I priča o nemilosrdnom, kolektivnom radu mrava

Nada i duh opstaju, čak i kada je borba za istinu, pravdu, pravičnost i jednakost tako teška, kada pretrpi toliko neuspeha i kada je potrebno toliko godina da se postigne čak i mali korak naprijed. Kada se suoče sa još jednim zastojem u radu i borbi za istinu i pravdu, ljudi se često pitaju kako zadržati svoje nade i duh?

Ovaj članak govori o ljudima koji pate, preživljavaju i žive nakon genocida u Gvatemali, te o tome kako zadržavaju pogled na istinu i pravdu, izvan okrutnosti i ugnjetavanja koji su ih tako uništili. Uključuje kratku priču o upornoj i kolektivnoj borbi crvenih mrava u Chichipateu u Gvatemali.

SUĐENJE GENOCIDU

Trideset i jednu godinu nakon što je pomogao u planiranju i izvođenju genocida nad narodom Maya Ixil iz odjela Quiche u Gvatemali, kao dio kampanje vojne represije i terorizma protiv gvatemalskog naroda koju podržavaju SAD, prvostepeni sud je utvrdio da su bivši General Efrain Rios Montt kriv za genocid i zločine protiv čovječnosti.

Osuđen 10. maja 2013. na 80 godina zatvora, 85-godišnji Rios Mont je stavljen u zatvor. Ovo je izvanredno dostignuće koje je trebalo čekati.

Nažalost, ali predvidljivo, ovu osuđujuću presudu djelimično je poništio Ustavni sud, u duboko korumpiranom pravnom sistemu Gvatemale. Predstoji mnogo pravnih manipulacija i korupcije u ovom suđenju, a kamoli mogućnost represije prema grupama žrtava i advokatima za ljudska prava koji će hrabro pokrenuti slučaj. (Za najnovije informacije: www.riosmontt-trial.org)

'MJERA' PRAVDE PROTIV OGROMNE NEKAŽNJENOSTI

Bez obzira na intervenciju Ustavnog suda, osuđujuća presuda Prvostepenog suda i dalje je presedan, davno zakašnjela mjera pravde. Suđenje za genocid dostojno je Nobelove nagrade za mir.

To je 'mjera' pravde jer postoje i drugi bivši i sadašnji zvaničnici Gvatemale, uključujući vršioca dužnosti predsjednika Otta Pereza Molina, a postoje i bivši američki dužnosnici kojima bi se također trebalo suditi za njihove uloge u genocidima i zločinima protiv čovječnosti. (Za informacije o ulozi SAD-a: www.allannairn.org, www.nsarchive.org)

Ogromnost dosadašnjeg postignuća povezana je ne samo s veličinom zločina, već, što je još važnije, u suprotnosti s bogatstvom i moći, nekažnjivosti i korupcijom s kojima krivci djeluju u Gvatemali, kako u prošlosti tako i danas . Gvatemala ostaje duboko eksploatatorska, rasistička i represivna zemlja koju karakteriziraju nekažnjivost i korupcija moćnih sektora.

Međutim, nisu samo moćni, bogati sektori u Gvatemali ti koji rade nekažnjeno. Nikada nije bilo. Druge zemlje, posebno Sjedinjene Države, i globalni akteri kao što su Svjetska banka, Međuamerička razvojna banka (IDB) i mnoštvo globalnih korporacija i investitora su decenijama finansirali, radili profitabilne poslove i čak direktno učestvovali sa gvatemalskim vojnim režimima, čak i tokom najgorih godina državnog terorizma i genocida, 1978-1983.

Danas druge vlade, Svjetska banka i IDB i globalne korporacije profitiraju od niza poslovnih i investicionih mogućnosti, a pritom zatvaraju oči – kao što su to činili u prošlosti – na represiju, korupciju i nekažnjivost s kojima rade njihovi gvatemalski partneri.

NEMILOSTIVI, KOLEKTIVNI RAD MRAVA

Pre mnogo godina, sedeo sam sa grupom ljudi Mayan Qeqchi u senci ogromnog drveta u zajednici Chichipate, opština El Estor, departman Izabal, nekoliko milja niz put od fabrike za preradu rude nikla koja se nalazi od Od 1960-ih do 2011. bio je u vlasništvu niza kanadskih kompanija za rudarenje nikla: INCO, Skye Resources i, nedavno, Hudbay Minerals.

