Eiz dana u dan vijesti o Venezueli postaju sve gore.
Ožujak 29th Vrhovni sud raspustio je Narodnu skupštinu. Djelomično ukidanje ove odluke nekoliko dana kasnije nije spriječilo izbijanje novog vala smrtonosnih prosvjeda početkom travnja. Broj mrtvih sada iznosi trideset, i raste iz dana u dan. Ubijeni su i pristaše oporbe i vlade. Državni uredi su opljačkani i zapaljeni, a vladini službenici ubijen. Ne nazire se kraj.
Organizacija američkih država (OAS) trebala bi održati još jedan hitan sastanak ministara vanjskih poslova kako bi raspravljali o krizi u Venezueli. Venezuela je izjavila da hoće napustiti OAS, možda kako bi se spriječila suspenzija iz organizacije. U očima mnogih ova će akcija učiniti Venezuelu još većom nacijom parijom nego što već jest.
Venecuela je duboka ekonomska i socijalna kriza ne pokazuje znakove popuštanja i vjerojatno će se pogoršati usred kaosa i nasilja koji haraju zemljom. Opozicija je pokazala svoju spremnost da žrtvuje mogućnosti za gospodarski oporavak kako bi postigla svoj cilj uklanjanja predsjednika Nicolása Madura s dužnosti, s Associated Pressom izvještavanje da je predsjednik Nacionalne skupštine predvođen oporbom Julio Borges nedavno kontaktirao više od desetak vodećih međunarodnih banaka, pozivajući ih da ne posluju s Venezuelom. Vlada se pak suočava sa sve većim kritikama zbog svoje naizgled potpune nemogućnost rješavanja, ili čak priznati punu ozbiljnost socioekonomske krize u zemlji i ono što mnogi vide kao njezino klizanje u autoritarizam.
Kako bismo sve ovo trebali shvatiti?
O krizi u Venezueli trenutačno kruže dvije suprotne priče. Prvi, istaknuti u mainstream zapadni mediji, prikazuje vladu kao diktatorski režim uključen u nemilosrdnu represiju herojske oporbe koja mirno traži povratak demokratskoj vladavini. Drugi, koji su predložili vlada i mala (i vjerojatno sve manja) skupina aktivisti međunarodne solidarnosti, prikazuje demokratski izabranu vladu opkoljenu nasilnom, bezobzirnom opozicijom koja (a) predstavlja malu manjinu bogatih elita; (b) uživa punu potporu carstva SAD-a; i (c) neće prezati ni pred čim kako bi postigao promjenu režima, bez obzira na zakonitost ili moralnost svojih postupaka.
Obje priče sadrže elemente istine, ali ni pravednost za krizu u Venezueli.
TPonovljena je ideja da je Venezuela autoritarna ad mučnina za gotovo cijelo osamnaestogodišnje razdoblje vladavine Chavista, koje je započelo kada je Hugo Chávez izabran za predsjednika 1998. Sve donedavno, bilo je relativno lako opovrgnuti ovu tvrdnju, koja zanemaruje činjenicu da je vladajuća stranka Venezuele više puta potvrđena na ankete, pobijedivši na 12 od 15 velikih izbora između 1998. i 2015, te primio u tri navrata kada je izgubio (prosinac 2007., rujan 2010. i prosinac 2015.). U pet navrata u kojima je Chávez bio na izborima između 1998.-2012. pobijedio je sa značajnom razlikom (njegova najniža razlika bila je 55-44% u 2012, a najveći mu je bio 63-37% u 2006). Sadašnji predsjednik Venezuele Nicolás Maduro također je demokratski izabran. Redovito ponavljane optužbe za izbornu prijevaru su neutemeljene, budući da je prijevara gotovo nemoguća u izbornom sustavu Venezuele, koji je Jimmy Carter nazvao “najbolji na svijetu".
