnu vladu Kurdistana (KRG), polunezavisnu enklavu u sjevernom Iraku koja napreduje kao nijedan drugi dio zemlje. Kurdski biznismen kaže: “Imamo koristi od procvata u vrijeme štednje i sporog rasta u ostatku svijeta, tako da su odbori međunarodnih kompanija posebno zainteresirani za nas.”

U središtu procvata je 50 ili 60 stranih naftnih kompanija koje žele da pronađu i eksploatišu kurdistansku naftu, pod boljim uslovima i uz veću sigurnost i zvaničnu podršku nego što bi mogle da nađu u ostatku Iraka. Ovaj priliv je počeo sa malim i opskurnim stranim kompanijama u godinama nakon pada Sadama 2003. Ali strani interes se produbio, veličina naftnih kompanija se povećala, a 2010. ExxonMobil je potpisao ugovor o istraživanju sa KRG. Centralna vlada u Bagdadu je bila bijesna i zaprijetila je da će kazniti Exxon, koji ima velike interese u južnom Iraku, ali to nije učinio jer su i druge naftne kompanije – Chevron, Total i Gazprom – također potpisale vlastite ugovore.

Kada su Kurdi prvi put ohrabrili strane naftne kompanije da traže naftu na teritoriji koju kontrolišu, Bagdad je bio optimističan. 2007. irački ministar nafte Husein Šahristani, sada zamjenik premijera zadužen za pitanja energetike, rekao mi je da, čak i da strane naftne kompanije pronađu naftu, neće je moći izvoziti. Sarkastično je upitao: "Hoće li to izvesti u kantama?" Upravo se ta računica radikalno promijenila u posljednjih godinu dana. Gradi se novi naftovod između KRG-a i Turske, koji bi u teoriji omogućio Kurdima da izvoze naftu i da za to budu plaćeni bez dozvole Bagdada. To bi pet miliona iračkih Kurda dalo ekonomski i politički nezavisnu državu po prvi put u njihovoj istoriji nakon decenija rata, etničkog čišćenja i genocida. S druge strane, Turska bi mogla odlučiti da joj nije u interesu prkositi Bagdadu i razbiti Irak.

Samoopredjeljenje je blizu, ali još nije u potpunosti. Jedan kurdski posmatrač je rekao: “Mi Kurdi imamo jednu od najkomplikovanijih političkih situacija na svijetu.” Lako je to zaboraviti u sadašnjoj atmosferi grada procvata KRG-a. Prvo, kurdska autonomna zona nema izlaz na more i sa svih strana se suočava sa silama – Turskom, Iranom, Sirijom i ostatkom Iraka – koje tlače Kurde ili su ih tlačile u nedavnoj prošlosti. KRG je u ovom trenutku možda utočište mira, ali nasilje nije daleko. Sirija, Irak i Turska bore se protiv gerilskih pobuna različitog intenziteta neposredno izvan granica KRG-a. Posljednjih sedmica bombaši samoubice Al-Qa'ide digli su u zrak glavnu policijsku stanicu u Kirkuku 50 milja južno od Erbila i ubili višeg generala i njegove tjelohranitelje u Mosulu, na sličnoj udaljenosti od zapada.

Politička geografija Bliskog istoka se mijenja na načine koji su do sada bili u prednosti iračkim Kurdima, iako trendovi možda nisu uvijek takvi. KRG se sastoji od tri provincije – Erbil, Dohuk i Sulaimanya – koje su de facto dobile autonomiju 1991. nakon kurdskog ustanka nakon prvog Zaljevskog rata. Ovo područje se dramatično proširilo 2003. godine kako su kurdske peš merga milicije napredovale, a snage Sadama Huseina kolabirali. Kurdi su zauzeli Kirkuk i njegova naftna polja, kao i dio teritorije sjeverno i istočno od Mosula i nikada ga se neće odreći. Eksplozivni aspekt sporazuma s ExxonMobilom iz 2010. godine je da su tri od njegovih šest istražnih blokova izvan KRG-a, ali unutar teritorija spornih između Kurda i Arapa i između vlada u Erbilu i Bagdadu. Prošle godine pesh merge i iračke trupe sukobile su se jedna s drugom duž takozvane "okidačke" linije, koja se proteže od sirijske do iranske granice.

