Nedavno sam imao zadovoljstvo razgovarati s Aureliom “Gi†Estradom, voditeljem Programa za obrazovanje i istraživanje Azijsko-pacifičke misije za migrante sa sjedištem u Hong Kongu. Među ostalim temama, razgovarali smo o nekim dijelovima povijesti radnika migranata s Filipina, o dijelu posla koji njegova organizacija radi s tim radnicima i o tome kako je na migrante (i mogao biti) utjecao rat u Perzijskom zaljevu.
Gi, hvala ti puno na ovom intervjuu. Možete li mi za početak reći nešto o APMM-u i vrsti posla kojim se bavite?
APMM je Azijsko-pacifička misija za migrante. Bili smo Azijsko-pacifička misija za Filipince migrante, koju su 1984. godine osnovali Nacionalno vijeće crkava na Filipinima i katedrala sv. Ivana u Hong Kongu. U osnovi mi smo regionalna migrantska institucija sa sjedištem u Hong Kongu, a naš posao sada je izgradnja migrantskog pokreta u Aziji-Pacifiku i na Bliskom istoku. Počeli smo tako što smo se brinuli o potrebama sve većeg broja Filipinaca diljem regije. Sada je naš glavni cilj organiziranje i pružanje svih potrebnih usluga migrantima i skupinama koje podržavamo.
Možete li mi reći nešto od posla koji ste učinili pokušavajući izgraditi ovaj pokret?
Zapravo smo pomogli u formiranju različitih organizacija. Kao u Saudijskoj Arabiji, pomogli smo u formiranju KGS-a... to doslovno znači 'Bratstvo na Bliskom istoku'. ‘Bratstvo’ jer su svi muškarci, jako je teško organizirati radnice migrante, a konkretno u Saudijskoj Arabiji. Ne možemo ući i susresti se s migranticama, osim ako ne odemo u prihvatilište za odbjegle migrante ili... u bolnicu. I obično migrantice nose veo i imaju mušku pratnju kad izlaze van, a često se u određeno vrijeme moraju vratiti svojim poslodavcima. U svakom slučaju, to je jedna organizacija koju imamo. Osnovali smo i druge, primjerice u Koreji, gdje smo osnovali savez deset udruga filipinskih migranata. Njihovo članstvo, gotovo svi su radnici bez dokumenata, jer u Koreji ima vrlo malo radnika migranata s dokumentima. Također imamo organizacije u Macau i drugim područjima.
Osim osnivanja ovih organizacija, umrežavamo se kako bismo izravno pomogli radnicima migrantima. Na primjer, ako ne možemo izravno obraditi njihove slučajeve zbog nekih ograničenja, radimo s drugim skupinama. Obično, kao u Koreji, to su crkve i nevladine organizacije... osim, naravno, u Saudijskoj Arabiji gdje nema nevladinih organizacija!
Zapravo, naša orijentacija, osim podrške pravima i dobrobiti migranata i brige o njihovim trenutnim potrebama, također ih pokušavamo prosvijetliti o tome zašto su postali migranti. Koji je problem u našoj zemlji? Stoga također potičemo radnike migrante da se uključe, na primjer, u Narodni pokret na Filipinima.
[Na Filipinima] trenutno je 10% našeg stanovništva izvan zemlje. Većina ih je u SAD-u: 3 milijuna. Ostatak, oko 4-5 milijuna, raštrkano je diljem svijeta. Na Bliskom istoku ih ima oko 1.4-1.5 milijuna, u istočnoj Aziji (za nas to uključuje Australiju i Oceaniju) možda 1-2 milijuna.
Kako je takozvana ‘globalizacija’ utjecala na Filipine i filipinske radnike migrante?
Zapravo za nas, ‘globalizacija’ nije ništa novo, to je samo novi izraz za... pa, novi izraz za imperijalizam. I naravno, unutar svih zemalja postoje mnoga postignuća radničkih i narodnih pokreta koja se iskorijenjuju. A naša vlada vrlo dobro slijedi pravila ove 'globalizacije'. Sve više rada postaje ugovorno, sve više privatizacije... smanjuje se broj sindikata. Također, na primjer, nekada smo bili zemlja proizvođača riže. Čak je i Međunarodni institut za istraživanje riže u našoj zemlji. Pa rižu sada uvozimo, jer je jeftinija.
Koliko dugo seže povijest radnika migranata s Filipina?
