Dvije velike grane islama koegzistiraju u Iraku preko jezičnih i etničkih skupina. Postoje sunitski Arapi i šijitski Arapi, sunitski Kurdi i (mala manjina) šijitski Kurdi. Arapi su lingvistička skupina koja govori semitskim jezikom. Kurdi govore i indoeuropskim jezikom srodnim engleskom.
Sunizam i šiizam kakve poznajemo razvijali su se gotovo tisućljeće i pol. Ali razlika između njih počinje nakon smrti proroka Muhameda 632. godine nove ere (CE) u gradu-državi Meki u zapadnoj Arabiji. Muhammed, sin Abdallaha, potjecao je iz plemenitog klana Kurejšija. Oni koji su postali šijiti inzistirali su da ga treba naslijediti Ali, njegov rođak i zet (i sljedeća najbolja stvar nakon živog sina). Ovaj dinastički princip odbacila je skupina koja je postala suniti. Okrenuli su se za vodstvo istaknutim uglednicima Kurejšija, koje su vidjeli kao halife ili Poslanikove namjesnike. Prva tri kalifa dala su svoje kćeri za Poslanika, a isto tako i njegova tazbina, ali sunitski principi su govorili da nisu trebali - bilo koji istaknuti, pobožni muškarac iz Kurejšija bi to učinio.
Postoji nejasna analogija s rascjepom između katolicizma i protestantizma, o razlici između viđenja Petra kao temelja Crkve i viđenja Pavla kao temelja Crkve.
Irak je bio dio srednjovjekovnih kalifata – ortodoksnih kalifa, potom Umajadskog arapskog kraljevstva, a zatim Abasida. Godine 1258. osvajači Mongola (i sami budisti i animisti) opljačkali su Bagdad i pogubili posljednjeg kalifa. Priča se da su bili upozoreni da je loša sreća proliti krv kalifa, pa su ga umotali u perzijski tepih i čekićima ga pretukli do smrti.
Dijelovi današnjeg Iraka bili su pod vlašću mongolske države Il Khanid (koja je postupno postala muslimanska), a potom rascjepkanih malih kneževina sve do uspona dva velika bliskoistočna carstva ranog modernog razdoblja, Safavidskog i Osmanskog. Safavidi, sa sjedištem u Iranu, bili su šijiti i vladali su Bagdadom 1508-1534. Onda su Osmanlije, suniti sa sjedištem u današnjoj Turskoj, zauzeli Irak 1534. i vladali njime, s iznimkom nekoliko desetljeća iranske reafirmacije, sve do Prvog svjetskog rata.
Elita Iraka bila je sunitska još od srednjeg vijeka, iako je uvijek bilo značajnih šijitskih pokreta. Tijekom kasnog 18. iu devetnaestom stoljeću, pod osmanskom vlašću, plemena južnog Iraka postupno su prelazila na šijitski islam. Ovo je možda bio oblik protesta protiv osmanskog ugnjetavanja. Djelomično je bio pod utjecajem bogatih šijitskih država u Indiji nakon pada Mogulskog carstva 1700-ih i prije nametanja britanske izravne vlasti nad cijelom sjevernom Indijom od 1856. Indijski šijitski moćnici ili Nawabi dali su novac za izgradnju vodovoda kanalima do svetih gradova Najafa i Karbale u Iraku, koji su patili od nedostatka vode. Nakon što su kanali izgrađeni, plemena su ih navodnjavala i naselila u blizini svetih gradova, čiji su ih stanovnici prozelitizirali u šiizam.
Elite Mosula i Bagdada, međutim, vezane uz pokroviteljstvo osmanskog sultana, odupirale su se ovom pokretu obraćenja i ostale su sunite, priznajući četiri pravoslavna kalifa. Otprilike od 1880. godine, osmanski sultan Abdulhamid II počeo je tvrditi da je kalif, po uzoru na srednjovjekovni model. Ova tvrdnja nije bila univerzalno prihvaćena, ali je bila popularna među muslimanima posebno u koloniziranoj Britanskoj Indiji. Britanci, Francuzi i Rusi porazili su Osmanlije u Prvom svjetskom ratu, nakon čega se carstvo raspalo. Godine 1924. nova sekularna Republika Turska pod Mustafom Kemalom Attaturkom ukinula je kalifat. Suniti su postali poput protestanata, organizirani po državama i bez središnjeg čvorišta vlasti. Neki fundamentalistički suniti odbili su prihvatiti ovu situaciju i sanjali su o ponovnom uspostavljanju kalifata kao centra vlasti koji bi mogao ujediniti 1.5 milijardi muslimana i izbaviti ih iz njihovog podijeljenog posjeda i posljedične slabosti pred Zapadom.
