S porastom javne vidljivosti krajnje desničarskih militanata u SAD-u nakon događaja u Charlottesvilleu, velik dio javnosti nastoji shvatiti što je to pokret i koje ga snage pokreću. Budući da velik dio javnosti raspravlja o strategijama kako se najbolje boriti protiv desničarskog ekstremizma, potreba za konstruktivnim rješenjima veća je nego ikada.
Prije svega, važno je istaknuti da je javna potpora krajnje desnim ekstremistima minijaturna. Velika većina Amerikanaca odbacuje nasilje i mržnju ovog pokreta. Prema a Maristička anketa od ljeta 2017. samo 4 posto Amerikanaca izjavilo je da podržavaju “pokret za nadmoć bijelaca” ili “bijelački nacionalizam”. Slično tome, samo 6 posto prihvatilo je izraz "alt-right". Ipak, postoji opravdana zabrinutost da bi podrška desničarskom fanatizmu mogla porasti u budućnosti ako se ne kontrolira.
Bijeli nacionalisti predstavljaju jedan dio Trumpove baze podrške, iako najradikalniji dio. Trumpovi pristaše imali su oko dva puta veću vjerojatnost da će prihvatiti "bijelu nadmoć" i "bijeli nacionalizam" u odnosu na one koji nisu Trump, kada su upitani u istraživanju Marist, iako je samo 5 odnosno 6 posto Trumpovih pristaša podržavalo te ideologije, dok ih je samo 9 posto podržavalo "alternativno desno". Iako nedavna istraživanja pokazuju da većina Trumpovih pristaša prihvaća rasističke i ksenofobne poglede, a velika većina ih dijeli malo zanimanja u borbi protiv društvenog rasizma, seksizma ili nejednakosti većina nije toliko polarizirana da otvoreno podupire prosvjede i nasilje bijelih nacionalista. Šezdeset i tri milijuna odraslih Amerikanaca glasalo je za Trumpa 2016. – oko 25 posto odrasle javnosti. Za usporedbu, bijeli nacionalizam i nadmoć podržava samo 4 posto Amerikanaca. Iako postoji značajno preklapanje između potpore bijeloj nadmoći i Trumpa, ova dva fenomena nisu sinonimi.
Prepoznavanje razlika između bijelih nacionalista "alternativne desnice" i Trumpovih pristaša neophodno je da bismo razumjeli što potiče krajnju desnicu. To je pretjerivanje tvrditi da su Trumpovi glasači podržali kandidata koji je bio rasist, seksist i ksenofob zbog svoje ekonomske zabrinutosti. Prethodno istraživanje pokazuje da Trumpovi birači općenito nisu bili ekonomski ugroženi; ako ništa drugo, bili su imućniji od prosječnog Amerikanca i manje je vjerojatno da će potjecati iz socijalno-ekonomskih skupina u nepovoljnom položaju. Većina Trumpovih baza za podršku temelji se u povijesno privilegiranom konzervativnom i republikanskom segmentu Amerike. Više o podacima koji dokumentiraju te trendove potražite u sljedećim studijama ovdje, ovdje, ovdjei ovdje.
Bijeli nacionalisti i suprematisti na neki način odražavaju demografsku bazu Republikanske stranke. Kao i drugi republikanci, jesu vjerojatnije biti muško, konzervativno i identificirati se s desničarskim kontingentom Čajanke u Kongresu. No, za razliku od većine pripadnika republikanske desnice koja podržava Trumpa, oni nisu ekonomski privilegiraniji. Kao nedavna Marist anketa otkrića, Amerikanci koji se poistovjećuju s "alternativnom desnicom", "bijelim nacionalistima" i "bijelom nadmoći" imali su tri puta veću vjerojatnost da će zaraditi ispod prosječnog nacionalnog dohotka kućanstva manjeg od 50,000 dolara godišnje nego da će zaraditi više od srednjeg dohotka.
Rasa sama po sebi nije značajna određujuća karakteristika za pristaše bijele nacionalističke/nadmoćne desnice. Bijeli Amerikanci su nije vjerojatnije nego crnci i Hispanoamerikanci da podržavaju krajnju desnicu, a velika većina bijelaca nisu bijeli suprematisti "alt-right" sorte. Umjesto toga, interakcija Čini se da između rase i nedostatka obrazovanja igra ključnu ulogu u radikalizaciji nekih Amerikanaca u korist krajnje desnice. Kada bijelim Amerikancima nedostaju osnovne obrazovne prilike i pristup informacijama potrebnim za borbu protiv pojednostavljenih i pogrešnih tvrdnji o superiornosti bijelaca nad obojenim ljudima, veća je vjerojatnost da će upasti u zamku prihvaćanja rasne netrpeljivosti i mržnje.
Bez obzira na prethodni napori povezati krajnju desnicu s mladim i razočaranim Amerikancima, dokazi o ovoj povezanosti su ograničeni. Iako je dvostruko vjerojatnije da će demografska skupina u dobi od 18 do 29 godina podržati oznaku "alt-desno" u usporedbi sa svim drugim dobnim skupinama, ova je skupina nije vjerojatnije nego druge dobne skupine da kažu da podržavaju "bijelu nadmoć" ili "bijeli nacionalizam". Nadalje, vjerojatnije je da će se mladi Amerikanci identificirati kao lijevo u njihovoj politici nego pravo.
Također bi bilo pogrešno potporu krajnjoj desnici pripisati samo ekonomskoj nesigurnosti.
