Povratak kralja – Tony Blair i krv koja magično nestaje
Autor David Cromwell
Koliko ratnih zločina zapadni lider mora počiniti prije nego što bude proglašen zahvalna osoba od strane korporativnih medija i establišmenta? Očigledno nema granice, ako je suditi po preovladavajućoj reakciji na povratak Tonyja Blaira na političku pozornicu.
Bilo je to 11. jula objavio da će Blair 'doprinositi idejama i iskustvom' reviziji politike lidera laburista Eda Milibanda. On će očigledno dati savjete o tome kako 'maksimizirati' ekonomska i sportska nasljeđa Olimpijskih igara u Londonu 2012. godine.
Guardian je tu najavu blago opisao kao 'kontroverzan potez'; ne nužno u zemlji u cjelini, tvrdi list, već 'možda posebno unutar Laburističke partije'. Jedan naslov Guardiana je objavio 'Kraljev povratak'.
'Ljevičar' John Harris je učinio svoje u Guardianu da izgladi Blairov put:
'Ima samo 59 godina, slika trajne preplanule vitalnosti i željnog da "napravi razliku". Da li bi četvrto mesto u broju 10 uopšte moglo biti na planu? Ne bismo to trebali isključiti.'
Harris je izjavio 'da uprkos svim njegovim greškama, prijestupima i zavijajućim pogrešnim procjenama, ostaje nešto magnetično u njegovim talentima.'
Kada se Blair pojavio na laburističkoj večeri prikupljanja sredstava na Arsenalovom stadionu Emirates, Harris je primijetio da:
'Dočekala ga je obavezna gomila demonstranata, još uvijek bijesnih zbog njegove uloge u ratu u Iraku.'
To je zanimljiva stvar kod mirovnih demonstranata; beskrajno 'bijesni' zbog toga što je zemlja uvučena u ilegalni rat koji je doveo do smrti oko milion ljudi, stvorio četiri miliona iračkih izbjeglica, devastirao iračku infrastrukturu, izazvao neopisivu patnju i spalio opsceno ogromne svote javnog novca u vremenima 'štednje' '. Možda bi mi Britanci trebali jednostavno pokazati tu čuvenu ukočenu gornju usnu i nastaviti dalje. To je svakako ono što je Richard Beeston, strani urednik The Timesa, predložio 2009. godine:
'Sve se ovo dogodilo prije šest godina. Preboli.' ('Rat je krenuo po zlu. Ne nagomilavanje. Prestanite biti opsjednuti legalnošću invazije Iraka. Sama kampanja je bila prava katastrofa', The Times, 26. februar 2009.)
Nedavni uvodnik Timesa pozdravio je Blairov povratak:
'Laburisti se okupljaju, oslanjaju se na svoje najbolje dostupne talente i ponovo počinju da se uozbiljavaju. (Uvodnik, 'Godina u politici', The Times, 14. jul 2012.)
Drugi Blerov dolazak pokrenuo je a prijateljski razgovor u BBC-jevoj emisiji Andrew Marr. Marr je, naravno, dobro poznat kao totalno nepristrasni politički analitičar i 'prijatan i obrazovan [sic] intervjuer' (da citiram telegram američke ambasade u Londonu Hilari Klinton).
PR napad se nastavio kada je londonski Evening Standard objaviointervju sa bivšim premijerom na dan kada je 'uredio' novine. Da li bi voleo da jednog dana ponovo bude premijer? 'Naravno', odgovorio je. Financial Times koji podržava intervju sa urednikom Lionelom Barberom je objavio:
'Pet godina nakon što je napustio vlast, Tony Blair se želi vratiti. Spreman je za veliku novu ulogu. Ali šta ga tačno pokreće? I može li nagovoriti svijet da sluša?'
Citirani su neimenovani 'prijatelji' i 'saveznici', bez sumnje prenoseći poruku koju je odobrio Blair:
'Prijatelji kažu da on očajnički želi da igra veću ulogu, ne zato što ima bilo kakvu ambiciju da se kandiduje za visoku funkciju, već zato što želi da bude dio rasprave. "On bi zaista volio ponovo biti u centru pažnje", kaže jedan dugogodišnji saveznik.'
A Guardian Editorial dao svoj dio da pomogne:
'čini se da je ublažio dodir od svoje knjige ['A Journey', objavljene 2011.]; možda je čak naučio malo poštovanja međunarodnog prava.' ('Nezamislivo? Tony Blair ponovo za premijera.')
List je nastavio:
'Osim toga, nije vrijeme da se brinete o detaljima politike – šoubiz treba uzeti u obzir. John Major je 2007. godine uporedio Blairovo dugo zbogom sa Nellie Melbom; nadolazeći povratak mora pokazati da je više kao Sinatra i Elvis. Može postojati samo jedan pravi nasljednik Tonyja Blaira, a to je Tony Blair II.'
Može li avangarda britanskog liberalnog novinarstva zaista uređivati poziv na povratak Blaira? To ne bi trebalo biti potpuno iznenađenje. Podsjetimo da čak i nakon vrhunski međunarodni zločin od invazije Irak, The Guardianjoš pozvan za svoju čitalačku publiku da ponovo izabere Blaira na općim izborima 2005. godine.
