Službena je mitologija da su se između 1945. (ili 1946.) i 1989. (ili 1991.) Sjedinjene Države i Sovjetski Savez (SSSR) neprekidno sukobljavali – politički, vojno i prije svega ideološki. To se zvalo "hladni rat". Ako je to bio rat, riječ koju treba podvući je “hladan” budući da dvije sile nikada nisu sudjelovale u bilo kakvoj izravnoj vojnoj akciji jedna protiv druge tijekom cijelog razdoblja.
Međutim, postojalo je nekoliko institucionalnih odraza ovog hladnog rata, u svakom od kojih su Sjedinjene Države, a ne SSSR, učinile prvi korak. Godine 1949. tri zapadne zemlje koje su okupirale Njemačku spojile su svoje zone kako bi stvorile Saveznu Republiku Njemačku (SRN) kao državu. Sovjetski Savez je odgovorio preoblikovanjem svoje zone u Njemačku Demokratsku Republiku (DDR).
Godine 1949. NATO je osnovalo dvanaest nacija. Dana 5. svibnja 1955. tri zapadne sile službeno su prekinule okupaciju SRNJ priznavši je kao neovisnu državu. Četiri dana kasnije, SRN je primljena u članstvo NATO-a. Kao odgovor na to, SSSR je osnovao Organizaciju Varšavskog ugovora (WTO) i uključio DDR kao jednu od svojih članica.
Ugovor o osnivanju NATO-a trebao se primjenjivati samo unutar Europe. Jedan od razloga bio je taj što su zapadnoeuropske zemlje još uvijek imale kolonije izvan Europe i nisu željele dopustiti bilo kojoj agenciji da ima ovlasti da se izravno miješa u njihove političke odluke koje se tiču tih kolonija. Trenuci naizgled napetog sukoba dviju strana – blokada Berlina, kubanska raketna kriza – svi su završili status quo ante ishodom. Najvažnije pozivanje ugovora na sudjelovanje u vojnoj akciji bilo je pozivanje SSSR-a na djelovanje unutar vlastite zone protiv razvoja događaja koje su smatrali opasnima za SSSR – Mađarska 1956., Čehoslovačka 1968., Poljska 1981. Sjedinjene su Države politički intervenirale pod sličnim okolnostima, poput potencijalnog ulaska Talijanske komunističke partije u talijansku vladu.
Ovaj kratki prikaz ukazuje na pravi cilj hladnog rata. Hladni rat nije trebao transformirati političku realnost druge strane (osim u nekom trenutku vrlo daleko u budućnost). Hladni rat bio je mehanizam za svaku stranu da drži svoje satelite pod kontrolom, dok je održavao de facto sporazum dviju sila o njihovoj dugoročnoj podjeli svijeta na dvije sfere, jednu trećinu SSSR-u i dvije trećine Sjedinjene Države. Prioritet je svaka strana dala jamstvu o neuporabi vojne sile (osobito nuklearnog oružja) jedne protiv druge. Ovo je postalo poznato kao jamstvo protiv "uzajamno osiguranog uništenja".
Raspad SSSR-a u dvije faze – povlačenje iz istočne Europe 1989. i formalni raspad SSSR-a 1991. – trebao je u teoriji značiti kraj svake funkcije NATO-a. Dapače, dobro je poznato da je, kada je predsjednik SSSR-a Mihail Gorbačov pristao na uključivanje DDR-a u SRN, dobio obećanje da neće biti uključivanja država WTO-a u NATO. Ovo obećanje je prekršeno. Umjesto toga, NATO je preuzeo potpuno novu ulogu.
Nakon 1991. godine NATO je sebi dodijelio ulogu svjetskog policajca za sve što je smatrao prikladnim političkim rješenjima svjetskih problema. Prvi veliki pokušaj ove vrste dogodio se u sukobu Kosovo/Srbija, u kojem je američka vlada bacila svoju težinu iza uspostave kosovske države i promjene režima u Srbiji. Uslijedili su drugi takvi napori – u Afganistanu 2001. za zbacivanje talibana, u Iraku 2003. za promjenu režima u Bagdadu, 2014. za borbu protiv Islamske države (ISIS) u Iraku i Siriji, te 2013.-2014. -nazvane prozapadne snage u Ukrajini.
Zapravo, korištenje samog NATO-a pokazalo se teškim za SAD. S jedne strane, postojale su različite vrste nevoljkosti država članica NATO-a u vezi s poduzetim akcijama. S druge strane, kada je NATO bio formalno uključen, kao na Kosovu, američka vojska se osjećala ograničenom sporim političkim odlučivanjem o vojnoj akciji.
Pa čemu onda širenje NATO-a umjesto njegovog raspada? To je ponovno imalo veze s unutareuropskom politikom i željom SAD-a da kontrolira svoje pretpostavljene saveznike. Upravo je u Bushovom režimu tadašnji ministar obrane Donald Rumsfeld govorio o “staroj” i “novoj” Europi. Pod starom Europom posebno je mislio na nevoljkost Francuske i Njemačke da se slože s američkim strategijama. Vidio je kako se zapadnoeuropske zemlje udaljavaju od svojih veza sa Sjedinjenim Državama. Njegova je percepcija zapravo bila točna. Kao odgovor, SAD su se nadale da će podrezati krila zapadnim Europljanima uvođenjem istočnoeuropskih država u NATO, koje su SAD smatrale pouzdanijim saveznicima.
Sukob oko Ukrajine osvjetljava opasnost od NATO-a. SAD je nastojao stvoriti nove vojne strukture, očito usmjerene na Rusiju, pod krinkom da su one namijenjene suprotstavljanju hipotetskoj iranskoj prijetnji. Kako se ukrajinski sukob odvijao, jezik hladnog rata je oživio. SAD koristi NATO kako bi izvršio pritisak na zapadnoeuropske zemlje da pristanu na proturuske akcije. A unutar SAD-a, predsjednik Barack Obama je pod velikim pritiskom da krene "nasilno" protiv ruske takozvane prijetnje Ukrajini. To se kombinira s velikim neprijateljstvom u američkom Kongresu prema bilo kakvom sporazumu s Irancima oko nuklearnog razvoja.
Snage u Sjedinjenim Državama i zapadnoj Europi koje nastoje izbjeći vojnu ludost riskiraju da ih prestigne ono što se jedino može nazvati ratnom stranom. NATO i ono što on danas simbolizira predstavlja ozbiljnu opasnost jer predstavlja zahtjev zapadnih zemalja da se miješaju posvuda u ime zapadnih interpretacija geopolitičke stvarnosti. To samo može dovesti do daljnjeg, vrlo opasnog sukoba. Odricanje od NATO-a kao strukture bio bi prvi korak prema razumu i opstanku svijeta.
ZNetwork se financira isključivo velikodušnošću svojih čitatelja.
donacije