Prošle sedmice komičar Michael Richards ispalio je niz ljutitih rasnih epiteta na nekoliko mladića crnaca koji su ga zezali u komičarskom klubu u Los Angelesu. Samo nedelju dana kasnije, Šona Bela, 23-godišnjeg mladoženju i njegova dva prijatelja (svi crnci) ubili su petorica njujorških policajaca u civilu koji su se osećali primorani da ispucaju više od 50 hitaca u njih trojicu. nenaoružanih ljudi koji su slavili Bellov predstojeći brak. Iako su neki okarakterisali pokolj kao 'pogrešan identitet', njih trojica su bili nepogrešivo mladi, crni i smatrani su prijetećima – čak i bez posjedovanja oružja. Očigledno ovi mladići nisu trebali biti naoružani da bi se smatrali opasnima.

Kada se reproducira video Richardsove nemilosrdne psovke usmjerene na šaljivdžije u publici, ne može se ne povući paralela s jednim od policajaca koji je pucao iz svog oružja 31 put, ispraznivši dva puna magacina na tri nenaoružana crnca. Mora da se i on osećao veoma ugroženo. Čini se da rasizam nema pristrasnost na obali, a ogorčenje i negodovanje javnosti koji su izbili nakon Richardsovog 'lapsusa' bili su zaglušujući i svakako opravdani. Pa ipak, nakon svih kritika i brojnih video repriza na mrežnoj televiziji, Richards, u intervjuu s voditeljem talk showa Davidom Lettermanom, iskreno insistira 'Nisam rasista' - kao da je to jedino pitanje koje zabrinjava. Stručnjaci, zabavljači, aktivisti i novinari satima postavljaju pitanje 'je li on rasista?' i pažljivo pokazujući kažiprstom u pravcu krivca, a spekulacije su u izobilju da li je Richardova karijera gotova ili ne.

Zašto? Zato što u Americi ne tolerišemo otvoreni rasizam. Nema sirree, nema ‘n' riječi ovdje. Nema veze što su naši zatvori nesrazmjerno ispunjeni crnim muškarcima i ženama, da škole koje služe pretežno crnačkim i smeđim zajednicama ostaju nedovoljno osoblja i nedovoljno finansirane i da se u studiji za studijom otkriva da obojeni ljudi dobijaju lošiju zdravstvenu zaštitu, mogućnosti zapošljavanja i mnoge druge su predodređeni da ceo život žive u siromaštvu.

Dakle, šta smo naučili iz debakla proteklih sedmica? Saznali smo da je nakon što se jedan bijeli, bogati, brzi i voljeni komičar osjetio ugroženim od nekoliko mladih crnih heklera, posegnuo u svoju komičarsku torbu s alatom i izvukao iglu iz rasno nabijene verbalne granate i bacio je na balkon. Richardsovi apologetski protesti o Lettermanu ukazuju na masovno poricanje koje je zarazilo cijelu ovu zemlju - posebno bijelu Ameriku. Konsternirano odmahujemo glavama kao da ono što leži u Richardsu ne živi u svima nama. Kao da je nekako problem 'tamo' i hvala bogu ne živi u meni.

Da je to istina, Šon Bel (i hiljade poput njega) najverovatnije bi uživao na medenom mesecu, a ne zakopan šest stopa ispod. Nakon što sam nekoliko puta pogledao video Richardsovih, činilo se da vitriol vreba tik ispod površine - što je naravno i bilo. Jer tu leži rasizam za većinu nas – samo ispod površine. Samo ispod površine na načine na koje instinktivno držimo torbice na ulici kada nam priđe crnac, kada smo sami u liftu ili kada pročitamo najnoviji naslov o onome što je opšte poznato kao 'crno na crno zločin'.

Kad bismo barem bili manje zabrinuti da nas etiketiraju 'rasisti'

i više zabrinuti zbog sistemske i institucionalne štete koja se svakodnevno nanosi obojenim ljudima. Možda bismo tada mogli da transformišemo naš bijes i ogorčenost zbog otvorenog netrpeljivosti i nasilja u nešto značajno. Možda čak i nešto što bi spriječilo nedužne mladiće da umru od ruku onih koji su se zakleli da će nas štititi – SVE nas.

Kada ćemo shvatiti da su ovi ispadi – poput onog koji je Richards pokazao prošle sedmice – simptomatični prije nego tipični za nešto mnogo dublje? Da su riječi koje je povratio na svoju publiku u velikoj mjeri povezane sa smrtonosnim 50 hitaca ispaljenih na Seana Bella i njegove prijatelje. Kad bismo samo mogli poći od premise da je, naravno, Michael Richards rasista - kao i većina bijelaca. Nemoguće je odgajati se u društvu u kojem je nadmoć bijele rase jedan od temeljnih principa i da se ne zabavljaju rasističke ideje. Previše je duboko ukorijenjeno da bi se bilo ko od nas hvalio imunitetom. Jednostavno nemoguće.

Ako bismo nekako mogli shvatiti ideju da ćemo samo u onoj mjeri u kojoj priznajemo i otkrivamo rasističke pojmove koji su skriveni u svima nama – često samo ispod površine – postati 'manje rasisti'. Ako je tako, možda bismo jednog dana mogli uspostaviti korelaciju između riječi koje rane i metaka koji ubijaju.

[Molly Secours je pisac/filmski stvaralac/spiker i česta suvoditeljica emisija 'Behind The Headlines' i 'FreeStyle' na 88.1 WFSK u Nashvilleu, TN. Njene web stranice su mollysecours.com i myspace.com/mollysecours.]

---