Samozatajni ratni zločinac
Prošlog mjeseca, Guardian promovisana dnevnici Alastaira Campbella, Blairovog glavnog huškača rata, s jednim odlomkom koji govori o susretu sa 'poznatim britanskim Šveđanima', Svenom Göran Erikssonom i Ulrikom Jonsson, a drugi opisuje naklonost bivšeg premijera prema maslinovom ulju. To je prepušteno Johnu Pilgerupoentirati da u dnevnicima:
'Campbell pokušava zaliti iračkom krvlju demona Murdocha. Ima ih dosta za sve ih natopiti.'
Andrew Brown iz Guardiana, urednik odjeljka 'Uvjerenje' u Comment is Free, klonio se krvi da reći čitaoci da je na nedavnoj debati sa Rowanom Williamsom, nadbiskupom Canterburyja, Blair bio "smiješan, a ponekad i samozatajan". Brown je dao primjer Blairovog skromnog humora:
'Jednom sam napisao pamflet o tome zašto bi zakon o ljudskim pravima u Britaniji bio potpuno loša ideja - onda sam ga, kao premijer, predstavio.'
Možda je korisno podsjetiti se da čak i ratni zločinci mogu biti 'smiješni' i 'samozatajni'.
Za razliku od toga, kolumnista Independenta Matthew Norman jasno je rekao svoje prezir prema Blairu:
'Nazovite to strašnom strateškom pogrešnom procjenom, dementno pogrešnim eksperimentom neokona, ratnim zločinom ili bilo čime, savršeno je dobro shvaćeno u ovim dječjim terminima: gospodin Blair je učinio zaista strašnu stvar, sa neopisivo strašnim posljedicama po narod Iraka, trupe ubijene i osakaćene u procesuiranju njegove ludosti, i oni koji su ovdje poginuli i povrijeđeni u osvetničkim bombama u julu 2005., ujutro nakon što je 30. Olimpijada ovim dodijeljena gradu Londonu.'
Nastavio je:
'Tony Blair nije pogrešno obeščašćeni prorok, već parija u svojoj zemlji. On je parija jer je bio u dosluhu u činu izobilja zloće, i neizrecive stotine hiljada su umrle, a milioni više su monstruozno patili.'
Norman je s pravom primetio da je Blair 'naoružan zaverom lojalističkih ultrasa u štampi.' Ovo, zajedno sa njegovom zaštitom od strane uveliko podržavajućeg establišmenta, znači da 'možda nijedna sila na zemlji ne može probiti njegovu titanijumsku školjku.'
Ali vitalna komponenta 'titanijumske školjke' koja štiti Blaira je da se 'mainstream' novinari suzdržavaju od opisivanja postupaka bivšeg premijera i njegovih saučesnika kao ratnih zločina. Sam Matthew Norman se pokolebao kada je sa gubitkom živaca napisao:
'Nazovite to strašnom strateškom pogrešnom procjenom, ludo pogrešnim eksperimentom neokona, ratnim zločinom ili bilo čim.'
Što se tiče 'kabale lojalističkih ultrasa u štampi', Norman nije naveo imena. Ali oni uključuju više urednike u Normanovim vlastitim novinama, Independent; da ne spominjemo barem jednog njegovog kolegu u Independent on Sunday, Blairovog hagiografa John Rentoul. Kao što Matthew Norman neće preći liniju u pijesku, tako ni Simon Jenkins iz Guardiana kada tvrdi da bi 'čin puznog iskupljenja spasio reputaciju bivšeg premijera'. Izostavljanjem upada u oči svaki poziv Blairu i njegovim saučesnicima da im se sudi u Hagu i da se suoče s optužbama za ratne zločine.
Kao Pilger s pravom kaže agresorskog rata Zapada protiv Iraka:
'priznanje da su respektabilni, liberalni mediji koji se vole Blera bili vitalni saučesnik takvog epskog zločina je izostavljeno i ostaje jedinstven test intelektualnog i moralnog poštenja u Britaniji.'
Kao i titanijumska školjka korporativnih medija, Blair je takođe bivstvovanzaštićen 'žestokim protivljenjem u Whitehallu otkrivanju ključnih dokumenata koji se odnose na invaziju na Irak, posebno zapisa o razgovorima između njega i Georgea Busha.' To je značilo da Chilcotova istraga o ratu u Iraku sada neće objaviti svoj izvještaj do negdje 2013. Bivši sekretar kabineta Lord O'Donnell je navodno rekao Chilcotu da bi objavljivanje Blairovih bilješki oštetilo odnose Britanije sa SAD-om i da neće biti u javnosti interes. Ovo je šifra za 'establišment se mora zaštititi'.