Dugo vremena! Čak i tijekom španjolskog i američkog vremena već je bilo Filipinaca koji su radili u inozemstvu. Ali to je institucionalizirano 1970-ih. U to je vrijeme na Bliskom istoku bio naftni boom i trebali su radnici migranti. [Filipinska] vlada, bilo je to u vrijeme [bivšeg predsjednika Ferdinanda] Marcosa, institucionalizirala je izvoz radne snage. Dakle, sada imamo politiku izvoza radne snage - iako, naravno, nitko ne kaže da 'izvozi'. Ali kažu da su poslovi koji čekaju migrante u drugim zemljama 'tržište'. A glavni posao naših atašea za rad je pronaći ta ‘tržišta’ za poslove migranata, a ne štititi migrante.
U biti su tada rekli da će to biti samo privremeno. Ali u osnovi postoje dva razloga zašto naša vlada još uvijek izvozi radnu snagu. Jedan je doznaka. Da nije doznake, naša ekonomska situacija bila bi... neizvjesnija, a vrednovanje filipinskog pezosa bilo bi nepovoljnije. U biti [doznake] podupiru naše gospodarstvo i povećavaju naše dolarske rezerve.
I naravno, tu su razne naknade koje naplaćuju od radnika migranata. U tom smo smislu gori od robe. Ako npr. kupite mlijeko, ono je već vaše, ne morate mu ništa naplatiti. Ali ako ste radnik migrant, morate platiti na Filipinima, a kada odete izvan Filipina... morate platiti ovjeru svog ugovora, koju naša vlada naplaćuje. Zatim, ako želite otići kući i posjetiti vlastitu obitelj, morate imati OEC (Overseas Employment Certificate) u kojoj se navodi da ste radnik migrant... morate platiti da se vratite! A tu su i kršenja naših radnih i ljudskih prava nakon toga. Pa mi smo gori od robe.
Drugi razlog [za izvoz radne snage] je sprječavanje socijalnih nemira. Što bi se dogodilo da imate sedam ili osam milijuna ljudi više na Filipinima, a ne možete osigurati posao, a s obzirom da već vladaju nemiri? Jedan od naših vladinih dužnosnika na Filipinima zapravo je to nazvao načinom da se porazi pobuna... riješite se potencijalnih pobunjenika.
Kakve su poslove 1970-ih na Bliskom istoku radili migranti?
Naravno poslovi u naftnim kompanijama, građevinarstvu... ali čak iu uslugama. Odete li u bilo koje mjesto brze hrane gdje ćete vidjeti Filipince ili druge. U bolnicama ćete vidjeti mnoge filipinske ili indijske medicinske sestre, neke liječnike... ali sada postoje pokušaji lokalizacije. Dakle, vidjet ćete “Saud-izationâ€, “Bahrain-izationâ€, “Kuwait-ization†itd. U Bahreinu ste, na primjer, mogli povesti svoju obitelj ili uzdržavane članove obitelji kada ste išli u raditi. Sada to ne možete učiniti...
Znate da mnoge druge zemlje također imaju ovu politiku [izvoza radne snage]. Tako u Hong Kongu i Koreji, na primjer, postoji tendencija da radnici migranti postanu žrtveni jarci – ne lokalnih radnika, već političara. A ako lokalni radnici nisu ispolitizirani, mogli bi biti pokolebani od strane političara, a onda krenuti i napadati migrante. U Tajvanu je, na primjer, bilo slučajeva lokalne mladeži koja je pretukla filipinske migrante... a među lokalnim stanovništvom postoji snažan osjećaj protiv migranata. Čak i u Hong Kongu upravo sada pokušavaju nametnuti namete [na plaće radnika migranata]... kažu da radnici migranata kradu radna mjesta lokalnog stanovništva. To je zlonamjerno, kada lokalni političari ne mogu riješiti vlastite ekonomske probleme i počnu izbacivati antimigrantske parole, poput 'kradu nam poslove'. Ono što se događa je da su lokalni radnici pobunjeni protiv radnika migranata, a vlade, i naravno poslodavci i kapitalisti su ti koji su zadovoljni s tim.
Koje su najčešće potrebe koje ljudi imaju i s kakvim problemima radnici migranti najčešće dolaze k vama?
Naravno, ponajviše se radi o radničkim problemima, ali i o nebrizi vlastite vlade za pomoć našim sunarodnjacima u inozemstvu. Ali naravno različite zemlje imaju različite situacije.
