Pojavila se višestruka kriza koja je počela da okružuje Tursku posljednjih nekoliko mjeseci. Na političkoj sceni je sve veća kriza, odnosno klasičnih političkih partija i predstavničkog sistema. Postoji rastuća društvena kriza koja leži u pozadini one na političkom nivou. Kurdsko pitanje vrši sve veći pritisak na političkoj sceni. I na kraju, na pomolu je veoma ozbiljna ekonomska kriza. Zaista, ovo je bio poznat obrazac u Turskoj, barem u novijoj istoriji. Političke i ekonomske krize su se uvijek preklapale i pokretale jedna drugu.
Sve veći razdor između Erdoğana i njegove stranke AKP
Bivši premijer R. Tayyip Erdogan izabran je za predsjednika Republike u augustu 2012. godine. Od tada stvari funkcioniraju nešto drugačije nego što smo navikli vidjeti. Klasični obrazac na političkoj sceni Turske tokom 12 godina vladavine AKP-a bio je manje-više ovakav: Tayyip Erdoğan, kao premijer, bio je autoritativan pojedinac koji je, čini se, samostalno upravljao i Turskom i svojom strankom AKP. Sve što je rekao oduvijek se doživljavalo kao konačna riječ vlasti. Uspjeh Erdogana bio je i uspjeh AKP-a i obrnuto.
Stvari su se promijenile od predsjedničkih izbora. Pošto je izabran za predsednika Republike, Erdogan pokušava da uspostavi neku vrstu „paralelne“ vlade sa svojim konsultantima i nekim visokim ličnostima unutar AKP i državne birokratije. Njegov diskurs i politički prijedlozi se ponekad prilično radikalno razlikuju od onih koje vlada sada vodi Ahmetom Davutoğluom, bivšim ministrom vanjskih poslova. Nedavno smo primijetili ovu razliku u odnosu na nedavnu diskusiju o kamatnim stopama Turske Centralne banke. Svjedoci smo ove razlike u tome da li podsekretar Turske obavještajne službe (MIT) treba da podnese ostavku, učestvuje na predstojećim nacionalnim izborima u junu i postane ministar vanjskih poslova nove vlade – u slučaju da AKP ponovo dođe na vlast. Premijer Davutoğlu je želio da H. Fidan podnese ostavku i postane kandidat za poslanika; konačno ga je Erdoğan uvjerio da ostane na čelu obavještajne službe. Također smo svjedočili o sličnoj razlici u vezi sa zajedničkom deklaracijom nekih ministara i poslanika kurdske stranke (HDP) o mirovnom procesu između PKK i turske vlade.
Možda je najupečatljivija razlika bila zadnja. Suština zajedničke deklaracije bila je poziv Abdulaha Ocalana – osuđenog na doživotni zatvor – PKK da sazove kongres u proljeće, prije nacionalnih izbora. Predložio je budućem kongresu da donese konačnu odluku o napuštanju oružane borbe protiv Turske – vjerovatno PKK neće polagati oružje u drugim dijelovima Kurdistana, ali ovo je druga stvar. Zauzvrat, Öcalan je iznio neke široke uslove kao što su koraci za demokratizaciju i ustavne promjene koje treba poduzeti od strane vlade. Dok je turska vlada promovirala zajedničku deklaraciju za povećanje broja glasova, posebno među kurdskim stanovništvom, predsjednik Erdoğan je zauzeo rezervisan stav „sačekati i vidjeti“ prema deklaraciji.
Zaista je očigledno da Erdoğan teži drugačijem planu. Cilj mu je promijeniti sistem političkog predstavljanja Turske. Turskom upravlja parlamentarni sistem, dok on želi da Turskom upravlja predsjedničkim sistemom. Ali za razliku od Sjedinjenih Država ili Francuske, on zagovara “turski tip” predsjedničkog sistema u kojem neće biti mehanizama provjere i ravnoteže kao što su moćni lokalni parlamenti/administracije, i zaista će sva moć biti koncentrirana u rukama budućeg predsjednika , odnosno samog Tayyipa Erdogana.
