IPPS Strategy & Vision Q&A

Members of The International Project for a Participatory Society (IPPS) were asked to respond to a short list of questions relating to a future participatory society and how to get there. Although broadly formulated, the questions are aimed at extrapolating IPPS member thoughts and experiences on matters of strategy and vision. Here is Chris Spannos' responce:

(1) Možete li, molim vas, da identifikujete koje su po vašem mišljenju ključne karakteristike i institucije društva koje je potrebno promijeniti, tj. ekonomske, političke, kulturne, rodno/seksualne, ekološke, itd.?

Za institucije privrede mislim da bi trebalo ukinuti privatno vlasništvo nad proizvodnom imovinom, tržištima, hijerarhijskom podjelom rada i nadnica. Što se tiče politike, aktuelne strukture i procesi razvoja lokalnog, regionalnog, nacionalnog i međunarodnog prava, socijalna politika i njeno presuđivanje takođe zahtevaju pažnju. Za srodničke i porodične strukture odgoja djece, brige i socijalizacije, mogli bismo imati koristi od drastične transformacije. Za društvenu i institucionalnu srž naših kultura i zajednica, potrebno je zamisliti promjene u društvenim i materijalnim odnosima unutar i između religija, duhovnosti, etniciteta i rasa. I konačno, što se tiče ekoloških promjena, općenito, moramo promijeniti one institucije koje djeluju kao prepreke održivosti i koje prijete planeti.

(2) Koji su vaši ciljevi za ovu promjenu, da li nastojite da ih reformišete, ako jeste, s kojim promjenama, općenito? Da li nastojite da fundamentalno zamijenite ove institucije nekim drugim? Ako je tako, kako izgledaju zamjenske strukture, koje su njihove karakteristike, naravno ukratko?

For the economy, I advocate Albert and Hahnel's Parecon with its balanced job complex, remuneration for effort and sacrifice, and decentralized participatory planning. For politics, I'm inclined to think that Stephen Shalom's "Parpolity" vision with its nested council structure is worthy of much more exploration. For gender, sexuality and kinship, it's still very unclear for me, other than some basic initial thoughts like diversity of family arrangements and a sharing of parental roles among male, female, queer parents, communities and/or "co-parents" so as to have divers sets of familial socializing influences and outcomes for children. More discussion and debate is needed but I think the work done by Cynthia Peters is on the right track. For culture, I like the concept of "intercommunalism", which over simplified here, proposes to remove the material and social conditions which create hostile competition between communities. Rather, communities are guaranteed the resources necessary for their reproduction -- interacting among and with each other creating a rich diversity of cultures, ethnicities and religions. Individuals within these communities choose the religions, cultures and communities they themselves identify most with. For ecological vision, we could imagine ways in which societal institutions could affect our consciousness toward our built environment and enable Just, judicious and sustainable interactions between people, our built environment and our planets ecological foundation.

(3) Šta mislite ko su strateški akteri u postizanju ovih ciljeva, tj. političke stranke, radnici, žene, queer, imigranti, određene zemlje ili regioni, itd?

Mislim da su ljudi sami strateški akteri, ali društvene institucije i uloge koje ljudi igraju u njima uglavnom određuju s kim se identifikuju i vrste borbi u koje se upuštaju kako bi promijenili društvo. Zbog toga je logično da postoji raznolikost strateških aktera jer, iako mi je možda stalo do životne sredine, globalnog zagrevanja i drugih ozbiljnih problema kao što je ukidanje patrijarhata, takođe mi je stalo do okončanja ratova, rada u alternativnim medijima i zalaganja za alternativu. kapitalizmu. Dobro je da postoje ljudi koji rade na onim stvarima koje mi ne možemo, jednostavno zbog nedostatka vremena u našim životima ili okolnosti u kojima se nalazimo. Međutim, kratkoročno gledano, ako postoje dobri dokazi koji upućuju na to da strateška težina iza jednog ili dva pokreta, recimo radnika i imigranta, ili žena i političkih partija, onda to radimo, ali ne moraju svi, niti bi trebali. Dugoročno, trajni napredak postignut na bilo kojem od ovih frontova zavisi od trajnog napretka postignutog na svim ovim frontovima.

(4) Koje taktike vidite da se centralno koriste u postizanju ovih promjena, npr. glasanje, direktna akcija, medijska akcija, štrajkovi, demonstracije, itd.?

Mislim da je koordinacija svih ovih taktika kao dijela široke strategije ono što bi omogućilo kretanje naprijed u velikim razmjerima. Ali problem je u tome što ne postoji zajednička vizija o tome gdje želimo ići. Na primjer, svi bismo se mogli složiti da globalnu ekonomsku strukturu treba reformisati kako bi trgovina između i unutar zemalja bila pravednija. Ostvaren je napredak u kretanju u ovom pravcu. Ali mogli bismo biti mnogo efikasniji da postoji bolja koordinacija jedni s drugima i sa zajedničkim strateškim ciljevima, zahtjevima i vremenskim rokovima koristeći demonstracije, štrajkove, direktne akcije, militantnost, medije i političke stranke. I to bi se moglo učiniti na takav način da nas pomakne dalje naprijed sa orijentacijom da ljudima damo popularniju kontrolu nad ekonomskim i drugim odlukama koje utiču na njihove živote. I dalje, pokret koji je ovo koordinirao mogao je dijeliti viziju o tome kakve nacionalne i međunarodne ekonomske i druge institucije, strukture i proces donošenja odluka i protokole želimo.

(5) Kako se druge perspektive, koje imaju različite ideje o društvenim promjenama, uklapaju u vašu strategiju i viziju?

In addition to developing and refining a shared orientation towards strategy and vision we should also be seeking to interact precisely with those people that we do not agree with and who disagree with us. We should be able to listen and learn from others and we should also be able to convincingly, confidently, rationally and passionately argue our points. People, who do not believe that societies defining institutions can be transformed, who do not believe in the capacity of people to self-manage their own lives, who do not believe in the potential to achieve equity and classlessness, need to be carefully listened to so that we can respond to their disbelief or explore their ambivalence in such a way so as to eventually bring them into our movement. And we need to do this until our movement grows to such a size that by having shared and coordinated strategy, tactics and vision, we can win. Now, of course it's true that people may have a better proposal for the kinds of strategy, tactics and vision we seek, and so we should concede that they are right, and then join the struggle to organize along their newly proposed lines. Just as, if we are right, they should join our proposed way. As long as we're all seeking institutional arrangements and outcomes that best facilitate and explore human potential, development and liberation then being right or wrong is simply the maze taken towards a common goal. Sure some will remain resistant because their wealth, power and privilege is an outcome of the current institutional arrangement, and so they are invested in it; or they are simply stubborn or sectarian, and so will remain in the wrong. But, if we are persistent, patient and persuasive in our efforts, I think most people will eventually come around to a hopeful and rational vision and strategy. So those left disagreeing will be those who defend the current inequities, who will be in the wrong, and will be a minority. And how we unseat them from their power is another question.