Kada su Britanci zauzeli Irak tijekom Prvog svjetskog rata, nakon što su se Osmanlije nerazborito udružili s Njemačkom i Austrijom, uglavnom su se okrenuli sunitskim elitama kao partnerima u izgradnji novog "mandata" ili kolonije priznate od Lige naroda. Kad su se Iračani 1920. pobunili protiv mogućnosti britanskog kolonijalizma, želeći umjesto toga neovisnu državnost, Britanci su doveli Faisala za kralja. Bio je sin Sharifa Husseina od Meke i sunit, koji se udružio s Britancima (mislim na Lawrencea od Arabije) kako bi se pobunili protiv Osmanlija tijekom rata.
Faisal nije imao korijene u Iraku i okrenuo se, kako bi vladao zemljom, sunitskim trgovačkim i birokratskim elitama Bagdada i Mosula. Također je pokupio ostatke osmanskog obučenog časničkog korpusa kako bi sačinio svoju novu vojsku, gotovo sve sunite (sunitski Osmanlije bili su plašljivi prema 12er šiitskim časnicima).
Iako su šijiti bili većina u Iraku, suniti su dominirali na položajima moći i bogatstva tijekom dvadesetog stoljeća. Kada je Baath stranka, sekularni, socijalistički i nacionalistički pokret, došla na vlast 1968. godine, njome su dominirali suniti iz područja sjeverno od Bagdada. Baathisti su stvorili jednostranačku državu i potisnuli vjerske šijite (i također vjerske sunite koji su se miješali u politiku). Visoki generali, birokrati, poduzetnici i političari bili su suniti. Bilo je šijita u stranci Baath, ali su imali manji status od sunita. Nakon Zaljevskog rata 1990.-91., kada su SAD i saveznici potisnuli Irak iz Kuvajta, šijiti južnog Iraka su ustali. SAD ih je pozvao da to učine, ali su stajale po strani dok je Baath masakrirao šijite. Šijitske vjerske stranke protumačile su ovu represiju u proljeće 1991. kao sektaški genocid. Pripadnost glavnoj šijitskoj vjerskoj stranci, stranci Da'wa (Poziv ili misija), Baath je već 1980. godine proglasio kapitalnim zločinom, a članovi su često ubijani i stavljani u masovne grobnice.
U 1990-ima kada je Irak bio pod strogim sankcijama SAD-a i UN-a, neki su živjeli od krijumčarenja nafte i druge robe u Jordan. Jordanski oblik modernog sunitskog fundamentalizma, ili salafizma, probio se u Irak duž gradova za zaustavljanje kamiona kao što su Fallujah i Ramadi. Stranka Baath, iako neprijateljski raspoložena, namigivala je na ovakav razvoj događaja jer su je sankcije učinile slabom. U isto vrijeme, vođa Baatha Izzat Duri razvio je pokroviteljske veze sa sufijskim redom Naqshbandi u Mosulu. Sufizam ili muslimanski misticizam je suprotnost fundamentalizmu, vrednuje rituale i svece te mistična iskustva Boga. I salafizam i sufizam su oživjeli 1990-ih.
SAD su 2003. svrgnule Saddama Husseina iz stranke Baath prvenstveno u savezu sa šijitskim skupinama. Te šijitske skupine htjele su se osvetiti nesrazmjerno sunitskoj Baath stranci. Proveli su program "de-Baathifikacije", u kojem su otpustili desetke tisuća sunitskih Arapa s njihovih državnih poslova kao birokrata, pa čak i učitelja. Umjesto toga angažirali su šijitske klijente. Neokonzervativci su mrzili industrije u državnom vlasništvu i zatvorili su ih kao neučinkovite bez da su išta postavili na njihovo mjesto. Busheva administracija do kraja je podržavala šijitski suprematizam i debaatizaciju. Njegovi zagovornici usporedili su to s denacifikacijom nakon Drugog svjetskog rata u Njemačkoj, ali zapravo su bivši nacisti ispod najviše razine u Njemačkoj obično zadržali svoja radna mjesta.