Od 2004. dolazim redovno u El Estor, sam ili sa delegacijama za utvrđivanje činjenica, advokatima, novinarima i filmskim stvaraocima, kako bih se susreo sa članovima lokalne zajednice koji su pretrpjeli ozbiljne zdravstvene i ekološke štete i kršenja ljudskih prava uzrokovanih sukcesijom. kanadskih rudarskih kompanija koje su se udružile sa sukcesijom gvatemalskih režima.

Ove štete i povrede uključuju: nezakonita, nasilna iseljavanja seljana iz njihovih domova i zemlje; potpuno uništenje zajednica, uključujući domove, imovinu, usjeve i životinje; represija, uključujući premlaćivanje i strijeljanje; ciljana ubistva vođa; grupno silovanje žena. Štete i kršenja su bila veoma izražena krajem 1970-ih i početkom 1980-ih, preklapajući se direktno sa najgorim godinama represije i genocida, i ponovo od 2004. nadalje.

Dana 29. maja 1978. godine, žene i muškarci iz Chichipatea bili su među preko 100 ljudi ubijenih u masakru u gradu Panzos, udaljenom oko sat vremena. Zajedno sa stotinama seljana Qeqchi, oni su otišli tamo da protestuju protiv nezakonitih deložacija zemlje i represije koju su počinili bogati, moćni zemljoposednici širom ovog regiona, uključujući INCO. “Panzos masakr” je inaugurirao kampanje masakra i na kraju genocida širom zemlje koje su se nastavile sve do 1983.

Pod drvetom u Chichipateu, sjedili smo i razgovarali o tome kako je patnja vezana za rudarstvo u El Estoru višegeneracijska, stalna pojava… kojoj se ne nazire kraj; o tome šta bi se još moglo učiniti, uz više sredstava za ljudska prava, da se osude štete i patnje, odbrani njihova prava i zahtijeva pravda i reparacije.

Kao dio ove diskusije, objasnio sam šta Rights Action i druge grupe rade u Sjevernoj Americi kako bismo sebe smatrali odgovornima, s obzirom na to da je čitava ova rudarska situacija (u El Estoru, drugdje u Gvatemali, širom Centralne Amerike,...) bila vođena globalni sjever, posebno Kanada; da su sve važne javne politike, korporativne, investitorske i potrošačke odluke donesene na sjeveru; da su gotovo sve koristi i profiti od rudarenja tekli na sjever, dok su se sve štete i kršenja iskusili upravo ovdje na mjestima kao što su Chichipate i druge Qeqchi zajednice u ovoj regiji.

Dok sam govorio o tome kako je ovo problem 'sjever-jug' po definiciji i da se na sjeveru mora donijeti mnogo ako ne i više promjena, bio sam meta koncentrisanog napada crvenih mrava. Dok su se rojili preko mojih stopala i gležnjeva, skočio sam i skakao unaokolo mažući mravima.

Prva stvar koja se desila nakon što sam skočio i skakao je da su svi urlali od smijeha. Kada sam se smjestio na drugom mjestu ispod drveta, bez mrava, nastavili smo sa našim susretom, … i razgovarali smo o mravima.

Da nam je potrebno da imamo kolektivitet, otpornost i upornost mrava. Razgovarali smo o tome kako je ogromna vanjska sila, ja u ovom slučaju, došla neželjena i nepozvana na njihove zemlje i izvršila uništenje. Mravi nisu imali izbora nego da kolektivno brane svoje domove i zemlje pod tim drvetom, i – malo po malo, zalogaj po zalogaj – bore se protiv moći i težine uljeza. Tako su i uradili. Pobegao sam.

To je ono što je borba da se stane na kraj štetama i kršenjima uzrokovanim rudarstvom. Protiv moćnih globalnih korporacija i investitora (uključujući Svjetsku banku, IDB) koje podržavaju vlade Gvatemale, Sjedinjenih Država i Kanade, rudarske zajednice i njihove partnerske grupe u Sjevernoj Americi moraju se nemilosrdno i hrabro boriti, malo po malo , zalogaj po zalogaj, za okončanje štete i kršenja, za pravdu i reparacije, i za model razvoja usmjeren na zajednicu i kontroliran.