To je trenutak političke promjene bez presedana u regionu. Irak kao država bliži se raspadu kao jedinstvena država, ali to nije neizbježno. Stari savezi se bacaju na otpad, a omraženi neprijatelji prihvataju. Massoud Barzani, dugo demonizovan u Turskoj, bio je gost na konferenciji turske vladajuće stranke AKP i dobio je ovacije. Irački Kurdi se okreću prema Ankari i dalje od Bagdada. Već deceniju turske kompanije ulijevaju se u KRG i tamo obavljaju trgovinu vrijednu najmanje 8 milijardi dolara (5.3 milijarde funti) godišnje. Šiitsko-kurdska alijansa je okosnica post-Sadamovog sporazuma uz posredovanje Amerikanaca, ali danas izgleda pohabano. Gospodin Barzani i irački premijer Nouri al-Maliki jedva da razgovaraju. Kurdi smatraju, kao i drugi protivnici gospodina Malikija, da je on u više navrata odbacio sporazume o podjeli vlasti, posebno kada je riječ o vojnim i sigurnosnim imenovanjima.

Kada se 2003. činilo vjerovatnim da će SAD napasti Irak sa sjevera u pratnji 40,000 turskih vojnika, irački Kurdi su bili preplašeni i snažno su demonstrirali u znak protesta. Ovih dana turski savez sa KRG-om mnogima se čini ohrabrujućom alternativom suočavanju sa haotičnom i sve neprijateljskijom vladom u Bagdadu. Arapsko-kurdske veze slabe na mnogim nivoima. Na vrhu, kurdski utjecaj u Bagdadu opada, posebno nakon onesposobljajuće bolesti predsjednika Jalala Talabanija koji je ranije igrao pomirljivu ulogu u središtu iračke politike. Na nivou ulica manje Kurda govori arapski u odnosu na prije 20 godina kada su mnogi bili bivši regruti u iračkoj vojsci. Nekoliko Kurda putuje u Bagdad osim zbog hitnih poslova jer je to opasno, iako mnogi putuju u Tursku na odmor. Prije samo nekoliko godina Turci su redovno zatvarali Khabour most, glavni prijelaz između KRG-a i Turske, što je dovelo do ogromnih saobraćajnih gužvi. Ovih dana upravo Bagdad pokušava naglasiti izolaciju KRG-a, odbijajući čak i da dozvoli da avion u kojem se nalazi turski ministar energetike pređe njegov vazdušni prostor za konferenciju u Erbilu.

Kurdistan se enormno promijenio u posljednjoj deceniji. U nekoliko trenutaka u posljednjih 40 godina činilo se da je kurdska stvar nepovratno izgubljena. Godine 1975. njihove snage, koje je tada predvodio Mula Mustafa Barzani, otac sadašnjeg predsjednika KRG-a Massouda, izdali su SAD i iranski šah koji su iznenada povukli podršku jer su Kurdi bili zaključani u borbi s iračkom vojskom. Sadam Husein je djelovao trijumfalno, a izgledi Kurda za samoopredjeljenje su očigledno zauvijek ugašeni. Ali šah je pao i Sadam je napao Iran 1980. godine, što je dovelo do toga da Iranci obnove podršku iračkim Kurdima. Zauzeli su veći dio zemlje, da bi 1988. vidjeli da je Iran prisiljen da pristane na primirje ostavljajući Kurde da se suoče sa Sadamovom osvetom. Mnogi su ubijeni gasom u Halabji, a 180,000 civila pobijeno u kampanji al-Anfal 1988. i 1989. Opet, sve je izgledalo mračno za Kurde sve dok Sadam nije napao Kuvajt i poražen 1991. Kurdi su se digli, nisu uspjeli dobiti podršku SAD-a i bili primorani da pobjegnu u svojim milionima pred iračkim kontranapadom. Usred međunarodnog negodovanja, SAD su popustili i spasili Kurde proglasivši zonu zabrane letova.

Ali Kurdistan je bio razoren. Ljudi su bili prisiljeni u gradove, a 3,800 sela i gradova je uništeno. To je bilo ugnjetavanje na nivou Hitlerove vojske u Poljskoj i Ukrajini. Sama zemlja bila je prekrivena protupješadijskim minama poput velikih žutih i bijelih pečuraka. Planine su ogoljene od drveća radi grijanja i kuhanja. Dvije glavne stranke – Kurdistanska demokratska partija gospodina Barzanija i Patriotska unija Kurdistana gospodina Talibanija – pogoršale su lošu situaciju borbom u žestokom i potpuno nepotrebnom građanskom ratu.