Velik dio nedavni dokazi sugerira da je ekonomska nesigurnost povezana s povećanom potporom političkim i ekonomskim stavovima progresivne ljevice te potporom progresivnim društvenim pokretima koji zastupaju ugrožene, poput pokreta Black Lives Matter, Occupy Wall Street i pokreta Borba za plaću od 15 USD. Umjesto toga, čini se da se radi o konvergenciji čimbenika koji rade zajedno kako bi gurnuli neke Amerikance na krajnju desnicu, uključujući gravitaciju prema jednostranom alternativnom medijskom sadržaju koji prihvaća retoriku mržnje. Ova točka je potvrđena u a nedavna akademska studija otkrivši da će oni koji prihvaćaju etiketu "alt-right" vjerojatnije izraziti nepovjerenje prema masovnim medijima i oslanjati se na alternativne medije za svoje informacije.
Ne bi trebalo biti iznenađenje da oslanjanje na jednostrani medijski sadržaj pokreće društvenu polarizaciju. Prethodno istraživanje otkriva da je konzumacija ekstremno desnih medija povezana s razvojem desničarskih stavova. Selektivno izlaganje informacijama može imati štetne učinke, budući da je vjerojatnije da će oni koji se odluče na internetske desničarske "eho komore" sebi uskratiti pristup stajalištima koja dovode u pitanje njihova vlastita stajališta.
Gornji podaci sugeriraju da je krajnje desni bjelački nacionalizam nastao spletom brojnih čimbenika. Ti čimbenici uključuju rasu, klasu, obrazovanje i korištenje medija. Drugim riječima, slabo obrazovani bijelci koji su patili zbog moderne neoliberalne ekonomije i koji u svojoj otuđenosti gravitiraju konspirativnim informacijama na internetu, glavni su regruti za pokret za nadmoć bijelaca. Navođenje vrlo stvarne ekonomske tjeskobe pripadnika “alternativne desnice” nema za cilj obranu njihove mržnje ili djelovanja, već radije ukazivanje na to odakle ovaj problem potječe.
Gore navedena otkrića su vrijedna jer nam pružaju ne samo bolje razumijevanje odakle dolazi krajnje desničarski bijelački nacionalizam, već nam govore i kako se boriti protiv njega. Bitka protiv mržnje počinje ponovnom predanošću obrazovnih institucija borbi protiv reakcionarnih i rasističkih uvjerenja. Da budemo pošteni, većina nastavnika već je predana borbi protiv rasnih predrasuda i mržnje. Ali s konzervativnim napadom na javne obrazovne ustanove, postaje sve teže osigurati kvalitetno obrazovanje za velik dio javnosti. Ovaj problem postaje izraženiji u siromašnijim, ruralnim, bijelim zajednicama, u kojima su mnogi pojedinci malo izloženi rasnoj ili etničkoj raznolikosti i u kojima su obrazovne ustanove često ozbiljno nedovoljno financiran.
Još jedan način borbe protiv uspona "alternativne desnice" je smanjenje ekonomske nejednakosti. Ako ekonomski očaj potiče desničarski radikalizam, napori u borbi protiv siromaštva mogu pomoći u uklanjanju ekonomskog očaja koji je u pozadini porasta netrpeljivosti i mržnje. Ali nejednakost raste u SAD-u desetljećima, a sada je na rekordne razine. Bez ozbiljne vladine predanosti programima koji redistribuiraju resurse od bogatih prema siromašnima, malo je vjerojatno da ćemo vidjeti smanjenje nejednakosti. Progresivni aktivisti učinili bi dobro da organiziraju i vrše pritisak na vladu da provede takve programe. To uključuje: minimalnu plaću za život za sve Amerikance, nove zakonske zaštite koje radnicima omogućuju sindikalno udruživanje i kolektivno pregovaranje za bolje plaće, uvođenje univerzalne zdravstvene skrbi kako bi se smanjili sve veći troškovi skrbi u SAD-u, povećanje saveznog financiranja za k-12 obrazovanje (osobito u siromašnijim zajednicama) i uvođenje besplatnog programa školarine, zajedno s masovnim oprostom studentskih zajmova za milijune Amerikanaca opterećenih golemim iznosima dugova.
Borba protiv mržnje je moguća i mora biti prioritet. U vrijeme kada predsjednik brani mnoge bijelačke supremaciste i naciste iz Charlottesvillea kao "jako fini ljudi”, ulozi ne mogu biti jasniji u demonstriranju potrebe za marginalizacijom desničarske netrpeljivosti. Ali nećemo početi vraćati problem bjelačke nadmoći sve dok ne prepoznamo uzroke ove mržnje. Mnogo se govori o aktivnoj borbi protiv ekstremno desničarskih prosvjednika na ulicama putem nasilnih i nenasilnih metoda. Ali bit će potrebno puno više od uličnih borbi da se riješi sve veći problem američkog fašizma. Bit će potreban organiziran, usklađen napor od strane masa Amerikanaca da se izvrši pritisak na vladu da preokrene ekonomske trendove koji potiču uspon reakcionarne desnice do nacionalne važnosti. I trebat će ponovno odrediti prioritete obrazovanja, čega je u modernom dobu jako nedostajalo.
Anthony DiMaggio docent je američke politike na Sveučilištu Lehigh. Njegovo podučavanje i istraživanje usmjereno je na američku politiku, društvene pokrete i medije. Autor je šest knjiga, uključujući “Selling War, Selling Hope” (SUNY Press, 2015.) i “The Politics of Persuasion” (SUNY Press, 2017.).
ZNetwork se financira isključivo velikodušnošću svojih čitatelja.
donacije