Popravljanje obavještajnih podataka i činjenica za Iran
Na The Real News Network, Annie Machon i Ray McGovern podsjetite da je prošlo skoro tačno deset godina otkako se Blair sastao u Downing Streetu sa visokim ministrima i najvišim vojnim i obavještajnim dužnosnicima na brifingu o tome kako SAD planiraju 'opravdati' napad na Irak. Sir Richard Dearlove, šef MI6, upravo se vratio iz SAD-a gdje se sastao sa svojim kolegom, direktorom CIA-e Georgeom Tenetom.
poznati 'Downing Street Memo', službeni zapisnik brifinga 23. jula 2002. otkriva šta je Dearlove rekao Blairu i prisutnima o onome što je čuo od Teneta; naime, da je Bush odlučio da smijeni Sadama Huseina pokretanjem rata koji bi bio 'opravdan spojem terorizma i oružja za masovno uništenje'.
Dearlove je objasnila kako se to radilo: 'Obavještajne informacije i činjenice se fiksiraju oko politike.' Ovo je uslijedilo nakon sporazuma u aprilu 2002. između Busha i Blaira kada je britanski premijer boravio na predsjednikovom teksaškom ranču u Crawfordu. Blair je obećao podršku Velike Britanije za invaziju na Irak.
Machon i McGovern opoziv propagandna kampanja kojoj je javnost tada bila izložena:
„Kasnog ljeta 2002. godine, sintetička prijetnja iz Iraka bila je „seksirana“ dobro izbušenom američko-britanskom obavještajnom službom koja je postala propagandna mašina. Obrt je bio beskrajan: naslovi koji su vrištali „45 minuta od propasti“; laži o Sadamu koji rekonstruiše irački program nuklearnog oružja; i žuto novinarstvo o "žutom kolaču" uranijumu za Iran je rečeno da ga traži iz najmračnije Afrike.
'Građani Velike Britanije su hranjeni na kašičicu lažnim obavještajnim podacima iz septembarskog dosijea, a zatim, samo šest sedmica prije napada na Irak, dosijeom 'Dodgy', zasnovanim na 12-godišnjoj doktorskoj tezi prebačenoj s interneta, zajedno sa neprovjerenim, sirove obavještajne podatke za koje se ispostavilo da su lažne - sve to kako su špijuni i političari predstavili kao vruće, zlokobne inteligencije.
'Tako je napravljen slučaj za rat. Sve laži; stotine hiljada mrtvih, ranjenih, osakaćenih i milioni iračkih izbjeglica; ipak niko nije odgovarao.'
Umjesto da budu pozvani na odgovornost, neki od počinitelja su nagrađeni:
„Sir Richardu Dearloveu, koji bi sve ovo mogao spriječiti da je imao integritet da progovori, bilo je dozvoljeno da se povuče s punim počastima i postane magistar koledža u Kembridžu. John Scarlett, koji je kao predsjednik Zajedničkog obavještajnog odbora potpisao lažne dosijee, nagrađen je vrhunskim špijunskim poslom u MI6 i viteškom zvanjem. George W. Bush dao je Georgeu Tenetu Predsjedničku medalju slobode — najviše civilno priznanje. Besramno.'
Machon i McGovern tvrde da se inteligencija ponovo popravlja; ovaj put u prilog mogućem napadu na Iran:
'Baš prošle sedmice [Sir John] Sawers, koji je naslijedio Scarlett na čelu MI6 prije tri godine, održao je izvanredan govor u kojem se ne samo hvalio operativnom ulogom MI6 u osujećivanju navodnog pokušaja Irana da razvije nuklearno oružje, već je i ustvrdio da Iran bi imao bombu do 2014. Nijanse povlađivanja MI6 politici 2002. godine.'
Pa ipak, konsenzus – čak i među američkim i izraelskim agencijama – je da Iran ima ne doneo odluku da napravi nuklearno oružje pošto je njegov program zaustavljen 2003. godine. Medijski profesionalci izgleda ne mogu da shvate ovu osnovnu činjenicu. Robert Fisk članak o Siriji u Independentu u nedjelju je jučer imao podnaslov koji daje nekvalifikovanu tvrdnju o Iranu i 'njegovom nuklearnom oružju'. Vjerovatno je ovo napisao jedan od podurednika lista. Hoće li Fisk otići pravo svom uredniku i požaliti se na ovo pogrešno predstavljanje?
Ali nedostatak nuklearnog oružja u Iranu nije spriječio tu zemljuporedano za zapadnu 'intervenciju'. Vrijedi se još jednom osvrnuti na svjedočenje generala Wesleyja Clarka, bivšeg šefa NATO-a, kada je prisjetio se razgovor sa generalom Pentagona 2001. godine, nekoliko nedelja nakon napada 11. septembra:
– Posegnuo je preko svog stola. Podigao je komad papira. A on je rekao: „Upravo sam ovo doneo odozgo” – što znači kancelarija ministra odbrane – „danas”. I rekao je: "Ovo je dopis koji opisuje kako ćemo za pet godina uništiti sedam zemalja, počevši od Iraka, pa Sirije, Libana, Libije, Somalije, Sudana i, na kraju, Irana."
Čini se da si novinari jednostavno ne mogu pomoći da ignorišu ovakve nezgodne činjenice. I tako, osim ako javnost ne zahtijeva drugačije, korporativni urednici i novinari će nastaviti da obavljaju svoju uobičajenu poslušnu ulogu u službi vlasti.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati