Više nego jednom u posljednjih nekoliko godina razgovarao sam s ljudima koji razumiju duboku rupu koju je čovječanstvo iskopala sebi zbog našeg oslanjanja na fosilna goriva i ekološki destruktivnog modela „razvoja“ dominantnog sistema. Imaju poteškoća da vide način na koji ćemo ikada izaći iz ove rupe. Intuitivno, oni vide malo nade da možemo izbjeći klimatsku katastrofu. Pitaju me zašto radim to što radim s obzirom na tu vjerovatnoću.

Ono što im kažem je, OK, pretpostavimo najgore. Prihvatimo da je malo vjerovatno da ćemo za dovoljno vremena uspjeti savladati moć interesa interesa fosilnih goriva i onih koji su s njima povezani i pokrenuti revoluciju čiste energije za dovoljno vremena. Prihvatimo da će tokom ovog stoljeća milijarde ljudi umrijeti i da će se svjetska populacija smanjiti na nekoliko stotina miliona ljudi, predviđa James Lovelock. Šta onda? Šta to znači za one od nas koji smo danas živi koji želimo da uradimo pravu stvar sa svojim životima?

Prije svega, ono što radimo danas može povećati izglede da će oni koji dolaze poslije nas biti i brojniji i u boljoj situaciji nego što bi bio slučaj da samo odustanemo ili pola koraka. Što snažniji, hrabriji i kvalitativno bolji klimatski/progresivni pokret izgradimo, prije možemo očekivati ​​da će američka vlada i druge vlade biti ozbiljne u vezi s promjenama koje su hitno potrebne, i veće su šanse da će buduće generacije biti u mogućnosti da se ponovo izgrade ljudsko društvo na čvršćim i čvršćim temeljima.

Drugo, možda ćemo pronaći unutrašnji mir koji će nam dati snagu koja nam je potrebna ako prihvatimo, ako samo prihvatimo, da će, baš kao što će svako od nas kao individua, jednog dana umrijeti, život na zemlji kakav smo poznavali – a svijetom kojim dominiraju nepravda, rat i eksploatacija, uglavnom, milenijumima – možda će morati i umrijeti da bi kvalitativno viši oblik civilizacije imao šansu da evoluira.

Ovo je čudna stvar za pisati. To se može protumačiti kao moja izreka da čovječanstvo zaslužuje ono što pada na štuku, čak i najkatastrofalniju verziju toga. A s obzirom na to da će to u velikoj većini biti siromašni ljudi svijeta, oni koji su najmanje učinili da izazovu globalno zagrijavanje, koji će patiti i umrijeti prvi i najviše, ovo se čini vrlo bezosjećajnim.

A ipak znam iz svog ličnog iskustva, iskustva nekoga ko se borio najbolje što sam mogao više od 40 godina protiv nepravde, rata i eksploatacije i ko to namerava da čini sve dok ne umrem, da ono što govorim istina je. Ni na koji način ne sugerišem da ljudi mogu ili treba da pronađu „unutrašnji mir“ povlačeći se iz borbe za promenu, koncentrišući se isključivo na kvalitativnu ličnu promenu (koliko god ona bila važna), prihvatajući naša ljudska i društvena ograničenja i verovatnoću Velikog. Katastrofa. Ali ako se osoba uključi u pokret za klimu i socijalnu pravdu, dajući sve od sebe, vodeći računa o sebi usput, njegov duhovni i emocionalni život će se poboljšati.

Osjećamo se bolje, bolje smo ako se povežemo i slijedimo svoju savjest bez obzira na sve šanse.

Konačno, jednostavno ne znamo šta budućnost može donijeti u pogledu potencijalnih novih otkrića koja bi mogla promijeniti igru. Kao jedan od primjera brojnih „geoinženjerskih“ ideja koje se ozbiljno istražuju, istraživanja su u toku godinama kako bi se pronašao način da se ugljični dioksid izbaci iz zraka. Postoje najmanje dva velika problema povezana s ovim procesom. Jedan je problem šta radite sa CO2 kada se ukloni iz vazduha. Drugi je ogroman trošak ovog procesa ako se radi u potrebnom obimu. Međutim, ovi problemi bi se mogli prevazići ako politička volja za snažnom akcijom raste među populacijom SAD-a i među narodima svijeta kako se kriza razvija i sve više katastrofalnih vremenskih događaja. Finansijski troškovi, na primjer, mogli bi se podmiriti dramatičnim smanjenjem priprema za rat i ogromnim “porezom na bogatstvo” za opsceno bogate.

A moglo bi biti i drugih tehnoloških otkrića, drugih promjena u igri, o kojima do sada nemamo saznanja.

U “Našem posljednjem vijeku”, knjizi Martina Reesa, bivšeg predsjednika Britanske asocijacije za unapređenje nauke, on se poziva na studiju američke Nacionalne akademije nauka iz 1937. s ciljem predviđanja nadolazećih otkrića. “Došlo je do nekih mudrih procjena o poljoprivredi, o sintetičkom benzinu i sintetičkoj gumi. Ali ono što je izvanredno su stvari koje je propustio. Bez nuklearne energije, bez antibiotika (iako je to bilo osam godina nakon što je Alexander Fleming otkrio penicilin), bez mlaznih aviona, bez raketiranja niti upotrebe svemira, bez kompjutera; sigurno bez tranzistora. Komitet je previdio tehnologije koje su zapravo dominirale drugom polovinom dvadesetog veka. Još manje su mogli predvidjeti društvene i političke transformacije koje su se dogodile u to vrijeme.” 

Tu su neke riječi nade, sigurno.

Oni od nas koji smo živi i svjesni upravo sada kada ulazimo u drugu deceniju 21. vijeka apsolutno smo odlučujuća generacija za svijet. Oni prije nas nisu bili u stanju izgraditi dovoljno širok pokret sa dovoljno političke volje da učine potrebne promjene. Oni koji dolaze za nama u trećoj deceniji, čak i kasnije u ovoj deceniji, verovatno će biti prekasno da bi mogli da izbegnemo brze i katastrofalne klimatske promene ako ne budemo mogli da preduzmemo korake u prvoj polovini ove decenije, što pre to bolje , koji garantuju nepovratnu, široku, duboku i brzu revoluciju čiste energije.

Mnogo je mogućnosti za međunarodno koordinisane akcije ove jeseni—21-25. septembar, 12. oktobar, 24. oktobar, 30. novembar, 12. decembar. Učinimo ovu jesen periodom u istoriji Zemlje na koji će buduće generacije gledati kao na vrijeme uspona koje je pokrenulo svjetski narodni pokret koji je promijenio historiju!

Ted Glick je direktor politike Chesapeake Climate Action Network (www.chesapeakeclimate.org). Kolumne Past Future Hope i druge informacije možete pronaći na www.tedglick.com.