U novom Iraku, visoki status sunita bio je okrenut naglavačke. Suniti su bili najbolji diplomci akademija za obuku časnika, ekvivalenta West Pointu. Nesrazmjerno su dominirali časničkim korom. Bili su na vrhu stranke Baath. Bili su to bogati poduzetnici kojima su davani unosni državni ugovori. Sada su ostali bez posla, ili su im dani niski poslovi, dok su dobrote pripale članovima šijitskih vjerskih stranaka. Ogromna nezaposlenost zahvatila je sunitske gradove 2003.-2004.
Godine 2005. Veliki ajatolah Ali Sistani i njegovi saveznici, svi šijiti, manevrirali su SAD-om da održe parlamentarne izbore. Zbog američkog vojnog napada na sunitsku Faludžu, suniti iz Mosula, Ramadija i drugih mjesta bojkotirali su te izbore. Sistani je inzistirao da parlament također funkcionira kao ustavotvorna skupština za izradu nacrta ustava. U prvom parlamentu 2005. gotovo da nije bilo sunita, pa su ustav krojili šijiti i Kurdi. Suniti su to odbacili u svojim provincijama čvrstom većinom (sa 2/3 u dvije provincije).
Suniti su cijelo vrijeme bili nervozni zbog šijitsko-kurdske vlade podignute pod Amerikancima, a neki su se okrenuli gerilskom ratu. Kad su gerilci u veljači 2006. digli u zrak svetište Zlatna kupola u Samari, mjesto sveto za šijite, to je pokrenulo građanski rat. U ljeto 2006. ubijano je 3000 ljudi mjesečno. Šijitske milicije etnički su očistile sunite iz mješovitih četvrti u Bagdadu. Kada je general Petraeus proveo eskalaciju svojih trupa ('naval'), prvo je razoružao sunitske milicije, nenamjerno ostavivši sunite u glavnom gradu ranjivima na prijetnje i noćne napade. Suniti su pobjegli u Siriju i Jordan ili u Mosul. Nakon nekog vremena bilo je nekoliko mješovitih četvrti i bilo je teže šijitima i sunitima doći jedni do drugih, pa je nasilje utihnulo.
U jednodomnom iračkom parlamentu suniti bi uvijek bili manjina. Kad su prestali bojkotirati, obično su dobivali 56 mjesta. Šijiti i Kurdi su se obično udružili protiv njih tako da su izgubili sve važne glasove. Godine 2010. ujedinili su se iza stranke Iraqiya bivšeg Baathista Ayada Allawija, koja je postala najveća pojedinačna stranka u parlamentu, s 91 mjestom. Ali Allawi nije mogao pronaći šijitske ili kurdske saveznike koji bi mu doveli ukupni broj do 51% i tako je mogao voditi samo manjinsku vladu koja bi mogla biti srušena u bilo kojem trenutku izglasavanjem nepovjerenja. Nasuprot tome, Nouri al-Maliki iz stranke Da'wa okupio je, uz pomoć Irana, šijitsku većinu i udružio se s Kurdima za super-većinu. Predsjednik Jalal Talabani je stoga imenovao al-Malikija na drugi mandat.
Svjetovne skupine poput Revolucionarnih brigada 1920. i Muhamedove vojske, te sufijske poput Ljudi Naqshbandiye, formirale su ćelije za borbu protiv američke okupacije. Još jedna od sunitskih pobunjeničkih skupina bila je al-Qaeda u Mezopotamiji, koju je vodio Jordanac Abu Musab al-Zarqawi. Ubijen je 2006., ali to nije promijenilo pokret koji je nastavio dizati stvari u zrak. Kada su američki vojni časnici na terenu 2005. pokušali doprijeti do nezadovoljnih sunitskih plemena, Condi Rice ih je navodno spriječila, kako Washington ne bi uvrijedio svoje šijitske saveznike u Bagdadu. Al-Qaeda u Mezopotamiji kasnije se počela nazivati Islamskom državom Irak. Sudjelovala je u opsežnim terorističkim operacijama u pokušaju da spriječi uspostavljanje nove vlade kojom dominiraju šijiti. Kad je revolucija u Siriji postala nasilna krajem 2011., njeni borci su otišli tamo i organizacija je postala Islamska država Iraka i Sirije (ili Irak i Levant). Priča se da je primao novac od bogatih privatnih poduzetnika u Kuvajtu koji podržavaju fundamentalistički salafijski oblik sunitskog islama, a koji tipično mrzi šijite. ISIS je postao najbolji borac i zauzeli su sirijske vojne baze Baatha i zauzeli gradove poput četvrti Raqqa i Aleppo.
