[Prilog za Projekt Reimagining Society hosted by ZCommunications…]
Ponekad me progone noćne more: nalazim se usred nekog bombardiranog izbjegličkog kampa, možda u Kongu (DRC) ili u nekoj drugoj očajnoj zemlji na periferiji medijskih interesa. Djeca trče uokolo s natečenim trbuhom, očito pate od pothranjenosti. I mnoge žene u logoru imaju natečene trbuhe, ali ne zbog ljubavnog čina, već zbog silovanja koje su pretrpjele posljednjih mjeseci. S brda dolazi pucnjava i UN-ove trupe su bespomoćne da je zaustave.
Ponekad se probudim i san nestane. Ili to uspijevam potisnuti; očistiti to iz moje podsvijesti. Ali ponekad ostane sa mnom do kraja dana. I često to uopće nije san, već stvarnost. Zapravo se nalazim na mjestima kao što je Kibati, suočavam se s očajnim očima djece, rezigniranim, crvenim i natečenim očima žena, cijevi pištolja. Na horizontu su vatre, a iz grmlja se čuju pucnji. A ja umjesto jastuka stišćem zatvarač svog profesionalnog Nikona, ili metalnu cijev olovke.
Ono što pišem i fotografiram povremeno se pojavljuje na stranicama novina i časopisa. Ponekad jedna ili dvije slike dospiju na zidove muzeja ili galerija. Ali uvijek je borba, borba da se urednike, izdavače, distributere ili kustose uvjeri da prihvate barem razvodnjeni tračak stvarnosti – da se pokaže široj javnosti.
Čini se da je prošlo doba hrabrih novinara i odlučnih urednika. Dopisnici koji su izvještavali o Vijetnamskom ratu, koji su zapravo pomogli zaustaviti Vijetnamski rat, sve su stariji. Pišu memoare i objavljuju knjige, ali jedva da svjedoče današnjim sukobima. Još uvijek postoje neki neustrašivi i predani novinari – spomenimo samo dvojicu Keitha Harmona Snowa ili Johna Pilgera – no oni su više iznimke koje potvrđuju pravilo nego uobičajena pojava.
A ipak su hrabri alternativni glasovi potrebniji sada nego u bilo kojem drugom trenutku u novijoj povijesti. Kako korporativna kontrola nad medijima postaje gotovo potpuna, gotovo svi veliki mediji sada služe ekonomskim i političkim interesima establišmenta. Što više rade, to više govore o potrebi slobode tiska, objektivnosti i nepristranog izvještavanja; negdje drugdje, ne kod kuće.
Dok većina medija na engleskom jeziku provodi neviđeno potiskivanje informacija o, na primjer, brutalnosti zapadne vanjske politike u subsaharskoj Africi ili o tekućem indonezijskom genocidu u Zapadnoj Papui (dva dijela svijeta s ogromnim bogatstvom sirovina iskorištavaju multinacionalne rudarske tvrtke), mediji establišmenta u Sjedinjenim Državama, Velikoj Britaniji i Australiji intenziviraju svoje napade na alternativna stajališta koja dolaze iz Pekinga (PRC), Caracasa ili Havane. Što potpuniji stisak moći tržišnih fundamentalista ima, to se više anti-kineske ili anti-Chavezove retorike pojavljuje na kanalima zapadnih masovnih medija – kanalima čija propaganda sada doseže gotovo svaki kutak svijeta.
Odrastao sam u Čehoslovačkoj i iako se kao malo dijete ne sjećam sovjetskih tenkova koji su se kotrljali ulicama Praga 1968., jasno se sjećam posljedica – kolaboracije, laži i cinizma takozvanog „procesa normalizacije“. Ono što mi je sad šokantno – biti naturalizirani građanin
Na neki način, kontrola informacija je sada puno potpunija u
Sve to ide uglavnom neosporno: propaganda i nedostatak alternativnih pogleda. Čini se da smo zaboravili preispitivati stvari. Čini se da smo prihvatili manipulaciju našom sadašnjošću i našom poviješću; da se čak okrećemo protiv onih nekolicine koji su još ostali uspravni i brane zdrav razum i istinu i ono što se može vidjeti golim okom, ali se negira u ime slobode, demokracije i objektivnosti (velike riječi koje se sada zlorabe za ukazuju na to da gube smisao). Ulazimo li mi na Zapadu opet u doba kada ćemo upirati prstom u neistomišljenike, pretvarati se u cinkaroše i kolaboracioniste? Imali smo mnogo takvih razdoblja u našoj povijesti. Ne tako davno – uopće ne tako davno!
U međuvremenu, dok naši intelektualci surađuju s moćima i bivaju nagrađeni za svoj trud, veliki dijelovi svijeta kupaju se u krvi, gladuju ili oboje. Za sadašnje stanje u svijetu dijelom je kriva kolaboracija i šutnja onih koji sada znaju ili bi trebali.
Usavršen politički korektan govor ugnijezdio se u pisanje, govor, pa i psihu mnogih naših mislilaca da, ne daj Bože, ne bi uvrijedili ljude u siromašnim zemljama (može ih se klati i poticati da se međusobno kolju, ali ne treba ih “biti uvrijeđeni", posebice njihovi korumpirani politički i vjerski vođe koji služe zapadnim i multinacionalnim interesima). Praktično rečeno – definirane su granice rasprave koja se smije pojaviti na televizijskim ekranima ili na stranicama naših novina. Ili bi se moglo reći da su se desnica i establišment ismijavali kao "politički korektni" kako bi osporili ograničenja rasprave, također i blaćenja. Ako establišmentu odgovara, feudalnu diktaturu u dalekim mjestima (sve dok služe njegovim interesima) definira kao dio kulture ove ili one zemlje koju kontrolira ili želi kontrolirati. Ako religija služi zapadnim geopolitičkim interesima (čitaj: ako nam religija pomaže da ubijemo progresivne/ljevičarske vođe i njihove sljedbenike), Zapad će izjaviti svoje duboko poštovanje prema takvoj religiji, čak i našu podršku, kao što je Engleska podržavala vahabizam na Bliskom istoku, sve dok je vjerovalo da će vahabizam potisnuti težnju za egalitarnim društvom i pravednom raspodjelom prirodnih resursa.
Dok smo zauzeti uništavanjem Kube zbog kršenja ljudskih prava (nekoliko desetaka ljudi u zatvoru, od kojih bi mnogi vjerojatno bili optuženi za terorizam na Zapadu, budući da otvoreno ciljaju na rušenje ustava i vlade) i Kine zbog Tibeta (veličanje svim sredstvima bivši vjerski feudalni gospodar samo zato što je antagoniziranje i izopćenje Kine glavni cilj naše vanjske politike – otvoreno rasistički pristup) postoje milijuni žrtava naših geopolitičkih interesa koji trunu ili su već pokopani u Kongu (DRC) i drugdje u sub - Saharska Afrika, Zapadna Papua, Bliski istok i drugdje.
Naša evidencija ljudskih prava (ako sva ljudska bića smatramo "ljudima" i prihvatimo da je kršenje prava muškarca, žene ili djeteta u Africi, Latinskoj Americi, Bliskom istoku, Oceaniji ili Aziji jednako žalosno kao kršenje ljudskih prava u Londonu, New Yorku York, ili Melbourne) toliko je užasna – sada kao i u prošlosti – da je nezamislivo da naši građani još uvijek mogu vjerovati da naše zemlje imaju neku moralnu moć i da im treba dopustiti arbitriranje i moralno prosuđivanje.
Dok se posthladnoratovska propaganda (zauzeta uništavanjem svega što je ostalo od progresivnih pokreta) usuđuje uspoređivati Sovjetski Savez s nacističkom Njemačkom (isti onaj Sovjetski Savez koji je Zapad žrtvovao nacističkoj Njemačkoj; isti Sovjetski Savez koji je po cijenu više od 20 milijuna života spasilo svijet od fašizma), izostavlja se činjenica da prve koncentracijske logore nisu izgradili Rusi nego Britansko Carstvo u Africi; i da se nijedan gulag ne može mjeriti sa strahotama kolonijalnog terora koji su provodile europske sile između dva svjetska rata.
Propaganda je toliko ugrađena u nacionalnu psihu u
Naravno, radilo se o novcu i europskoj pohlepi – o sirovinama – čemu deseci milijuna
I više nismo ogorčeni. Građani naših zemalja koji poštuju zakone vežu se, ne bacaju smeće po ulicama, čekajući usred noći poslušno zeleno svjetlo da prijeđu ulicu. Ali oni se ne protive masakrima koji se izvode u ime njihovih ekonomskih interesa. Sve dok su masakri dobro medijski i propagandno upakirani, sve dok se ne ističe da se ubijanjem podupire krupni kapital, ali i relativno visok standard većine onih koji žive u tzv. "razvijenim zemljama". ," sve dok je sve službeno za ljudska prava i demokraciju i slobodu. Jedan od razloga zašto je službena propaganda tako spremno prihvaćena je taj što pomaže u masaži i smirivanju naše loše savjesti.
Intelektualne elite i akademska zajednica nisu imuni na prihvaćanje, recikliranje, pa čak i izmišljanje laži. U posljednjih nekoliko godina pozvan sam da govorim na nekoliko elitnih sveučilišta engleskog govornog područja – od Melbournea do Sveučilišta Hong Kong, Columbia i Cornell, Cambridge i Auckland. Shvatio sam da osporavanje postojećih teza ne znači da se brani intelektualni integritet, upravo suprotno. Još više nego u masovnim medijima, akademska zajednica je duboko neprijateljski raspoložena prema izazovima ustaljenih klišeja. Pokušajte se otvoreno ne složiti s tezom da je Indonezija tolerantna država, država koja teži demokraciji i tko zna čemu još što je toliko profesora dobilo na mandatu, bit ćete označeni kao ekstremist, ili u najboljem slučaju kao provokator. I bit će jako teško izbjeći otvoreno vrijeđanje. Pokušajte osporiti monolitne antikineske stavove!
U anglosaksonskoj akademskoj zajednici iznošenje vlastitog mišljenja je nepoželjno, gotovo neprihvatljivo. Kako bi istaknuo poantu, od autora ili govornika se očekuje da citira nekog drugog: "Gospodin Green kaže da je Zemlja okrugla." "Profesor Brown potvrdio je da je jučer padala kiša." Ako to nitko drugi nije rekao prije, sumnja se da se to ikada dogodilo. A pisac ili govornik se snažno obeshrabruje da izrazi svoje mišljenje o predmetu koji je u pitanju. Ukratko: očekuje se da gotovo svako stajalište ili informacija bude potvrđena od strane establišmenta, ili barem od nekog njegovog dijela. Mora proći kroz neformalnu cenzuru.
Dugi popisi bilješki sada ukrašavaju gotovo svaku publicističku knjigu, budući da skupine akademika i mnogi pisci publicistike, umjesto da rade veliki dio vlastitog istraživanja i terenskog rada, neumorno citiraju i ponovno citiraju jedni druge. Orwellu, Burchettu ili Hemingwayu bilo bi izuzetno teško djelovati u takvom okruženju.
Rezultati su često groteskni. Dva slučaja u Aziji izvrsni su primjeri tog intelektualnog kukavičluka i servilnosti ne samo diplomatske nego i akademske i novinarske zajednice: Tajland i Indonezija.
Klišeje koje su stvorili anglosaksonski mediji i akademska zajednica neumorno ponavljaju glavne mreže, uključujući BBC i CNN, te gotovo svi utjecajni dnevnici. Kad naši mediji, primjerice, govore o Kambodži, rijetko kad zaborave spomenuti genocid "komunističkih" Crvenih Kmera. Ali čovjek bi morao pretražiti samizdat da bi saznao da su Crveni Kmeri došli na vlast tek nakon divljačkog američkog tepih bombardiranja sela. I kada je Vijetnam istjerao Crvene Kmere da odu, SAD su u UN-u zahtijevale "momentalni povratak legitimne vlade"!
U internetskim izdanjima zapadnih novina jedva da postoji nešto što bi opisalo užase koje je Zapad pokrenuo protiv Indokine, Indonezije (2 do 3 milijuna ljudi ubijeno je nakon što su SAD poduprle puč koji je generala Suharta doveo na vlast) i Istočnog Timora, spomenuti samo neke.
Nikada nisam čuo da je neka javna osoba na Zapadu koristila masovne medije kako bi pozvala na bojkot bilo čega što je indonezijsko zbog kontinuiranog ubijanja Papuanaca (baš kao što se malo tko činio bijesnim 1970-ih i 80-ih zbog genocida u Istočnom Timoru) . Tibet je sasvim druga stvar. Kritike Kine zbog njene politike prema Tibetu su epske. Kritika Kine općenito je monumentalna i nesrazmjerna.
Kad god Kina ne uspije, to je zato što je "još uvijek komunistička;" kad uspije, "Nije više komunistički". Kao čitatelj, želim čuti od Kineza je li njihova zemlja komunistička ili ne. Koliko čujem, još uvijek jest, štoviše, velika većina to i dalje želi.
Ali to nije dovoljno dobro: najstarijoj velikoj kulturi planeta ne može se vjerovati da će opisati samu sebe: posao moraju obaviti izvorni govornici engleskog, jedini ljudi odabrani ili izabrani da utječu i oblikuju svjetsko javno mnijenje.
Želim čuti svoje kolege u Pekingu. Želim da mogu otvoreno raspravljati s onima koji svoju zemlju smatraju odgovornom (apsurdno) za sve, od Sudana preko Burme do uništenog okoliša. Koliko smo izvještaja vidjeli na BBC Worldu koji prikazuju kineske tvornice kako izbacuju crni dim, a koliko smo ih vidjeli o zagađenju koje stvaraju SAD – još uvijek najveći zagađivač na svijetu?
Ili što o Drugom svjetskom ratu misle japanski znanstvenici, pisci i novinari? Svi znamo što novinari koji govore engleski u Tokiju vjeruju da njihovi japanski kolege misle, ali zašto smo obično spriječeni čitati izravne prijevode djela koje su napisali oni koji pune stranice nekih od najvećih novina na svijetu, objavljenih u Japanu i Kina? Zašto nas mora voditi mudra nevidljiva ruka koja stvara globalni konsenzus?
Budući da tečno govorim španjolski, shvaćam koliko je malo aktualnih trendova u Latinskoj Americi prilično zastupljeno u američkim, britanskim i azijskim publikacijama. Moji latinoamerički kolege često se žale da je gotovo nemoguće razgovarati o venezuelanskom predsjedniku Hugu Chavezu ili bolivijskog predsjednika Evu Moralesu u Londonu ili New Yorku s onima koji ne čitaju španjolski – čini se da su njihova mišljenja ujednačena i frustrirajuće pristrana.
Ovih dana ljevica je naravno glavna tema – pravi problem – u Latinskoj Americi. Dok britanski i sjevernoamerički novinari i pisci analiziraju nedavne latinoameričke revolucije u skladu s političkim smjernicama vlastitih publikacija, čitatelji diljem svijeta (osim ako ne razumiju španjolski) ne znaju gotovo ništa o mišljenjima onih koji su pri tome trenutak koji stvara povijest u Venezueli ili Boliviji.
Koliko se često na stranicama naših publikacija pojavljuje da je Chavez uveo izravnu demokraciju, dopuštajući ljudima da utječu na budućnost svoje zemlje putem bezbrojnih referenduma, dok građani naših "pravih demokracija" moraju šutjeti i raditi što im se kaže? Nijemcima nije bilo dopušteno glasati žele li ujedinjenje; Čehe i Slovake nisu pitali žele li svoj "baršunasti razvod"; Britanski, talijanski i američki građani morali su obuti čizme i marširati u Irak.