Ipak, iako su prethodne tvrdnje o autoritarnosti Venezuele imale malo zasluga, to više nije slučaj. Niz vladinih akcija od početka 2016. sve je teže osporio tvrdnje da se Venezuela kreće u autoritarnom smjeru. Prvo, tijekom 2016. Vrhovni sud, koji je jasno, pa čak i otvoreno podređen izvršnoj vlasti, blokirao je Narodnu skupštinu pod kontrolom oporbe, koja je u prosincu 2015. osvojila zakonodavnu većinu, u donošenju bilo kakvog važnijeg zakona. U nekim je slučajevima zakonodavno tijelo pokušavalo djelovati izvan svojih ovlasti, na primjer, tražeći amnestiju zatvorenicima poput Leopolda Lópeza. Ipak, sustavna blokada Nacionalne skupštine od strane Vrhovnog suda učinkovito je poništila novoosvojenu zakonodavnu većinu oporbe – a time i izborne rezultate iz prosinca 2015. godine. Drugo, nakon mjeseci odugovlačenja, vlada je u listopadu 2016. otkazala ustavom dopušteni referendumski proces o opozivu. Treće, vlada je na neodređeno vrijeme odgodila općinske i regionalne izbore koji su se prema ustavu trebali održati 2016. (iako je Maduro nedavno pomaknuto za određivanje datuma izbora). Četvrto, kao što je spomenuto, Vrhovni sud donio je odluku o raspuštanju Nacionalne skupštine u ožujku, prije nego što ju je djelomično poništio nekoliko dana kasnije, nakon što je Maduro zatražio od Vrhovnog suda da preispita svoju odluku. Maduro je bio potaknut na akciju kada je njegova državna tužiteljica, Luisa Ortega, poduzela korak bez presedana da javno osudi odluku Vrhovnog suda kao "rupu u ustavnom poretku". Peto, u travnju 2017. Henrique Capriles, vodeća oporbena osoba i dva puta bivši predsjednički kandidat (2012. i 2013.), bio je zabranjen od petnaestogodišnjeg sudjelovanja u politici, po vrlo sumnjivim osnovama.
Otkazivanjem referenduma o opozivu, suspendiranjem izbora i sprječavanjem oporbenih političara da se kandidiraju na izborima, venezuelanska vlada sustavno blokira mogućnost venezuelanskog naroda da se izrazi putem izbora. Teško je vidjeti kako to nazvati osim puzajućim autoritarizmom. Ali također je teško složiti se s karakterizacijom Venezuele kao potpunog autoritarnog režima, s obzirom na značajan pristup opozicije tradicionalnim i društvenim medijima i znatnu sposobnost da se uključi u prosvjede protiv vlade, bez obzira na određena ograničenja (neka, ako ne i sva). čini se opravdanim; kao što je ograničavanje pristupa prosvjednika dijelovima Caracasa čini se razumnim u svjetlu ponovljenih epizoda uništavanja vladine imovine).
Vlada zaslužuje snažnu kritiku zbog svojih autoritarnih postupaka i kontinuiranog neuspjeha da poduzme smislene korake za rješavanje socioekonomske krize u zemlji. Ipak, oporba je daleko od besprijekorne žrtve mainstream medijskih izvješća kako je često predstavljaju. Osobito nečuven primjer pranja oporbene prošlosti i sadašnjeg prihvaćanja nasilja od strane mainstream medija pojavljuje se u članku od 19. travnja New York Times članak, koji čudesno pretvara nasilni vojni udar 2002. kojim je svrgnut Hugo Chávez u naizgled miran "prosvjedni pokret": "Dok su prošli prosvjedni pokreti opozicije često nastojali srušiti ljevičarsku vladu - jedan je 2002. čak nakratko svrgnuo Huga Cháveza, predsjednik u to vrijeme…".
