Predsjednik Donald Trump ima 71 godinu, a vrhovni vođa Kim Jong Un 27 godina, ali da su se ikada sreli, da li bi u sobi bio odrasli?
Jedan od njih dobro zna da Sjeverna Koreja nije prijetnja svjetskom miru, pa čak ni ozbiljna prijetnja Južnoj Koreji. Onaj ko to zna nije Donald Tramp. Ili, ako on to zna, odlučuje da naduva severnokorejsku „pretnju“ čak i više nego neki od svojih prethodnika.
Ali čekajte, nije li Sjeverna Koreja upravo ispalila projektil u pravcu Sjedinjenih Država? Da, zaista, i kao i svaka druga sjevernokorejska raketa (osim onih koje su eksplodirale pri lansiranju), pogodila je u Japanskom moru, neugodno za vodeni život, ali nije opasna ni za koga drugog. To je, na kraju krajeva, upravo ono što SAD povremeno rade na Tihom okeanu iz kalifornijske zračne baze Vandenberg, općenito izazivajući zijevanje širom svijeta.
Zamjenik ministra odbrane Robert Work svjedočio je upravo takvom američkom testu (15. ili tako nešto u 5 godina) u februaru 2016., nakon što je rekao novinarima da je svrha demonstriranja efikasnog američkog nuklearnog arsenala Rusiji, Kini i Sjevernoj Koreji: „Upravo zato mi radimo ovo. Mi i Rusi i Kinezi rutinski radimo probne snimke kako bismo dokazali da su operativne rakete koje imamo pouzdane. I to je signal…da smo spremni upotrijebiti nuklearno oružje u odbrani naše zemlje ako bude potrebno.”
Ne samo da je ta perspektiva manje nego utješna, već uključuje i značajnu stvar. Iz razloga koji su možda očigledni, ali neizrečeni, Sjevernoj Koreji nije dozvoljeno da radi ono što rade SAD, Rusija i Kina. To je cijena članstva Osovine zla koju je odredila SAD. To je možda glupa spoljnopolitička pozicija (Prikaz A: Irak), ali to je američka glupost, a ne korejska glupost. Sjevernokorejci su svjesni da nemaju "operativne rakete koje su ... pouzdane".
Pravila koja su nametnuli SAD zabranjuju drugim zemljama poput Sjeverne Koreje ili Irana da slijede racionalne obrasce samoodbrane, čak i suočene s otvorenim prijetnjama SAD-a.
Kada Severna Koreja ignoriše američka pravila i udari u okean još jednom raketom, SAD izaziva histeriju kao da je severnokorejsko lansiranje neprijateljski čin, dok su Vandenbergova lansiranja samo benigna prskanja za očuvanje mira. Američko uokvirivanje svijeta očito je ludo, ali toliko smo navikli na to da više ne primjećujemo.
To bi moglo dovesti do izbijanja pakla, ali to je jedina stvar koja će se dogoditi što se Sjeverne Koreje tiče. Washington je zbunjen: Šta Sjeverna Koreja ne razumije o svojoj dužnosti da čini ono što joj SAD nalažu? Širenje straha oko Sjeverne Koreje nije uspjelo - ikad. Procijenjeno objektivno, raketna testiranja Sjeverne Koreje pokazuju da raketni program napreduje u zastoju, s čestim neuspjesima, kao i "zastrašujućim" uspjesima. Ono što je užasnulo Washington zbog sjevernokorejskog lansiranja projektila 3. jula je trenutno zamišljena prijetnja da bi prototip ICBM za Dan nezavisnosti mogao isporučiti nuklearnu bojevu glavu Sjedinjenim Državama. Ne može. To je čista buduća prijetnja, ako je uopće prijetnja. Hvatanje naširoko proklamovanog straha samo skromnim pomahom, Business Insider predvodio je svoj izvještaj o novoj sjevernokorejskoj raketi s ovim: “Sjeverna Koreja tvrdi da je lansirala svoju prvu interkontinentalnu balističku raketu, ili ICBM, za koju stručnjaci kažu da bi mogla doći do Aljaske.” (Reuters je povisio tezu, izvještavajući da “neki stručnjaci vjeruju da [projektil] ima domet da stigne do Aljaske i Havaja, a možda i do sjevernozapadnog dijela Pacifika SAD.” Kao i kod drugih izvještaja, ovi stručnjaci ostaju neimenovani i neosporni.)
Raspakujte sve to i šta imate? Sjevernokorejska tvrdnja, naduvana od strane anonimnih stručnjaka, prodaje najgori scenario. Sjevernokorejci su također tvrdili da bi projektil mogao pogoditi bilo koju lokaciju na planeti. Dakle, ovde niko ni ne pokušava da kaže istinu. Projektil je zapravo prešao oko 580 milja, što nije ni blizu da se kvalifikuje kao ICBM. Najbliža tačka na Aljasci (ne meta, samo kamenje) udaljena je oko 3,000 milja. Bilo koja tačka na planeti je udaljena 12,000 milja, dajte ili uzmite nekoliko hiljada.