U Koreji... ako ste tamo legalni radnik migrant, većina legalnih radnika migranta su ‘pripravnici’. U Japanu također nemate 'regularne' radnike migrante. Pa ih zovu ‘pripravnici’, ali njihov posao je redovit! Plaćeni su kao ‘pripravnici’, prezaposleni su, bez naknade za prekovremeni rad jer su ‘pripravnici’. Čak imaju i vezu da nećete pobjeći. Dakle, ono što rade, obično, je da pobjegnu! Oni bježe, a postoje i sweatshopovi koji su ih spremni zaposliti, gdje će obično dobiti skroman džeparac. A ako, primjerice, umru u Koreji, filipinska vlada ne čini ništa da im pomogne. Na obitelji je da ih vrati kući. Imamo slučajeva u kojima smo vršili pritisak na filipinsku vladu da vrati u domovinu ili da da malu svotu novca. Jednom, tijekom [financijske] krize u Koreji 1997.-98., postojala je amnestija [za radnike bez dokumenata]... ali oni koji su željeli uzeti amnestiju nisu imali svoje putovnice jer ih njihovi poslodavci obično imaju' €¦ i zbog devalvacije korejskog vona, cijena nove putovnice uvelike je porasla!… Tako smo vodili kampanju dok nisu bili prisiljeni sniziti naknade.
U Hong Kongu… ove su godine pokušali sniziti minimalnu plaću, ali nisu uspjeli, zbog snažnih protestnih akcija radnika migranata, ali i organizacija poput United Filipinos in Hong Kong.
Na Bliskom istoku postoji mnogo problema sa ‘zamjenom ugovora’. Što znači... pa, ako želite postati radnik migrant, morate proći kroz filipinsku Upravu za zapošljavanje u inozemstvu, gdje morate platiti 100 američkih dolara i oni vam daju ugovor o radu. Ali kad odete na Bliski istok, a pogotovo u Saudijsku Arabiju, oni ne poštuju taj dokument, tu vrstu ugovora. Imaju drugi ugovor, obično na arapskom... i ponekad je plaća manja, životni uvjeti lošiji itd. Dakle, to je glavni problem...
Na Bliskom istoku posebno je gore za radnice migrante. Čini se da ih se tretira kao robove, podvrgnute... fizičkom, verbalnom, čak i seksualnom zlostavljanju.
U kojim zemljama Bliskog istoka živi većina radnika migranata?
Za Filipince... Saudijsku Arabiju. Ima ih oko 950,000. Ali naravno, ima više Južnih Azijata: Indijaca, Bangladešana, Pakistanaca, Šri Lankanaca. A posebno u Bahreinu i Kuvajtu ima više Južnoazijata.
Koliko je radnika migranata bilo u regiji početkom 1990-ih, tijekom Zaljevskog rata?
Nisam siguran za druge nacionalnosti, ali za Filipince... u cijeloj regiji Bliskog istoka, oko 1.4 milijuna. Ali oni koji su pogođeni tijekom Zaljevskog rata bili su uglavnom oni u Kuvajtu, a neki i u Saudijskoj Arabiji. U Kuvajtu... [bilo je] više od 50,000. Trenutno kažu da je bilo 80,000, ali službeno je samo 35,000. A to su samo oni za koje znamo, znači dokumentirani radnici.
Ono što se zapravo dogodilo je da je osoblje naše ambasade prvo evakuirano! U biti su radnici migranti bili prepušteni sami sebi. A IOM (Međunarodna organizacija migranata) dala je više za repatrijaciju nego naša vlastita vlada. Drugi problem bio je kasnije, za 41,000 podnositelja zahtjeva za Zaljevski rat... Ujedinjeni narodi su, osim sankcija, nametnuli Iraku plaćanje ratne odštete. Bilo je različitih kategorija, jedna od njih je bila za radnike migrante, rekavši da svi pogođeni trebaju dobiti odštetu. Dakle, postoji oko 41,000 1995 filipinskih podnositelja zahtjeva, od kojih još nisu svi u potpunosti isplaćeni, iako su Ujedinjenim narodima isplaćeni puni iznosi od XNUMX. I... za vrijeme [bivšeg filipinskog predsjednika] Estrade, čelnika Samo ministarstvo vanjskih poslova je izjavilo da je jedan od njegovih podtajnika imao na svom osobnom bankovnom računu dio novca tužitelja u Zaljevskom ratu. Zbog takvih stvari, naravno, ljudi nisu ništa dobili.