T. Erdoğan često organizuje javne skupove i traži od mase da se obezbedi 400 poslanika za AKP kako bi sledeća vlada mogla da promeni ustav. Ali to je samo izvor rastuće tenzije između njega i vladajuće AKP. Ako parlament usvoji predsjednički sistem i Erdoğan postane predsjednik, onda će AKP biti svedena na pukog podržavaoca u zakonodavnom tijelu njegove politike i tako će izgubiti svu efektivnu vladajuću moć. Erdogan će vladati sa kabinetom po svom izboru, a mnoge vodeće ličnosti AKP-a biće isključene iz upravljačkog mehanizma. Ne samo ovo. Štaviše, AKP, široka masovna partija, izgubiće najveći deo svog uticaja na društvo, kao i na državni mehanizam koji je veoma odlučujući aparat u Turskoj u pogledu raspodele bogatstva.
Sve veći jaz između Erdogana i vladajuće stranke AKP takođe odražava razlike u politici koju vode obe strane. Postaje sve vidljivije da je Erdoğan u savezu s vojskom predstavljenom u ustavnom tijelu pod nazivom “Savjet za nacionalnu sigurnost” (NSC). Teško se varaju oni koji misle da vojska više nema odlučujuću ulogu na političkoj sceni Turske. Svaka politička figura ili stranka koja želi da ostane na vlasti mora i dalje, na ovaj ili onaj način, da se udruži s vojskom. Erdoğan izražava čvrstu politiku NCS-a, posebno u vezi sa kurdskim pitanjem. Samo nekoliko dana nakon deklaracije o zajedničkom mirovnom procesu, on je rekao da u Turskoj ne postoji "kurdsko pitanje". S druge strane, vlada, koja se sada priprema za nacionalne izbore, nema drugog izbora nego da vodi sveobuhvatniju i „liberalniju” politiku. Zato Vlada mora da pripiše zasluge za mirovni proces predstavljajući se kao jedini politički akter koji je konačno okončao krvavi sukob koji traje 30 godina.
Ukratko, prvi put od početka vladavine AKP-a krajem 2002. godine, izborna jedinica AKP svjedoči rascjepu između njihovog lidera Erdoğana, za njih vrlo pouzdane ličnosti, i AKP-a, stranke koju su doveli na vlast tri puta tokom poslednjih 12 godina. I ovo bi mogao biti početak brojnih podjela ovog puta unutar same AKP.
Polarizovano društvo i približavanje ekonomske krize
Tursko društvo je duboko politički polarizirano otprilike od 2010. Zaista je ovu polarizaciju u velikoj mjeri proizveo Erdoğan. S jedne strane su oni koji redovno glasaju za AKP i oni čine oko 50 odsto birača. Oni uglavnom vjeruju bez daljnjeg preispitivanja šta Erdoğan i druge vodeće ličnosti AKP kažu o kritičnim pitanjima. Oni su uglavnom religiozno konzervativni različitog stepena. S druge strane, postoje sekularisti koji čine oko 30-35 posto stanovništva. Većina sekularista (oko 26-27 posto) redovno glasa za Republikansku narodnu partiju (CHP). Naravno, tu su i alaviti, heterodoksna muslimanska zajednica koji su bili ozbiljno izloženi diskriminaciji tokom godina vladavine AKP-a.
Samo nekoliko primjera može pojasniti kako je odanost izborne jedinice AKP Erdoganu osigurana propagandnim kampanjama. Tokom pobune u Geziju u junu 2013., koja je očigledno bila sekularni otpor, Erdoğan i pro-AKP mediji uspjeli su uvjeriti svoje konzervativne birače da su demonstranti Gezi bili ništa drugo do vandali i da su njima manipulisali provokatori za puč. Još jedan nedavni primjer je sljedeći: nedavno je jedna mlada žena silovana, a zatim spaljena na smrt. Hiljade sekularnih žena i feministkinja izašle su na ulice širom Turske u znak protesta protiv nasilja nad ženama. Erdoğan, sada predsjednik Republike, javno je kritizirao način na koji su sekularne žene protestirale zbog ubistva i rekao „molimo se kada je neko mrtav, ne izlazimo na ulice; te feministkinje ne pripadaju našoj kulturi i civilizaciji”. Mislio je da feministkinje nemaju nikakve veze s islamom i da ih religiozni ljudi trebaju isključiti.
Projekat Erdoğana i AKP-a je bio stvaranje velike i prosperitetne konzervativne srednje klase putem klijentelističkih mreža. Stoga oni koji žele da imaju koristi od bogatstva stvorenog kroz ove mreže treba da usvoje konzervativni stil života i mrze sekulariste kao njihove glavne protivnike. Na sreću, turska ekonomija nije mogla proizvesti dovoljno bogatstva za realizaciju ovog projekta socijalnog inženjeringa.