Ali Sjevernokorejci imaju nuklearno oružje. Da, imaju, možda čak 20 njih, sve manje od one koju su SAD bacile na Hirošimu. U ovom trenutku nema dokaza da Sjeverna Koreja može isporučiti svoje nuklearno oružje bilo gdje bilo kojom tehnologijom koja je mnogo naprednija od magareće zaprege. Poređenja radi, američki nuklearni arsenal, koji je nekada imao preko 31,000 bojevih glava, sada je pao na 4,000, s oko 1,900 metoda isporuke bilo gdje na planeti, a gotovo sve te bojeve glave su višestruko moćnije od bombe iz Hirošime. I pored svega što neki brinu o zastarjelom nuklearnom oružju, SAD nije ni blizu toga da bude primamljiva meta za nekažnjeni napad. Ne minimizirati nuklearno oružje bilo koje vrste, ali ozbiljno, od zrelog rukovodstva se očekuje neki osjećaj proporcije. Piletina Malo cuckanje predstojeće propasti nije zrelo vođstvo.
Zar 64 godine nije dovoljno da se postigne mirovni sporazum?
Korejski rat je počeo 27. juna 1950. godine, kada je Sjeverna Koreja izvršila invaziju na jug. Primirje je potpisano 27. jula 1953. godine, čime su okončana neprijateljstva, ali ne i rat. Postoji prekid vatre, ali nema mirovnog sporazuma. SAD su ušle u rat pod okriljem UN-a. Kongres nikada nije objavio rat, ali je rat podržavao aproprijacijama. Trenutno, neki u Kongresu traže zakon koji bi spriječio predsjednika da poduzme bilo kakvu vojnu akciju protiv Sjeverne Koreje bez eksplicitne dozvole Kongresa. Čini se da to nije važno.
Novi predsjednik Južne Koreje želi pregovarati sa Sjevernom Korejom, ali izgleda da ni to nije važno. Južna Koreja je učestvovala u višegodišnjim masovnim ratnim igrama sa SAD-om koje Sjeverna Koreja smatra prijetećim, kao i svaka susjedna država koja se suočava s istom stvarnošću. Što je još gore, SAD su uvele antiraketno oružje u Južnu Koreju, a da to nisu rekli južnokorejskom predsjedniku.
A predsjednik Trump javno okrivljuje Kinu što nije dovela Sjevernu Koreju pod ruku, kao da Kina ima tu odgovornost ili sposobnost. Kina je povećala trgovinu sa Sjevernom Korejom za prijavljenih 40 posto, što bi trebao biti stabilizirajući faktor, posebno na dugi rok. Ali SAD zahtijevaju kratkoročne rezultate. Šta bi svjetska zajednica mogla učiniti da preokrene ovu rastuću prijetnju, stvarnu ili zamišljenu, od Sjeverne Koreje? Pomoglo bi omogućiti Sjevernoj Koreji da se osjeća sigurno i neugroženo, možda čak i sigurno i neugroženo kao Vermont. To bi, kao što je korejska ekspertkinja Christine Ahn argumentirala na "Demokratiji SADA", zahtijevalo od predsjednika Trumpa da uradi ono u čemu tvrdi da je dobar: pregovara, sklapa dogovor. Nešto vrlo slično ovom gledištu formalno je artikulirano predsjedniku Trumpu u pismu od 28. juna od strane stručnjaka za politiku poput bivšeg državnog sekretara Georgea Schultza, bivšeg ministra odbrane Williama Perryja i bivšeg senatora Richarda Lugara: „Kao stručnjaci sa decenijama vojne, političke, i tehničkog uključivanja u pitanja Sjeverne Koreje, snažno pozivamo vašu administraciju da započne razgovore sa Sjevernom Korejom... Razgovor nije nagrada ili ustupak Pjongjangu i ne treba ga tumačiti kao signal prihvatanja nuklearno naoružane Sjeverne Koreje. To je neophodan korak ka uspostavljanju komunikacije kako bi se izbjegla nuklearna katastrofa. Ključna opasnost danas nije da bi Sjeverna Koreja pokrenula iznenadni nuklearni napad. Kim Džong Un nije iracionalan i visoko cijeni očuvanje svog režima. Umjesto toga, primarna opasnost je pogrešna procjena ili greška koja bi mogla dovesti do rata.” Kolokvijalniji način da se kaže otprilike ista stvar može biti da ne kontrolišete bezobrazno dijete tako što zapalite kuću, osim ako ste i sami još jedno bezobrazno dijete, i nije vam baš stalo do kuće.
Z
William M. Boardman ima preko 40 godina iskustva u pozorištu, radiju, TV-u, štampanom novinarstvu i publicistici, uključujući 20 godina u pravosuđu Vermonta. Dobitnik je priznanja od Saveza pisaca Amerike, Korporacije za javnu radiodifuziju, Vermont Life časopisu i nominaciju za nagradu Emmy od Akademije televizijskih umjetnosti i nauka.