Kada je Judy Rebick, u svom nedavnom Znet komentaru („Da li je antisemitizam problem za ljevicu?“) ispričala ovu priču:
“Moj otac je morao svaki dan da se probija do škole protiv bandi dječaka koji su ga nazivali prljavim Židovom. U njegovo vrijeme, govorio mi je, na natpisima na plaži Sunnyside na obali jezera u Torontu stajalo je: „Psi ili Jevreji nisu dozvoljeni.”
Nisam mogao a da se ne sjetim znakova za koje sam čuo, a koji su bili u kolonijalnoj Indiji na kojima je pisalo 'Zabranjeni psi ili hindusi', ili u Šangaju koji su okupirali Japanci na kojima je pisalo 'Zabranjeno pse ili Kineze'. A budući da je Judyno djelo potaknuto riječima Davida Ahenakewa, autohtonog čovjeka, čini se da je prikladno spomenuti da je oko odmarališta Sun Peaks u Britanskoj Kolumbiji, Kanada, mjesto ogorčene borbe između multinacionalne odmarališta i domorodaca Secwempec koji tu korporaciju pokušava raseliti, postoje izvještaji o znakovima koji govore 'Zabranjeno Indijancima po nalogu vlade BC'.
Holokaust je bio najužasniji događaj u dugoj, kontinuiranoj istoriji evropskog antisemitizma. U pravilima tog antisemitizma, Jevreji su bili zatvoreni u getima. Nije im bilo dozvoljeno da obrađuju ili posjeduju zemlju. Bili su ograničeni na mali broj zanimanja, od kojih je jedno bilo pozajmljivanje novca (koje je također bilo tabu za kršćane), a zatim su se zbog toga zamjerili, a povremeno su lišeni posjeda kada su oni kojima su pozajmili novac bili bogati i moćni. Kad god bi se Evropa spremala za krstaški rat, protiv vanjskih nevjernika u muslimanskom svijetu, jevrejski geti bi prvi pretrpjeli pogrome, nemire i masakre. Nakon što je posljednje kraljevstvo u muslimanskoj Španiji – gdje su muslimani, Jevreji i kršćani koegzistirali – pokorila Evropa 1492. godine, muslimanima i Jevrejima je data mogućnost prelaska na kršćanstvo ili protjerivanja. Mnogi su odlučili da se preobrate kako bi mogli zadržati svoju zemlju - ali Sveta inkvizicija je osnovana kako bi iskorijenila one preobraćenike koji su potajno još uvijek prakticirali islam ili judaizam, spalila ih na lomačama i, naravno, uzela njihovu zemlju.
Ovo je sva evropska istorija, priča o okrutnosti Evrope prema Jevrejima na koje je nadmoć belaca uvek gledala kao na stranog neprijatelja, ništa boljeg – i važno je to naglasiti – ništa bolje od bilo kog drugog crnog i smeđeg naroda na svetu.
Evropski kolonijalizam odgovoran je za holokauste u cijelom trećem svijetu. Belgijski kralj Leopold vladao je smrću možda 10 miliona ljudi u Kongu krajem 19. veka. Engleski kolonijalizam je predsjedavao smrću desetina miliona od gladi u Indiji. Evropska trgovina robljem ubila je nebrojene milione tokom vekova u crnom holokaustu. Genocidno evropsko osvajanje Amerike ubilo je desetine miliona domorodaca - i bio je model na kojem je Hitler eksplicitno zasnivao svoja osvajanja.
Poenta u svemu ovome je da je antisemitizam dio šire priče o rasizmu i nadmoći bijele rase koja se proteže na čitavom svijetu i kroz vjekovnu istoriju. Taj rasizam je protkan kroz istoriju vlada, ekonomija i društava. Ako je antisemitizam neobičan, to nije zato što, kako Judy tvrdi, 'nije zasnovan na mišljenju da je grupa inferiorna, već se temelji na negodovanju zbog dostignuća, privilegija ili moći, zamišljene ili stvarne, etničke grupe.' To važi i za rasizam protiv azijske 'uzorne manjine'.