Kontrast između Kurdistana kao razorenog bojnog polja i njegovog današnjeg izgleda toliko je upečatljiv da zastaje dah. Takođe može biti toliko velik da debalansira osjećaj izvodljivosti kod njegovih vođa. Jedan kritičar kaže: “Danas pravimo istu grešku s Turcima kao što smo činili s Amerikancima i šahom 1975. Ponovo postajemo previše oslonjeni na strane sile.” Za sav ekonomski razvoj u KRG-u ostaje ovisan o dobijanju 17 posto udjela u iračkim prihodima od nafte proporcionalno njegovom stanovništvu. KRG voli da se predstavlja kao “drugi Irak” toliko različit od ostatka zemlje. Ali neke stvari rade isto. Na primjer, oko 660,000 Kurda ima službene poslove, iako barem polovina ne radi ništa. Velik dio državnih prihoda plaća im se i bez udjela u iračkim prihodima od nafte ekonomija bi propala. „Lakoća poslovanja u Erbilu u poređenju sa Bagdadom je veoma dobra“, kaže jedan biznismen. “U poređenju sa ostatkom svijeta, to je smeće.” Znak da mnogi Kurdi shvaćaju svoju kontinuiranu ekonomsku ovisnost o Bagdadu je oštar pad cijena nekretnina u Erbilu u posljednja tri mjeseca, pad koji se pripisuje neslaganjima s Bagdadom.

Kurdistan možda ima veću sigurnost i bolji politički pravac od Bagdada, ali je na sličan način korumpiran. "Ja to zovem 'Corruptistan'", rekla je jedna žena. „Živim u području okruženom kućama generalnih direktora koji rade za vladu“, rekao je drugi izvor. “Imam veću platu od bilo koga od njih, ali oni imaju kuće tri puta veće od moje.” Požalio se da su mu bili potrebni mjeseci da pronađe pristojnu školu za svoju kćerku i, isto tako, dobru bolnicu za bolesnog prijatelja. Erbil možda ima nekoliko hotela sa pet zvjezdica, ali ih posjećuje toliko malo običnih Kurda da lokalni taksisti često ne znaju gdje se nalaze.

U mnogim aspektima preuveličana očekivanja koja je stvorio kurdski tigar liče na ona koja okružuju keltskog tigra u Irskoj prije 2008. Obje nacije su male, dugo potlačene i osiromašene, i smatraju da se istorija prema njima odnosila nepravedno. Pošto su tako dugo izdržali teška vremena, i jedni i drugi mogu biti ranjivi da vide da je bum trajan kada je u stvari djelomično balon.

Kurdi i njihovi susjedi moraju donijeti važne odluke kada se završi naftovod do Turske. Jedan stručnjak za Kurdistan pita „da li Turska igra blef ili će odustati od Bagdada? Da li oni vide da je to trajno palo u ruke Irana?” Kurdi se kockaju za visoke uloge u balansiranju između Turske, Irana i Bagdada. Do sada su to činili sa uspjehom, ali su u opasnosti da preigraju svoju ruku.

Gdje su oni sada? Hans Blix

Malo ljudi je bilo kvalifikovanije da sazna da li Sadam Husein krije oružje za masovno uništenje od Hansa Bliksa.

Kao generalni direktor Međunarodne agencije za atomsku energiju (IAEA) od 1981. do 1997. godine, bio je zadužen za nadzor nad inspekcijama nuklearnog programa zemlje. Za to vrijeme Irak je taj program skrivao od inspektora – otkriven je tek nakon Zaljevskog rata 1991. godine. Kao šef UN tima odgovornog za potragu za oružjem za masovno uništenje, gospodin Blix se vratio u Irak u decembru 2002. i ostao do sedmice prije početka rata u martu 2003. U svom konačnom izvještaju Vijeću sigurnosti, gospodin Blix je prijavio manje prekršaje od Iraka, ali je rekao da nema uvjerljivih dokaza da ima skriveni arsenal ili da blokira rad inspektora. Više puta je tražio više vremena za traženje oružja za masovno uništenje.

Nakon invazije 2003. godine, gospodin Blix je postao žestoki kritičar SAD i Velike Britanije. 82-godišnji Šveđanin je sada u penziji, ali Blix je upozorio da ne treba napraviti istu grešku, ovaj put sa Iranom. “Danas se priča o odlasku na Iran kako bi se iskorijenile namjere koje možda i ne postoje. Nadam se da se to neće dogoditi.”

---