BORBA PROTIV VELIKE MOĆI I BOGATSTVA, NEKAŽNJENOSTI I KORUPCIJE

I to je ono o čemu se govori u suđenju za genocid. Više od 20 godina hiljade preživjelih genocida hrabro rade sa aktivistima za ljudska prava i advokatima da kažu istinu o tome šta im se dogodilo i da se bore za pravdu i reparacije.

Iako su najteži državni zločini počinjeni 1978-1983, napori da se kaže istina i započne pravni procesi nisu (zbog tekuće represije i terora) započeli šire u Gvatemali sve do ranih 1990-ih. I nakon toga, pa i danas, represija, prijetnje i strah su konstanta.

ŽRTVE, PREŽIVJELI, PROTAGONISTI

Radeći sa Rights Action-om od 1994. nadalje, imao sam čast pomoći u finansiranju mnogih nevjerovatnih napora građana širom Gvatemale da se kaže istina o onome što se dogodilo, da se povrati historijsko sjećanje naroda i da se traži pravda za zločine.

Više od dvije decenije, pa i danas, žrtve i preživjeli genocida i zločina protiv čovječnosti postali su protagonisti u radu i borbi za istinu, sjećanje i pravdu: ekshumacije tajnih grobnica u koje su žrtve bacane; ponovno sahranjivanje mrtvih uz majanske, kršćanske, društvene i porodične ceremonije; podizanje komemorativnih spomenika istini; izgradnja muzeja u zajednici; pokretanje sudskih procesa protiv materijalnih i intelektualnih autora zločina.

Usput, neki od ovih osnovnih projekata su “propali”: ljudi koje smo podržavali i sa kojima smo radili pretrpjeli su daljnju represiju, jednostavno zato što su se usudili raditi za istinu, sjećanje i pravdu; neki su ubijeni; neki projekti su propali zbog istorijskog i tekućeg ugnjetavanja rasizma, eksploatacije i siromaštva; većina pravnih napora u pravdi je potpuno propala, ili je godinama odsutna na sudovima zbog struktura nekažnjivosti i korupcije... i represije koja je u toku.

Ipak, svaki od ovih napora na bazi ljudi bio je spektakularan, hrabar i potpuno vredan zasluga. Akumulacija ovih osnovnih borbi i projekata je, kako su godine prolazile, doprinijela, malo po malo, razbijanju tišine, prevazilaženju straha i paralize i stvaranju političke klime u Gvatemali, ali i na međunarodnom planu, tako da mjera pravda se mogla izvršiti protiv jednog od intelektualnih autora jednog od genocida.

ISTRAJAN RAD I BORBA, SJEVER I JUG

„Nema magičnih odgovora, nema čudesnih metoda za prevazilaženje problema sa kojima se suočavamo, samo oni poznati: potraga za razumevanjem, obrazovanje, organizacija, akcija… i vrsta posvećenosti koja će opstati uprkos iskušenjima razočaranja, uprkos mnogim neuspesima i samo ograničeni uspjesi, inspirirani nadom u svjetliju budućnost." (Noam Chomsky)

Svaka borba vezana za rudarstvo da se krivci privedu na odgovornost za štetu i kršenja, svaki pokušaj da se intelektualni autori (Gvatemalci i Amerikanci) pozovu na odgovornost za genocide i zločine protiv čovječnosti je hrabar i zaslužuje onoliko podrške koliko možemo pružiti, na kontinuirano, iz dana u dan, iz godine u godinu, iz decenije u deceniju.

Na isti način na koji Gvatemalci nastavljaju da otklanjaju nekažnjivost svojih moćnih, bogatih sektora, Sjevernoamerikanci će učiniti isto. Bilo da pokušavamo da privučemo američku vladu da odgovara za njenu ulogu u genocidu u Gvatemali, ili da svoje vlade, korporacije i investitore privučemo na odgovornost za izazivanje šteta i kršenja vezanih za rudarstvo i ostvarivanje profita od njih, nemamo malo alternative nego da nemilosrdno nastavimo, borimo se borbom, malo po malo, zalogaj po zalogaj.

Nada i duh svojstveni životu tjeraju i održavaju borbu za istinu i pravdu. Ne zločini.

Grahame Russell je kanadski advokat koji ne radi, autor, vanredni profesor na Univerzitetu Sjeverne Britanske Kolumbije i od 1995. godine ko-direktor Rights Action-a: info@rightsaction.org.