Cambridge, MA, South End Press, 2007, 196 str.
MVaš muž mi kaže da kada heteroseksualni muškarci pričaju o ženama u svlačionici, razgovor zaudara na seksizam. Na primjer, njegovi uglavnom sredovječni drugovi odbacuju svoje intelektualne i društvene jednake – tvrde da su žene starije od 30 godina univerzalno neprivlačne – i umjesto toga se fiksiraju na zgodne dvadesetogodišnjake. Kada im kaže da je zadovoljan sa mnom, njegovom partnericom od 20 godine, tvrdi da su vidno načičkani.
Svakako je moguće da je ova grupa aberacija. Ali to može biti i trag o veličini problema koji pogađaju muško-ženske odnose. Profesor novinarstva na Univerzitetu Teksas Robert Jensen proučava rod više od 20 godina i bio je pod velikim utjecajem Andree Dvorkin i Catherine McKinnon. Poput njih, on je feministička aktivistica koja pornografiju postavlja u središte američke sklonosti nasilju i dominaciji. Dok mnogi od njegovih argumenata ponavljaju njihov rad, on takođe nastoji da učini da muškarci koji konzumiraju pornografiju postanu svjesni poruka koje upijaju i traži od njih da procijene zašto ih uzbuđuje ono što vide.
Odlična pitanja. nažalost, Silazimo provodi toliko vremena u bilježenju zapleta, podzapleta i prikaza u pojedinačnim pornografskim filmovima – Jensen ih je očito sve vidio – da se pitanja rodne konkurencije i mržnje prema ženama brzo rješavaju. Osim toga, Jensenova rješenja za suzbijanje anti-ženskih predrasuda naše kulture kreću se od besmislenih do bizarnih. Prvo, želi da muškarci osjećaju krivicu – ali ne i stid – zbog njihove upotrebe pornografije. “Sram naziva osjećaj da je neko loš, dok krivica opisuje priznanje da je neko učinio lošu stvar”, piše on. “Ne moramo odbaciti pozitivnu ulogu krivice po kojoj se vidi da je neka akcija moralno neprihvatljiva.”
Zvuči sablasno ministarski, Jensen grmi da muškarcima treba da traže seksualno zadovoljstvo koje proizlazi iz duboke intimnosti između partnera. Nedostaje priznanje da ne žele svi duboku posvećenost, da su neki od nas savršeno zadovoljni da ih vole i napuste ih.
Štaviše, Jensenov pogled na svijet uključuje “ukidanje muškosti”. U jednom trenutku ide tako daleko da piše da je “odlučio da se odrekne da bude muškarac”. To je apsurdno. Jensen može biti svjestan muških privilegija i čak može pokušati uspostaviti nešovinističke odnose sa ženama. U isto vrijeme, on je još uvijek muškarac; dok postoji ogroman kontinuum ponašanja koja potpadaju pod luk muškosti, odricanje se čini besmislenim, ako ne i potpuno nemogućim. Na isti način na koji belci mogu odbiti da iskoriste privilegije bele kože, brz pogled u ogledalo će otkriti da su uprkos njihovoj antirasističkoj politici, i dalje beli kao što su uvek bili. Isto tako, borba protiv seksizma znači okončanje muške nadmoći, a ne prisiljavanje muškaraca da se pretvaraju u drugu vrstu.
Čak i ako prihvatite Jensenov argument o centralnom značaju pornografije za batinanje žena, mnoge druge arene u kojima se izražava seksizam – od propovijedi vjerskih vođa do modnih časopisa – ostaju neograničene. Ipak, uz sve to, vrijedi ponoviti Jensenov podsjetnik – ako smo nekako zaboravili – da muškarci snose teret odgovornosti za održavanje brutalnosti i nejednakosti prema ženama.
Ipak, ne mogu a da se ne zapitam kako će Jensenove teorije odjeknuti u svlačionici. Mogu li se muškarci složiti da se drže podalje od pornografije? Hoće li osjećaj krivice isplivati na površinu i koristiti njima i njihovim pratiljama? Što je još važnije, hoće li ovo poboljšati uslove za žene? Možda sam previše ciničan, ali sumnjam. U isto vrijeme, analiza zašto većini muškaraca prijete jake, pametne žene je od suštinskog značaja ako ćemo ikada imati zdravu politiku tijela.
Da, pornografski prikaz žena – Jensenovim riječima kao “tri rupe i dvije ruke” – često je odvratan. Ali temeljno pitanje zašto muškarci prihvataju ovaj prikaz kao tačan zahtijeva duboko razumijevanje psiholoških i političkih snaga koje oblikuju identitet. Osporavanje seksizma i mizoginije zahtijeva od muškaraca da priznaju i svoju moć i svoje želje. Takođe zahtijeva od žena da budu asertivne, gurajući status quo prema inkluziji i poštovanju. Pornografija može igrati ulogu, ali je u najboljem slučaju samo vrh velikog i glomaznog ledenog brega.
Z
Eleanor J. Bader je koautor Ciljevi mržnje: Terorizam protiv pobačaja (Sv. Martin's Press, 2001) i saradnik na U ovim vremenima, Bibliotečki časopis, u NY Law Journal a Progressive.