Nešto se događa u Španjolskoj. Stranka koja je osnovana prije godinu dana, Možemo, s jasnim lijevim programom, mogao bi dobiti većinu u španjolskom parlamentu da se danas održe izbori. Nakon pobjede Syrize na grčkim izborima 25. siječnja, pojavile su se spekulacije o tome bi li Podemos mogao postići sličan podvig na parlamentarnim izborima u Španjolskoj kasnije ove godine, ali što je pokretač uspjeha stranke?
Potpora Podemosu zamršeno je povezana s politikom koju provodi konzervativac Narodna stranka vlade, koju je vodio Mariano Rajoy. Te su politike uključivale najveće rezove u javnim socijalnim rashodima (ukidanje nedovoljno financirane španjolske socijalne države) otkad je demokracija uspostavljena u Španjolskoj 1978., te najteže reforme rada provedene u istom razdoblju, koje su znatno pogoršale uvjete na tržištu rada. Plaće su pale za 10 posto od početka velike recesije 2007. godine, a nezaposlenost je dosegla rekord svih vremena od 26 posto (52 posto među mladima). Povećao se postotak privremenog, nesigurnog rada, koji je postao većina novih ugovora na tržištu rada (više od 52 posto svih ugovora), a 66 posto nezaposlenih nema nikakav oblik osiguranja za slučaj nezaposlenosti ili javne pomoći.
Ove mjere stvorile su ogroman problem u smislu nedostatka domaće potražnje, glavnog uzroka dugotrajne recesije. Tek se nedavno pojavio vrlo ograničen rast, prvenstveno zbog pada cijene nafte, devalvacije eura i obveze Europske središnje banke (ECB) da kupuje javne obveznice. Španjolska vlada nije imala nikakve veze ni s jednim od ovih događaja, iako sada tvrdi da je kratki oporavak rezultat njezine politike.
Ove politike promovirala je Europska unija putem Europskog vijeća, Europske komisije i ECB-a te Međunarodni monetarni fond. Provedeni su u Španjolskoj uz potporu i poticaj financijskog kapitala, velikih poslovnih poduzeća i njihovog političkog instrumenta, Narodne stranke. Španjolska je desnica nedvojbeno dobila ono što je oduvijek željela: smanjenje plaća i slabljenje socijalne zaštite uz demontažu socijalne države. Ove su politike ono što su sudionici posljednjeg sastanka G-20 u Australiji predstavili kao strategiju koju sve zemlje trebaju slijediti, zalažući se za Španjolsku kao uzornu zemlju.
Zašto je došlo do rezova?
Smanjenje plaća i broja primatelja te smanjenje javnih rashoda rezultiralo je enormnim padom domaće potražnje i posljedično gospodarskim rastom. Pad plaća značio je povećanu zaduženost obitelji te malih i srednjih poduzeća. Dug je enormno porastao. To je značilo da se i bankarstvo enormno povećalo (Španjolska ima jedan od najvećih bankarskih sektora u Europi, proporcionalno tri puta veći nego u Sjedinjenim Državama). Ali niska profitabilnost produktivnog gospodarstva značila je veliki porast bankovnih ulaganja u špekulacije, uzrokujući goleme balone, od kojih je najvažniji bio balon nekretnina.
Dok je balon još nastajao, među političkim establišmentom vladala je euforija. Čak je i vladajući socijalistički vođa, José Luis R. Zapatero, smatrao da, u vrijeme tako bujnog rasta, poreze treba smanjiti – njegov tadašnji slogan bio je da 'smanjenje poreza treba biti cilj ljevice'. Enormno je smanjio poreze, prvenstveno na kapital i visoke prihode. Objavio je svoj slogan 2005. i donio Zakon o poreznoj reformi uključujući i smanjenje poreza 2006. A 2007., kada je balon eksplodirao, pojavila se golema rupa u državnim prihodima: 27 milijardi eura. Prema ekonomistima statističkog ureda Ministarstva financija, 70 posto ove rupe nastalo je zbog smanjenja poreza, a samo 30 posto zbog pada gospodarske aktivnosti na početku velike recesije.
Tako su krenuli rezovi, pod lažnom argumentacijom da se zemlja mora suočiti s mjerama štednje jer previše troši. U stvarnosti, kada je kriza počela, španjolska država imala je suficit. Javni rashodi Španjolske zapravo su preniski: mnogo niži nego što bi to zahtijevala razina njezinog gospodarskog razvoja. Rezovi pokazuju političku prirodu ovih intervencija.
Zapatero je zamrznuo javne mirovine kako bi uštedio 1.5 milijardi eura, a mogao je dobiti 2.5 milijarde vraćanjem poreza na imovinu koje je ukinuo, poništavanjem smanjenja poreza na nasljedstvo (2.3 milijarde) ili poništavanjem smanjenih poreza pojedinaca koji zarađuju 120,000 eura godišnje (2.2 milijarde). Ove je rezove kasnije proširio Rajoy, koji je ukinuo 6 milijardi Nacionalne zdravstvene službe, ističući, kako je Zapatero prije rekao, da "nije bilo alternative" - što je najčešće korištena rečenica u službenom narativu.
Međutim, postojale su alternative. Mogao je poništiti smanjenje poreza na kapital velikim korporacijama koje je odobrio i dobiti 5.5 milijardi. Doista, napisao sam, zajedno s Juanom Torresom i Albertom Garzonom, knjigu o ovoj temi pod naslovom 'Postoje Alternative' (Hay Alternativas: Propuestas para Crear Empleo y Bienestar Social en España). Knjiga je jasnim i uvjerljivim brojkama pokazala da su zapravo postojale i druge mogućnosti politike koja se vodila. Postao je bestseler u Španjolskoj i naširoko ga je koristio Ogorčeni pokret.
Pokret ogorčenih
Smanjenje javne socijalne potrošnje i tri reforme tržišta rada koje je prvo provela socijalistička (PSOE) vlada, a kasnije konzervativna (PP) vlada, razljutili su mnoge građane, budući da nijedna od tih mjera nije imala pravi narodni mandat. Nijedna od tih politika nije bila spomenuta u izbornom programu vladajućih stranaka. Kao odgovor, Ogorčeni pojavio se pokret koji se brzo proširio po cijeloj zemlji. Njegovi slogani, poput “Oni, politička klasa, ne predstavljaju nas” postali su široko popularni. Posljedično, državne institucije počele su gubiti legitimitet, a država je odgovorila pokušajima represije nad pokretom. To nije zaustavilo Ogorčeni, međutim: mnogi od njihovih vođa bili su mladi i stoga jako pogođeni krizom.
Korištenje električnih romobila ističe Ogorčeni pokret je zahtijevao drugu tranziciju, pozivajući na okončanje režima iz 1978. (politički sustav uspostavljen 1978. kada je okončana diktatura) i na uspostavu novog demokratskog poretka, objašnjavajući potrebu da se postojeće predstavničke institucije zamijene novima, nadopunjene drugi oblici demokratskog sudjelovanja poput referenduma i/ili narodnih skupština. Cilj je bio uspostaviti autentični demokratski sustav s oblicima izravnog sudjelovanja građana kao što su referendumi, plus neizravni oblici sudjelovanja kao što je predstavnička demokracija, osiguravajući da političke stranke budu mnogo demokratičnije nego što su danas.
Pokret je imao golem utjecaj, a polazište mu je bio prosvjed protiv slogana „Nema alternative“. Zapravo, vodstvo u Ogorčeni pokazao našu knjigu, Hay Alternativas, ispred policije koja je pokušavala kontrolirati demonstracije. Fotografija tisuća ljudi koji pokazuju knjigu široko je distribuirana unutar pokreta i objavljena u tisku. Njihov glavni cilj bio je u suštini naglasiti da doista postoje alternative i dovesti u pitanje legitimitet države koja je nametala politiku koja nije imala narodni mandat.
Nova politička stranka: Podemos
Korištenje električnih romobila ističe Ogorčeni postali svjesni da uz prosvjede moraju intervenirati iu političkoj areni, a Podemos je tako zapravo i započeo. Vođe Podemosa bili su izabrani od pojedinaca koji su imali vodeću ulogu u pokretu. Neki su mlađi članovi fakulteta na Odsjeku za političke i društvene znanosti na najvećem javnom sveučilištu u Španjolskoj, Complutense. Mnogi su bili aktivni u pokretima mladih Španjolske komunističke partije.
Bez obzira odakle dolazili, svi su smatrali da je korijen problema kontrola države od strane klase političara, baziranih prvenstveno na glavnim strankama – liberalno-konzervativnoj stranci (PP) i socijalističkoj (PSOE) – koji su bili blisko povezani i povezani s velikim financijskim i bankarskim korporacijama koje su korumpirale državne institucije. Pozvali su na uspostavu demokratske države i demokratske Europe, “Europe ljudi, a ne Europe bankara”.
Nastupili su na izborima za Europski parlament 2014. godine i dobili puno više glasova nego što su očekivali. Što je još važnije, ankete su pokazale značajan rast njihove podrške, do te mjere da je krajem 2014. postalo jasno mogli bi čak biti sposobni postati španjolska vladajuća stranka – situacija za koju nikada nisu mislili da je moguća u tako kratkom vremenu. Poruka stranke, “Glasajte protiv kaste: Sve ih izbacite,” duboko je odjeknula u biračkom tijelu. Jasno je da je većini ljudi dosta političkog i medijskog establišmenta i da su se za alternativu obratili Podemosu.
Ipak, u ovoj fazi stranka još uvijek nije imala jasno definiranu strukturu. To je stvorilo hitnu potrebu za razvojem stranačke organizacije, temeljene na modelu skupštine unutar okvira koji je razvilo vodstvo. Za pripremu programa zamolili su mene i Juana Torresa (koautora Hay Alternativas) formulirati nacrt gospodarskog programa koji bi Vlada Podemosa trebala provesti ako bude izabrana. Ovaj nacrt bio bi temelj za potpunu raspravu unutar stranke. Naslov 'Potreba za demokratizacijom gospodarstva kako bi se okončala kriza i poboljšala pravda, blagostanje i kvaliteta života: Prijedlog za pokretanje rasprave za rješavanje problema španjolskog gospodarstva', opisuje namjeru dokumenta. Široko ju je distribuirao Podemos, pod novim naslovom Un Proyecto Económico para la Gente (Ekonomski projekt za ljude) i do sada je imala golem utjecaj.
Predstavljanje prijedloga od strane glasnogovornika Podemosa, Pabla Iglesiasa, zajedno s nama kao autorima, postalo je veliki događaj u Španjolskoj. Neprijateljstvo glavnih i ekonomskih medija, kao i intelektualaca i glasnogovornika glavnih vladajućih stranaka (PP i PSOE) dovelo je do nekih značajnih napada na dokument – i zapravo njegove autore. U Europi je predsjednik Bundesbanke ukazao da bi prijedlozi izneseni u dokumentu bili štetni za španjolsko i europsko gospodarstvo. Međutim, uz ove dosad neviđene negativne reakcije, također je stvorio značajne pozitivne reakcije na uličnoj razini u Španjolskoj i značajno je pridonio izmjeni karaktera ekonomske rasprave dovodeći u pitanje prevladavajuću ideologiju.
Naš dokument nije bio proračun za buduću Podemosovu vladu, nego strateški smjerovi koje treba slijediti. Analiza uzroka krize usredotočila se na enormni rast nejednakosti odgovoran za financijsku, gospodarsku i političku krizu. U središte analize stavlja sukob kapitala (pod hegemonijom financijskog kapitala) protiv rada. To je dovelo do enormnog pada domaće potražnje uzrokovanog padom plaća, povećanjem nezaposlenosti i rezovima socijalnih javnih rashoda. Prijedlozi su stoga imali za cilj preokrenuti ovaj rast nejednakosti povećanjem domaće potražnje (putem rasta plaća i zaposlenosti) i povećanjem javnih rashoda i investicija (osobito socijalne infrastrukture).
Također je istaknuta potreba širenja javnog bankarstva, kao načina kreditiranja obitelji te malih i srednjih poduzeća. Predložio je smanjenje radnog tjedna na 35 sati i smanjenje dobi za umirovljenje sa 67 na 65 godina, mijenjajući politike koje su odobrili PP i PSOE. Učinak programa bi ojačao rad po cijenu kapitala. Nadalje, pokazao je jasnu potrebu ispravljanja rodnih nejednakosti kao načina povećanja zaposlenosti. Također je predložio kako bi se svi prijedlozi mogli financirati, tražeći značajne promjene u fiskalnoj politici zemlje i smanjenje poreznih prijevara.
Što objašnjava uspjeh Podemosa?
Lako je odgovoriti na ovo pitanje. Postoji ogroman bijes prema onome što Podemos naziva "la casta," glumačka postava. To uključuje vladajuće elite u političkom establišmentu koje su razvile blisko suučesništvo s velikim financijskim i nefinancijskim korporacijama koje dominiraju političkim i medijskim institucijama u zemlji. Poziv za "izbaciti ih sve" budi opću potporu kod većine španjolskog naroda.
Osim toga, Podemos koristi jezik s kojim su ljudi bliski, redefinirajući klasnu borbu kao sukob između onih na vrhu i svih ostalih – narativ koji mobilizira raznoliku bazu podrške. Štoviše, Podemos postavlja poziv na demokraciju u središte svoje strategije, redefinirajući demokraciju kako bi uključila različite oblike sudjelovanja, kao što su referendumi (definirani kao pravo odlučivanja, el derecho a decidir) zajedno s neizravnim ili predstavničkim oblicima demokracije. Upravo zbog te predanosti demokraciji prihvatila je pravo na samoodređenje za različite nacije koje postoje u Španjolskoj, prekidajući s vizijom Španjolske kao jednonacionalne države.
Ovo shvaćanje Španjolske kao 'višenacionalne' države bio je povijesni zahtjev svih lijevih stranaka (uključujući PSOE), ali ga je socijalistička stranka napustila tijekom tranzicije u demokraciju zbog kralja (kojeg je imenovao Franco) i vojska. Ogromni popularni zahtjevi katalonskog stanovništva za pravom na samoodređenje (ne treba ga brkati s pozivom na neovisnost: 82 posto Katalonaca podupire prvo, 33 posto podupire drugo) stvorio je golemu napetost unutar središnje vlade a danas je vrlo nepopularan.
Uspjeh Podemosa postao je velika prijetnja španjolskom (i europskom) establišmentu. Danas su španjolski financijski, ekonomski, politički i medijski establišmenti u defenzivi i panici, donijevši zakone koji jačaju represiju. Šefovi velikih banaka u Španjolskoj posebno su nelagodni. Predsjednik španjolske bankarske grupe Santander, koji je preminuo u rujnu prošle godine, kratko je prije smrti naznačio da je izuzetno zabrinut, ističući da su Podemos i Katalonija predstavljali značajnu prijetnju Španjolskoj. Mislio je, naravno, na svoju Španjolsku. I bio je u pravu. Budućnost je prilično otvorena. Kao što je Gramsci jednom naznačio, to je kraj razdoblja bez jasnog pogleda na to što će biti sljedeće. Europa, Španjolska i Katalonija završavaju jednu eru. Ovo je jasno. Ono što ostaje nejasno je što će biti sljedeće.
Vicente Navarro – Sveučilište Pompeu Fabra Katalonija
Vicente (Vicenç na katalonskom) Navarro, profesor je javne i socijalne politike na Sveučilištu John Hopkins u SAD-u i na Sveučilištu Pompeu Fabra u Kataloniji, u Španjolskoj. Također je direktor Centra za javnu politiku JHU-UPF u Barceloni, Španjolska. Opširno je pisao o Europi i Španjolskoj i svojoj knjizi Bienestar Insuficiente, Democracia Incompleta: Sobre Lo Que No Se Habla En Nuestro País dobio nagradu Anagrama (ekvivalent Pulitzerovoj nagradi u Španjolskoj).
ZNetwork se financira isključivo velikodušnošću svojih čitatelja.
donacije