Ono što je ironično je da filipinska vlada jako podržava Bushov takozvani 'rat protiv terorizma'. Upravo su poslali našeg ministra vanjskih poslova - novog, jer je bivši ministar vanjskih poslova bio protiv američke intervencije na Filipinima, pa je izbačen - u Europu da lobira kod Europske unije da odredi Komunističku partiju Filipina, Novu Narodnu vojsku itd. kao “teroristeâ€â€¦ tako da svatko tko sada postane kritičar vlade može biti označen kao “komunist†kao što je to bio slučaj za vrijeme vanrednog stanja.
Ali u svakom slučaju, puno radnika migranata još uvijek je u Saudijskoj Arabiji... što ako izbije još veći rat? Ako znate što se nedavno dogodilo u Maleziji kada su tisuće Filipinaca i Indonežana izbačene jer nisu imali dokumente... i puno je tih Filipinaca i Indonežana umrlo tijekom ili nakon prisilne repatrijacije. I dobili su slabu potporu vlastite vlade...
APMM je nedavno podržao akciju u Hong Kongu protiv rata u Iraku. Kako je na živote radnika migranata u Kuvajtu i Saudijskoj Arabiji utjecao prvi Zaljevski rat i kako bi drugi rat mogao utjecati na živote migranata?
Pa, tijekom prvog Zaljevskog rata bile su dvije vrste slučajeva, oni koji su izašli iz Kuvajta i oni koji su ostali. Od ljudi koji su izašli, onima iz prve skupine bilo je bolje... oni koji su izašli, na primjer, u trećoj skupini ostali su u dijelovima Jordana... službene pomoći nije bilo, bili su sami. Srećom, ondje je već bilo Filipinaca koji su radili u Jordanu i koji su imali neke kampove u kojima su bjegunci ostajali...
A bilo je i onih koji su cijeli rat ostali u Kuvajtu. Kao iu svakom drugom ratu, bilo je i zlostavljanja naših sunarodnjaka. Konkretno, silovane su brojne žene, a naš je ministar vanjskih poslova izvalio u tisku da bi one koje su silovane trebale samo leći i uživati.
Ali mi smo, naravno, vrlo zabrinuti zbog trenutne situacije... oko toga kakvu podršku možemo dati i što možemo izvršiti pritisak na našu vladu da učini upravo sada. Upravo sam bio tamo [na Bliskom istoku] i prisustvovao sam sastanku filipinskih grupa i našeg službenika za socijalnu skrb kako bismo isplanirali scenarij: za slučaj da se nešto dogodi, što ćemo učiniti? Čini se da je naša vlada zapravo više zabrinuta za mobilizaciju... profesionalaca nego za pružanje pomoći radnicima migrantima. Čak i do te mjere da ne zna stvarni broj Filipinaca koje treba pronaći... Mislim, to je apsurdno, oni su ti koji ovjeravaju ugovore, a ne znaju gdje radnici migranti su. Također se čini da naša vlada nema novca za povratak tih radnika. Kaže da ima 700,000,000 pezosa, samo u slučaju evakuacije, ali u isto vrijeme... pa, na primjer, upravo su poslali tim u Kuvajt i druge zemlje, na čelu s bivšim načelnikom stožera oružanih snaga. Prema tamošnjim Filipincima, on je dao svoja priopćenja za javnost i prije nego što se sastao s filipinskom zajednicom, rekavši da je sve u redu, te da će kuvajtska vlada i filipinska vlada pomoći migrantima samo u slučaju rata... pa oni čine ove izjave čak i bez razgovora s filipinskom zajednicom!
Trenutno su mnogi radnici migranti zabrinuti što će se dogoditi u njihovim zemljama. Zabrinuti su da bi migranti u slučaju invazije na Irak mogli postati mete gdje god se nalazili na Bliskom istoku. Naša vlada poriče da podržava Busha... ali mislim, to nije istina, i to je vrlo jasno u novinama! A jedini savjet vlade migrantima je 'dobro, opskrbite se hranom i ako se to dogodi, nemojte izlaziti van'. Oni stvarno nisu ozbiljni u pomaganju, uglavnom zato što je pitanje novca. Naša vlada je bankrotirala.
Obratite se Azijsko-pacifičkoj misiji za migrante na: [e-pošta zaštićena]
ZNetwork se financira isključivo velikodušnošću svojih čitatelja.
donacije