Postoje brojni dokazi da spremnost oporbe da upotrijebi nasilna i protuustavna sredstva protiv vlade nije ograničena na državni udar 2002., nego se nastavlja u sadašnjosti, o čemu govorim drugdje. U travnju 2013. oporba je odbila priznati Madurovu pobjedu, unatoč nula dokaza o prijevari, i uključila se u nasilne prosvjede koji su doveli do najmanje sedam smrtnih slučajeva civila. 41 umrlo u još jednom valu nasilja predvođenog oporbom između veljače i travnja 2014. Općenito se slaže da su te smrti bile rezultat djelovanja i oporbenih aktivista i državnih snaga sigurnosti, a neka izvješća pokazuju da je svaka strana odgovorna za otprilike polovicu smrtnih slučajeva, iako je teško prikupiti potpuno pouzdane informacije o ovom spornom pitanju.
Oporba se uključila u brojne nasilne radnje tijekom aktualnog kruga prosvjeda. U izvješću s terena iz Venezuele 23. travnja, Rachel Boothroyd Rojas, napisao:
“Katalog nasilja u posljednjih 18 dana je šokantan – škole su opljačkane, zgrada Vrhovnog suda je zapaljena, baza zračnih snaga napadnuta, dok su javni prijevoz, zdravstvene i veterinarske ustanove uništene. Najmanje 23 osobe su poginule, a više ih je ozlijeđeno. U jednom od najšokantnijih slučajeva desničarskog nasilja, oko 10 sata 20. travnja, vlada je morala evakuirati žene, djecu i više od 50 novorođenčadi iz javnog rodilišta koje je bilo na udaru oporbenih skupina.”
Dogodila se jedna od tragičnijih nedavnih smrti Nedjelja, travanj 23 kada je Almelina Carillo, “47-godišnja medicinska sestra bila na putu za svoju poslijepodnevnu smjenu kada se susrela s [a] Chavista maršom [u središtu Caracasa] i bila kritično ozlijeđena [smrznutom bocom] vjerojatno bačenom [iz stan u visokoj zgradi] od strane simpatizera opozicije.”
Nije jasno kada će i kako završiti venezuelanska spirala pada. S obzirom na to, zadatak za svakoga kome je stalo do Venezuele, a posebno za aktiviste lijevog centra, znanstvenike i novinare koji su pljeskali i dokumentirali mnoga važna postignuća "Bolivarske revolucije", je trostruk.
Prvo, reći istinu. To, naravno, znači dokumentiranje i objavljivanje brutalne i smrtonosne upotrebe nasilja od strane opozicije protiv vladinih službenika, čavista na lokalnom nivou i nedužnih prolaznika. Ovo pitanje zaslužuje mnogo više pažnje nego što dobiva u glavnim vijestima Venezuele. Ipak, ljevica ne može zatvoriti oči pred vladinim klizanjem u autoritarizam, niti pred njenom nesposobnom politikom. To nije zbog neopravdane slijepe vjere u liberalnu, predstavničku demokraciju, već zato što je autoritarna vladavina nekompatibilna s prekrasnim-iako-kontradiktornim-i-manjkavim projektom izgradnje "participativne i protagonističke demokracije", u čijem je razvoju pomogao Chavismo.
Drugo, odbaciti sve i sve pozive na imperijalističke intervencije s ciljem "spašavanja" Venezuele. Pokušaji da se to učini ne samo da neće uspjeti, već će vjerojatno tešku situaciju pretvoriti u tragičnu, kao što užasi Iraka i Afganistana predobro pokazuju.
Treće, solidarizirati se s većinom Venezuelanaca koji pate od ruku osvetoljubive, bezobzirne opozicije i nesposobne, neodgovorne vlade. Ako bilo koji slogan uhvati Trenutno raspoloženje od popularnih klasa koje žive u četvrtima i selima Venezuele vjerojatno je ovo: Que se vayan todos. Sve ih izbaci van.
Gabriel Hetland docent je latinoameričkih, karipskih i američkih latino studija na Sveučilištu Albany, SUNY. Njegovo istraživanje ispituje sudjelovanje, politiku i prosvjed u Latinskoj Americi i Sjedinjenim Državama.
ZNetwork se financira isključivo velikodušnošću svojih čitatelja.
donacije
1 Komentar
Izvrstan članak!