Novine na engleskom jeziku pune su priča o Kini, a da Kinezima nije dopušteno govoriti u svoje ime. Također su puni priča o Japanu, gdje se Japance citira, ali im se ne vjeruje da dijele svoje cijele članke o vlastitoj zemlji – dijelove koje bi oni napisali od početka do kraja.
Za sada je engleski jezik glavno sredstvo komunikacije u svijetu, ali ne zauvijek. Njegovi pisci, novinari, novine i izdavačke kuće ne doprinose boljem razumijevanju među narodima. Oni potpuno propuštaju promovirati raznolikost ideja.
Mediji koriste engleski kao alat koji služi političkim, ekonomskim, pa i intelektualnim interesima. Sve veći broj govornika koji nisu izvorni prisiljeni su koristiti engleski kako bi bili dio jedine skupine koja ima utjecaja; grupa koja je važna – grupa koja čita, razumije i razmišlja na "pravi" način. Povrh pravopisa i gramatike, novopridošli u ovu grupu uče kako se osjećati i reagirati na svijet oko sebe, kao i što bi trebali smatrati objektivnim. Rezultat je jednoobraznost i intelektualna disciplina.
Kad se probudim usred noći, gonjen noćnim morama i slikama koje sam, davno, skinuo sa svojih fotoaparata u proširenu memoriju, počinjem sanjariti o nekom boljem i pravednijem uređenju svijeta. Ali uvijek postoji isto puzajuće pitanje koje si postavljam: kako se to može postići?
Razmišljam o svim uspješnim revolucijama iz prošlosti – sve imaju jedan zajednički preduvjet: obrazovanje i informiranost. Da bi promijenili stvari, ljudi moraju znati istinu. Moraju znati svoju prošlost.
To je ono što se uvijek iznova ponavljalo građanima Čilea, Argentine i Južne Afrike. Nema bolje budućnosti, nema poštene i pravedne pomirbe ako se ne analiziraju i razumiju i prošlost i sadašnjost. Zato je Čile uspio, a Indonezija propala. Zato je Južna Afrika, unatoč svim svojim složenostima i problemima, na putu da istjera svoje demone i krene prema mnogo boljoj budućnosti.
Ali Zapad – Europa, Sjedinjene Države i u velikoj mjeri Australija – svi žive u poricanju. Nikad nisu u potpunosti prihvatili istinu o teroru koji su pokrenuli i još uvijek provode protiv velike većine svijeta. Još uvijek su bogati: najbogatiji, jer žive od tuđeg znoja i krvi. Oni su i dalje carstvo – jedno carstvo – ujedinjeno kolonijalističkom kulturom: deblo i grane: sve jedno.
Nikada neće biti mira na zemlji, pravog pomirenja, osim ako ova kultura kontrole ne nestane. A jedini način da ona nestane je suočavanje sa stvarnošću, obraćanje i ponovno preispitivanje prošlosti.
Odgovornost je onih koji poznaju svijet i razumiju patnju njegovih ljudi da govore istinu. Bez obzira na cijenu, bez obzira na to koliko će privilegija nestati sa svakom poštenom kaznom (svi znamo da je Imperij osvetoljubiv). Ne govoriti istinu vlasti (ona to ne zaslužuje) nego protiv vlasti. Zanemariti postojeće institucije od medija do akademske zajednice, jer one nisu rješenje već dio problema, suodgovorni za stanje svijeta u kojem živimo! Samo mnoštvo glasova koji ponavljaju ono što svi, osim onih u vladajućim zemljama, izgleda znaju; glasovi spojeni u "J'accuse", porazit će sadašnje nepravde koje vladaju svijetom. Ali samo glasovi istinski ujedinjeni i samo u mnoštvu. Odlučno i velikom hrabrošću!
ZNetwork se financira isključivo velikodušnošću svojih čitatelja.
donacije