Jedna verzija vidi grčku krizu kao simptom neodržive velikodušnosti u platama, penzijama i beneficijama koje uživaju evropski radnici. Ovo se lepo uklapa u dugogodišnji pokušaj neoliberala da za ekonomske i socijalne probleme sa kojima se Evropa suočava okrive njenu širu socijalnu državu. Problem je što su grčke plate i penzije sve samo ne velikodušne. Dok u većini naprednih kapitalističkih zemalja plate i penzije apsorbuju oko 70 posto BDP-a, u Grčkoj se ovaj udio smanjuje i sada jedva prelazi granicu od 50 posto.
Malo drugačije, iako povezano, objašnjenje krivi za krizu rasipnost i prevaru Grka, tvrdeći da su se navikli na prednosti prevelike državne potrošnje iako odbijaju da plate poreze neophodne za finansiranje takve potrošnje.
U stvari, grčki vlasnici preduzeća ne plaćaju uvek pravičan deo poreza; oni često preusmjeravaju dio poreskih prihoda koje plaćaju drugi u svoje džepove, kao kada ne predaju vladi porez na promet koji primaju od potrošača. Dakle, osim što primaju nizak udio u nacionalnom dohotku, plaćeni radnici također na kraju plaćaju nesrazmjerno visok dio poreza koje prikuplja vlada. I svaki put kada dođe do novog kruga mjera štednje, kao što je danas slučaj, oni su ti koji su prvi na udaru, jer im se plate zamrzavaju, a porezi na potrošnju povećavaju.
Dopunjeno odgovarajućim akronimom, PIGS, koji se odnosi na jako zadužene zemlje—Portugal, Irsku, Grčku i Španiju—ovo objašnjenje igra na populistički bijes u sjevernoevropskim zemljama (poput Njemačke) na samu ideju da se sjevernoevropski porezi mogu koristiti spasiti zemlju poput Grčke, koja je pripremila svoje knjige da se pridruži eurozoni, a sada joj je sve teže servisirati dug.
Prema ovoj školi mišljenja, koju predstavljaju različiti političari iz Sjeverne Evrope, uključujući njemačku kancelarku Angelu Merkel, rješenje grčke krize, kao i sličnih problema sa kojima se suočavaju druge PIGS, predstavlja snažnu dozu štednje za smanjenje državne potrošnje i deficita, uz reafirmaciju dugotrajnog prioriteta Evropske unije balansiranim budžetima nad punom zaposlenošću. Problem s takvim rješenjem je što će ono vjerovatno dodatno pogoršati krizu tako što će još više deflacionirati ekonomiju. Pri tome će se vjerovatno pokazati kontraproduktivnim čak i sa usko fiskalnog gledišta, jer takvo produbljivanje krize može dovesti samo do smanjenja državnih prihoda, čime se poništavaju uštede ostvarene smanjenjem državne potrošnje.
Nasuprot dominantnim tumačenjima grčke krize, važno je prepoznati da je nevolja grčkih radnika i običnih Grka iz svih sfera života, prije svega, odraz inherentne nedemokratske prirode kapitalističkog ekonomskog sistema. Ludilo odgovora na duboku ekonomsku krizu drakonskim mjerama štednje koje je grčka vlada usvojila apsolutno je jasno, kako grčkim građanima tako i njihovoj socijalističkoj vladi. Usvajanjem ovih mjera ova vlada je u potpunoj suprotnosti sa platformom na kojoj je stajala prije samo nekoliko mjeseci. Prošle jeseni, grčki birači napravili su izbor između stare konzervativne vlade, koja je tvrdila da je štednja jedini izlaz iz krize, i socijalističke opozicije, koja se zalagala za neophodnost kejnzijanskog rješenja koje je nastojalo riješiti fiskalne neravnoteže kroz ekonomski rast a ne ekonomska štednja. Presuda je bila jasna. Socijalisti su pobijedili sa 10 poena razlike, što je bila najveća u novijoj političkoj historiji Grčke.
Sada, kažu socijalisti, nemaju drugog izbora nego da usvoje mjere štednje jer su druge nacije izgubile povjerenje u Grčku, a povratak je pitanje nacionalnog opstanka. Povjerenje za koje grčka socijalistička vlada najviše brine nije povjerenje grčkih građana, već finansijskih tržišta i rejting agencija koje su stvorile sadašnju globalnu krizu.
Ovaj opći osjećaj frustracije i nezadovoljstva sigurno će dovesti do periodičnih eksplozija, poput one koja je izbila u Grčkoj u decembru 2008. i tekućih borbi protiv paketa štednje, uključujući generalne štrajkove. Postoje, međutim, dvije prepreke za eskalaciju ovog otpora.
Prvo, pošto su većina rukovodstva grčkog radničkog pokreta članovi Socijalističke partije, oni možda neće biti voljni da izvrše toliki pritisak na vladu koliko je potrebno uprkos uticaju paketa štednje na njihove članove. Koliko će se ovo pokazati kao ozbiljna prepreka, dijelom će zavisiti od pritiska koji će radnički lideri osjećati iz redova i dosijea. Već postoji osjećaj da je radničko rukovodstvo uhvaćeno između svoje odanosti Socijalističkoj partiji i njihove potrebe da izgledaju odgovorni svojim članovima. Pritisak odozdo će vjerovatno porasti kako Grci počnu osjećati uticaj mjera štednje na svoje plate i opći životni standard. U međuvremenu, osjećaj da radnički lideri ne čine sve što je u njihovoj moći da se odupru vladinoj politici štednje podstiče opće razočaranje ovim liderima, koji se vide kao dio korumpirane ekonomske i političke elite koja je zemlju dovela u sadašnje stanje kriza. Ovo razočaranje je, u stvari, bila glavna tema u pobuni u decembru 2008. godine.
Druga prepreka efikasnom otporu merama štednje je nesposobnost grčke levice da formira jedinstven front. Dok su socijalisti zatražili podršku i konzervativaca i ekstremnog, antiimigrantskog desnog krila, ljevica je i dalje podijeljena. Ovaj problem unutrašnje podjele unutar grčke ljevice povezan je s odsustvom uvjerljive alternativne vizije, što je problem s kojim se suočavaju lijeve snage širom svijeta.
Glavna pouka iz sadašnje globalne ekonomske krize je da je funkcionisanje kapitalističkog ekonomskog sistema u rukama korumpiranih i nekompetentnih ekonomskih i političkih elita koje dobijaju u vremenima prosperiteta i koje dobijaju spas kada kapitalizam udari u ventilator. Ovo je nedemokratski ekonomski sistem koji očigledno ne funkcioniše za većinu nas. Kako Grci saznaju, potrebno je okupljanje radnika, običnih ljudi i političke ljevice oko zahtjeva za ekonomskom demokratijom, koju vode svi ljudi za dobrobit svih. Takve globalne borbe trebale bi uključivati pokret za preuzimanje i vođenje demokratski napuštenih fabrika u Argentini, eksperimente participativnog budžetiranja širom svijeta i druge slične napore. Ovaj pravac je takođe u skladu sa zahtevom za samoupravljanjem i samoorganizacijom koji je animirao ustanak grčke omladine 2008. Vreme je da se prevaziđe otpor formulisanju alternativa.
Z
Kostas Panajotakis je docent društvenih nauka na NYC College of Technology.