Antisemitizam je umjesto toga neobičan i slabo shvaćen, jer se Jevreji u nekim kontekstima tretiraju sa svom mržnjom koju rasizam može ponuditi, au drugim kontekstima postaju jednostavno Evropljani.
Kada se Palestinci opiru izraelskoj okupaciji njihovih zemalja i izraelskom etničkom čišćenju, oni slijede određenu istoriju, djelujući u određenoj tradiciji. Ali ovo nije istorija evropskog antisemitizma. Umjesto toga, to je historija borbe koloniziranih i potlačenih ljudi protiv evropskog kolonijalizma - Alžiraca protiv francuske okupacije, ili sjevernoameričkih domorodaca protiv kolonista. Za ljude koji su patili od kolonijalizma, kako ne bi bilo zbunjujuće kada su Židovi, koji su i sami tako nedavno patili od rasističke opresije, postali provoditelji rasističke, kolonijalne politike?
Ali ovako funkcioniše rasizam. Za neke od svojih žrtava, ponekad, nudi ovaj dogovor: pomozite nam da ugnjetavamo one ispod vas, i možete se uzdići. Azijski imigranti u Sjevernu Ameriku dobro poznaju ovaj posao. Postajemo 'uzorne manjine', sve dok se ne pridružimo crnačkim, domorodačkim, latinoameričkim borbama za pravdu. Samo u slučaju da zaboravimo svoje mjesto, mržnju i ogorčenost uvijek možemo pothraniti i potaknuti na nasilje - povremeni zločini iz mržnje su dovoljni da se uvjerimo da se sjećamo.
A cionizam, sa svoje strane, nije ideologija oslobođenja za kolonizirani narod. Umjesto toga, to je ideologija kolonizatora. Jevreji disidenti poput Normana Finkelsteina i Tima Wisea ističu da je to ideologija suprematizma bijele rase, koja je nastala upravo iz kolonijalnog evropskog antisemitizma.
Judy Rebick kaže: “Najstrašnija stvar u vezi s aferom Ahenakew je to što predstavnik najpotlačenijih, proganjanih ljudi u Sjevernoj Americi svoju frustraciju iznosi na Jevrejima.” Isto važi, u izvesnom smislu, i za Izrael. Najstrašnija stvar u vezi s izraelskim etničkim čišćenjem u Palestini je da narod koji je historijski ugnjetavan i proganjan bjelačkom nadmoći i kolonijalizmom danas agresivno kolonizuje narod koji je dijelio većinu njegovih patnji tokom stoljeća.
Ali govoriti o politici Izraela bez govora o aktivnoj podršci SAD-a, a ponekad i dizajnu ovih politika, je greška. Izrael je ohrabren da uradi ono što je uradio na Bliskom istoku jer je služio dnevnom redu SAD-a. Uokviriti pitanje u terminima Jevreja i antisemitizma znači zaslijepiti se za stvarnost da Izrael djeluje kao dio većeg projekta imperijalizma i kontrole nad regionom. Oba incidenta antisemitizma Judy opisuje u svom komentaru – afera Ahenakew i indijski taksista – dogodila su se iz analognih razloga: ljudi potlačeni i diskriminirani vide „židovsku zavjeru“ u kojoj umjesto toga postoji nadmoć bijelaca, rasizam i imperijalizam, i ne vide da su centri moći negdje drugdje.
Antikolonijalne borbe su najbolje kada kolonizirani shvate s čime se zapravo suočavaju, pronađu jedni druge, bore se zajedno i pronađu i izgrade solidarnost. Sama Judy je stalno kritična prema izraelskoj politici: „Moje je mišljenje da su akcije Izraela na Zapadnoj obali i pojasu Gaze izdaja istorije jevrejskog naroda. Govorim protiv njih jer ne mogu da prihvatim da moj narod, koji je toliko proganjan vekovima, može da proganja drugi narod.” Pošto antisemitizam, rasizam i cionizam izviru iz istog korena, svi su dobrodošli u borbu protiv sva tri