Od 2011. godine, kada je došlo do 'sunitskog arapskog proljeća' u Iraku, s demonstracijama urbane mladeži i zahtjevima za prestankom diskriminacije, al-Malikijeva vlada ga je žestoko gušila. Da je umjesto toga izašao u susret tim umjerenim mladim ljudima u njihovim zahtjevima, možda bi izbjegao gubitak sunitskih područja u rukama vjerskih ekstremista.
Na izborima 2014. suniti su prošli loše i bilo je jasno da će ih u parlamentu i dalje marginalizirati šijiti i Kurdi. Vlada kojom su dominirali šijiti pružala im je malo usluga ili poslova. Iako je Irak naftna država, to se ne može reći. Bio sam u Bagdadu prošle godine u ovo vrijeme i bilo je mračno i nimalo nalik na Abu Dhabi ili Dubai. U Mosulu su se stanovnici žalili na nestanak struje i nedostatak usluga ili radnih mjesta. Šijitske trupe često stavljaju šijitske oznake kako bi ponizile sunite. Pretresali su sunite na kontrolnim punktovima. Suniti su se osjećali kao da su zamrznuti bez smislene moći i tretirani kao da su pod šijitskom okupacijom. Ova situacija je djelomično proizašla iz zlobne Bushove politike podržavanja šijita protiv sunita.
ISIS, nakon što je stekao borbeno iskustvo i okus urbane administracije u Siriji, proširio je svoje ćelije natrag u Fallujah, Ramadi i Mosul u zapadnom i sjevernom Iraku. Prošlog siječnja preuzela je Falluju i dijelove Ramadija zapadno od Bagdada. Prošli tjedan zauzeli su Mosul i većinu drugih gradova u pokrajini Ninevah. Ovo nije prvenstveno bilo vojno osvajanje, već koordinirani urbani ustanak protiv iračkih snaga sigurnosti, u koordinaciji s drugim sunitskim skupinama, uključujući sekularne bivše Baathiste. ISIS je također pokušao napredovati u provincijama Salahuddin i Diyala, iako se čini da su ga tamo zaustavili iračka vojska i sunitski plemenski i gradski saveznici. U ovom trenutku, ISIS je snaga u provincijama al-Anbar i Ninevah, koje su uglavnom naseljene sunitskim Arapima. Ali demografski su znatno nadmašeni Kurdima i šijitima, koji bi mogli vojno uzvratiti.
Sunitski Iračani su u 20. stoljeću bili kozmopoliti i često modernisti. Mnogi su bili liberali željni demokracije. Od 1968. okrenuli su se više sovjetskom modelu, izrazito sekularnom. U očaju su se okrenuli ruralnim fundamentalistima koji žele srednjovjekovni kalifat samo zbog golemog preokreta u njihovoj sudbini koji je proizašao iz Busheve invazije i okupacije, i nepoštene politike šijitske vlade, koja ih je pretvorila iz elite u nižu klasu. Oni su sposobni, obučeni, obrazovani ljudi. Oni se neće pomiriti s tim, i ako je okretanje al-Qaidi jedini način da se izbjegne ta sudbina, sada su često spremni to učiniti.
ZNetwork se financira isključivo velikodušnošću svojih čitatelja.
donacije
2 Komentari
Juan Cole – Možete li navesti neke reference o tome tko ste i zašto ste informirani komentator. To bi bilo dobro. Možda objavite svoj odgovor uz "Informirani komentar" na izvornoj liniji. Nadam se da vas neću uvrijediti pitanjem.
maksimum
Kanada
Bok Max, savjet - samo pretražite "tko je Juan Cole", odaberite prvi rezultat, Wikipedia, i bit ćete obaviješteni, a vjerojatno i impresionirani.