Umjesto toga, dogodilo se sljedeće: AKP i Erdoğan su stvorili sopstvenu kapitalističku klasu uglavnom državnim tenderima. Tako se pojavila nova buržoazija pobjedom na državnim tenderima, posebno u građevinskim i infrastrukturnim projektima. Kao što je to oduvijek bio slučaj sa takozvanim „tržištima u nastajanju“, tako stvoreno bogatstvo nije podijeljeno popularnim klasama i preliveno u poslovne zajednice koje imaju jake veze sa vladom.
Zbog toga su AKP i Erdogan osjetili potrebu da polariziraju tursko društvo oko vjerskih vrijednosti. Pošto se životni standard velikih konzervativnih masa nije mnogo promenio, polarizacija društva i na taj način konsolidacija/zaštita sopstvene izborne baze AKP-a bilo je optimalno rešenje.
Turska bi u bliskoj budućnosti mogla doživjeti ozbiljnu ekonomsku krizu
Ekonomske krize i drastične promjene u materijalnim prilikama ljudi uvijek su tretirale status quo u Turskoj. Mehanizmi moći poput onog koji su izgradili Erdoğan i AKP mogu proizvesti pristanak ljudi samo do određene mjere. Kada ozbiljna ekonomska kriza pogodi veliki dio radničke klase, konzervativce kao i sekulariste, polarizacije i podjele stvorene među društvom lako se raspadaju. Iskreno vjerujem da će se značajan dio biračke baze AKP-a i Erdoğana riješiti svojih iluzija kada ekonomska slom uništi njihovu “priču o uspjehu” koja je opstala više od jedne decenije zbog nedostatka prave demokratske i narodne opozicije i prisustva obilnog novca u međunarodnom finansijskom sistemu za pozajmljivanje
I evo krize na pomolu. Od nekoliko mjeseci imamo sve znakove ekonomske krize ili barem drastičnog pada u Turskoj.
Kao i druga slična „tržišta u nastajanju“, turska ekonomija je jačala do 2012. godine uglavnom zbog vrućeg novca i priliva kredita iz globalnih fondova i stranih banaka. Od 2003. godine postoji ogroman priliv vrućeg novca i bankarskih kredita, koji je intenziviran nakon globalne finansijske krize, kada je FED započeo uzastopne programe kvantitativnog popuštanja (QE). Tradicionalno turski privatni sektor pati od hroničnog nedostatka akumulacije kapitala. Realne plate su uglavnom niske i ne dozvoljavaju agresivnu potrošnju. Kada je ogromna globalna likvidnost omogućila jeftino i masovno zaduživanje, turske banke i firme iz realnog sektora su se jako zaduživale. Koristili su ove strane resurse za finansiranje neproizvodnih investicija poput nekretnina i izgradnje. Turska ekonomija tradicionalno zavisi od domaće potrošnje. Tako su banke podsticale domaćinstva da koriste velike iznose potrošačkih kredita i da se zadužuju kreditnim karticama.
Sada, pošto je FED prošle godine okončao svoj QE program i najavio da će podići federalne kamatne stope, priliv novca u Tursku je počeo da prestaje. Budući da strane finansijske investicije sada idu ka sigurnijim instrumentima kao što su američke trezorske obveznice i budući da su lokalne privatne korporacije jako zadužene u američkom dolaru, turska lira je devalvirana za oko 15 posto u odnosu na dolar samo u posljednja dva i po mjeseca. Devalvacija turske lire iz dana u dan povećava ukupan spoljni dug domaćih firmi. Ne samo to. Lokalna potrošnja sve više stagnira jer su se radnička i srednja klasa takođe zadužila tokom poslednje decenije.
Shodno tome…
Shodno tome, čini se vrlo vjerojatnim da će vjerovatna ekonomska kriza u bliskoj budućnosti omogućiti raspravu o stvarnim problemima Turske, stati na kraj tim proizvedenim polarizacijama, omogućiti preispitivanje klijentelističkih mreža koje su izgradili AKP i Erdoğan i uzrokovati još više podjela kako između budućeg predsjednika Erdoğana i AKP-a, tako i unutar same AKP. Ono što je potrebno je prava demokratska i narodna opozicija da bi se iskoristio ovaj preokret.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati