Izvor: Counterpunch
Fotografija Johna Gomeza
Događaji se odvijaju sve bržim tempom. Suočeni s alarmantnom eskalacijom napetosti diljem svijeta, od naših najuglednijih i najpoznatijih misaonih vođa očekujemo iskrenu procjenu američke vanjske i vojne politike kako bismo ponudili svoja najnovija razmišljanja i uvide. Znamo da imaju neke ideje za poboljšanje izgleda za mir.
Abby Martin je američka novinarka, TV voditeljica i aktivistica. Pomogla je u osnivanju građansko novinarstvo web stranicu Medijski korijeni i član je upravnog odbora Zaklade za slobodu medija koja upravlja Projekt cenzuriran. Ugostila je Razbijanje seta na mreži koju sponzorira ruska država RT Amerika od 2012. do 2015., a potom pokrenut Datoteke Carstva te iste godine kao istraživački dokumentarni film i serija intervjua Telesur, kasnije objavljena kao web serija. Godine 2019. izdala je dokumentarni film, Empire Files: Gaza se bori za slobodu. Nastavlja svoj rad na suprotstavljanju imperijalizmu i promicanju mira, kao neovisna redateljica i novinarka. Izuzetno smo počašćeni što je odvojila vrijeme da razgovara s nama i podijeli svoje stavove. Njezini su odgovori u nastavku točno onakvi koje je dala.
Pitanja ovdje nisu filozofska ili apstraktna. Usredotočeni su na stvarnost međunarodne borbe za moć koja se odvija u stvarnom vremenu. Oni se izravno bave ulogom SAD-a u eskalirajućim napetostima i njihovom sposobnošću da ih smanji. Također istražujemo ulogu običnih građana u utjecanju na odnos koji SAD sada ima i koji će imati s ostatkom svjetske zajednice.
Evo što je Abby Martin rekla.
Bulletin of the Atomic Scientists nedavno je stavio kazaljke sata sudnjeg dana na 100 sekundi prije ponoći. Ponoć znači rat, vjerojatno nuklearni holokaust. Ovo je najbliže što je ikada bilo. Slažete li se s ovom strašnom ocjenom?
Samo minijaturni postotak svjetskog nuklearnog arsenala koji bi bio detoniran imao bi kataklizmičke učinke, gurnuvši nas u nuklearnu zimu koja bi na kraju mogla okončati ljudski život na Zemlji. Hidrogenske bombe su i do tisuću puta jače od onih koje su desetkovale Hirošimu i Nagasaki, a SAD ih ima na tisuće.
Jezivo je suočiti se s realnošću da nuklearni rat nije neka daleka prijetnja iz doba Hladnog rata, već velika mogućnost u našoj bliskoj budućnosti. Zbog nesposobnosti ili ratobornosti, svaka nuklearno naoružana država mogla bi pokrenuti ovu spiralu smrti.
Upravo sada se suočavamo s ekološkom krizom bez presedana i potrebna nam je globalna suradnja. Umjesto da postane predvodnik u smanjivanju i demontiranju nuklearnog oružja, SAD troši preko trilijun dolara na modernizaciju svog nuklearnog arsenala. I unatoč tome što je potpisnik Ugovora o neširenju nuklearnog oružja, SAD kupuje još stotine. U veljači je Bidenova administracija osiguran ugovor s Northrop Grummanom za 600 novih nuklearki, bez razloga osim za punjenje blagajne obrambene industrije.
Recepte politike DC think tankova o nuklearnom oružju sponzoriraju same kompanije za proizvodnju oružja koje su nagrađene unosnim ugovorima za svoje preporuke, što uvijek rezultira daljnjom militarizacijom. Moramo osmisliti strategiju kako možemo živjeti u svijetu izvan nuklearki, jer nikad neće biti mira dokle god postoji ovo oružje.
SAD se uvijek prikazuje kao najveća sila na planetu za mir, pravdu, ljudska prava, rasnu jednakost, itd. Ankete nam govore da većina drugih nacija zapravo smatra SAD najvećom prijetnjom stabilnosti. Što je po vašem mišljenju ovdje istina?
Treba samo napustiti Sjedinjene Države i razgovarati s ljudima u drugim zemljama, posebno onima koje su SAD dugo potčinjavale, da se vidi koliko je ta ideja uistinu istinita. Sjedinjene Države su globalno Carstvo, koje nameće svoj svjetski poredak vojnom silom. Nova studija otkriva da su američke “protuterorističke” operacije bile aktivne u 83 zemlje samo u posljednje tri godine. To ne radi kako bi širio "demokraciju" ili "ljudska prava" - smiješna tvrdnja za oligarhiju koja ugošćuje najveći broj zatvorenika - već kako bi izvukao resurse i zaštitio kapital.
Što god SAD diktirao, njegovi mlađi suradnici slijede njihov primjer, a ostali znaju kaznu za suprostavljanje zvijeri - genocidne sankcije, državni udari, invazije i kampanje bombardiranja. Ove kriminalne radnje ovise o usklađenim korporativnim medijima koji ih čine prihvatljivima javnosti. Ali onima koji žive pod sankcijama i bombama, jasno je tko je prava prijetnja.
Evo pitanja kokoš ili jaje: SAD optužuje i Rusiju i Kinu za brzo širenje svojih vojnih sposobnosti, tvrdeći da je njihovo vlastito držanje i povećanje naoružanja odgovor na njihove neprijateljske protivnike, Rusiju i Kinu. I Rusija i Kina tvrde da samo odgovaraju na zastrašivanje i vojne prijetnje koje predstavljaju SAD. Kakvo je vaše mišljenje? Imaju li Rusija i Kina imperijalne ambicije ili se samo pokušavaju obraniti od onoga što vide kao sve agresivniju američku vojsku?
Američka vojska je veća i skuplja od sljedećih deset zemalja zajedno. Očigledno je apsurdno misliti da su Rusija ili Kina, a ne SAD, te koje vojno postavljaju svjetsku pozornicu. Na primjer, kada su SAD prekršile međunarodni sporazum o svemiru o stvaranju svemirskih snaga, Rusija je reagiralanajavljujući slijedila bi vlastitu svemirsku obranu kako bi se pripremila za američke planove.
Gotovo svaki think tank koji utječe na američku politiku usmjerio je pogled na Kinu prema doktrini natjecanja velikih sila i artikulirao je da Rusija i Kina trebaju biti vojni fokus umjesto Bliskog istoka. Većina njihovih zacrtanih političkih scenarija završava u punom ratu, nečemu što bi bilo katastrofalno i potpuno nepotrebno.
Iako obje zemlje očito imaju strateške geopolitičke ambicije, Rusija i Kina ne dijele američke imperijalne ciljeve za globalnom hegemonijom. Kina širi svoj utjecaj kroz proizvodnju i financijska ulaganja ali samo ima jedan vojna baza u Džibutiju. Kad to usporedite s gotovo 1,000 američkih baza koje su zasute zemljom, smiješna je ideja da se SAD ponaša obrambeno.
SAD uvijek poriče da ima imperijalne ambicije. Većina nepristranih stručnjaka kaže da je prema svim objektivnim standardima SAD carstvo - doista najmoćnije, rašireno carstvo u povijesti. Moraju li SAD biti carstvo da bi bile uspješne u svijetu i učinkovito štitile i služile svojim građanima?
SAD nije samo Carstvo, to je najveće i najmoćnije Carstvo koje je svijet ikada vidio. Ima 800 vojnih baza u više od 70 zemalja i pokorava druge zemlje svojoj volji kroz sankcije i ratove. Umiješala se u potkopavanje demokratskih procesa više od 50 puta samo u Latinskoj Americi. SAD nije učinkovit u zaštiti i služenju vlastitim građanima, stoga nema moralnu nogu na koju bi mogao stati kako bi opravdao ovu globalnu vojnu prisutnost i svakodnevno nasilje. Uspješan je samo ako na kontrolu i dominaciju gledate kao na zasluge uspjeha. Sustav koji podupire postoji kako bi koristio vrlo malom broju ljudi, koji svake godine postaje sve manji, dok velika većina na dnu pati i umire od smrti koje se mogu spriječiti - strukturalno nasilje u kapitalizmu.
Godine 2009. Barack Obama i Hillary Clinton najavili su resetiranje odnosa s Rusijom, najavljujući veću suradnju i razumijevanje. Do 2014. Obama je napravio oštar preokret. Od tada je Rusiji nametnut opsežan režim sankcija kako bi osakatio njezino gospodarstvo. Hillary Clinton i demokrati sada nemilosrdno demoniziraju Rusiju i Putina, okrivljujući ih za svako zamislivo zlo. Kako u medijima, tako i u službenim izjavama vladinih dužnosnika, Rusija je postala omiljeni dječak za bičevanje i SAD-a i njihovog "posebnog prijatelja", Velike Britanije. Zašto? Što se dogodilo?
Neki tvrde da je ljubavna afera s Putinom završila njegovim odbijanjem da podrži rat u Iraku i potom podrškom Rusije američkim neprijateljima poput Assada, ali mnogi drugi čimbenici utiču na to zašto neprijateljstva s Rusijom koriste SAD-u. Američki politički sustav treba proizvesti pristanak za svoje globalno Carstvo usmjeravanjem pozornosti i energije Amerikanaca od korumpiranih oligarha i korporativnih gospodara koji nas tlače ovdje kod kuće na vanjsku prijetnju, poput komunizma, terorizma, a sada i Rusije i Kine.
Kad je Donald Trump postao predsjednik, bilo je imperativ racionalizirati kako je netko tako nesklon liberalnim osjećajima pobijedio na demokratskim izborima. Umjesto razmišljanja ili odgovornosti za neuspjehe Demokratske stranke i pomazanje kandidata poput Hillary Clinton, za rezultate su okrivljene zlokobne strane sile poput Putinove Rusije i entiteta poput Russia Today. Zapravo, američka obavještajna zajednica citirala je moju emisiju Razbijanje seta, koji je završio dvije godine prije izbora, kao glavni čimbenik koji je "sijao razdor" i "raspirivao radikalno nezadovoljstvo" unutar američkog društva, što je dovelo do ishoda Trumpove pobjede.
Protiv Rusije i Kine nastavit će se histerično tjerati strah jer industrija oružja treba nastaviti ispumpavati oružje za prodaju, a ljudima treba nešto, netko koga će okriviti za to što naši životi nastavljaju degradirati, osim vlastite vlade.
Broj špijunskih misija, letova nuklearnih bombardera i ratnih igara u blizini ruskih granica značajno se povećao tijekom prošle godine. Isto s Kinom. Je li sve ovo samo uobičajeno geopolitičko držanje? Ili predstavlja opasnu eskalaciju i novi zlokobni smjer u američkom strateškom pozicioniranju? Što je opravdanje za ono što Rusija i Kina vide kao provokacije i agresivnost, ako ne stvarna priprema za rat?
Ne postoji racionalno opravdanje za kontinuirano, agresivno američko vojno jačanje i manevriranje oko Rusije i Kine. SAD rutinski šalje brodove i zrakoplove u Južno kinesko more kako bi pokazale svoje mišiće, što je Kina nedavno osudila kao "prijetnja miru.” Neshvatljivo je zamisliti da Kina provodi vojne operacije u Meksičkom zaljevu, ali očito bi Kina trebala prihvatiti da SAD to čini redovito.
SAD i njegovi lojalisti branit će ovo ludilo govoreći da je SAD svjetionik za dobro i da mora biti na pragu ovih zemalja kako bi držao ove "autoritarne diktature" podalje, kako bi spasio svijet sprječavajući ih da postanu *sljedeći Carstvo.* Ništa od ovoga nema nikakvog utjecaja na stvarnost. Imperijalizam nema kamo otići nego se širiti, ugrožavajući sav život na zemlji. A američkom kapitalizmu prijeti rastuća gospodarska moć Kine. Ne želi postojati u multipolarnom svijetu. Zna da se na kraju mora suočiti s onim što vidi kao velikog konkurenta, ni zbog čega drugog osim zbog globalne dominacije.
Između FONOPS-a u Južnom kineskom moru i nedavno izraženog entuzijazma za neovisnost Tajvana, rizik od vojnog sukoba s Kinom stalno raste. Kamo ovo vodi? Ako Narodna Republika Kina odluči upotrijebiti vojnu silu za potpuno ponovno ujedinjenje Tajvana, vidite li da će SAD krenuti u rat u pokušaju da to spriječi?
Većina Amerikanaca sada je za korištenje američkih trupa za obranu Tajvana ako ga napadne Kina, premanedavna anketa. Nema drugog obrazloženja za objašnjenje ovakvog načina razmišljanja osim korporativne medijske propagande koja postojano pumpa priče protiv Kine i legitimizira je kao protivnika.
SAD tvrdi da provodi svoje ratne igre oko Kine dijelom kako bi ojačao svoju potporu Tajvanu. Sada izvori iz Pentagona plasiraju priču da te ratne igre često završavaju Kina pobijedila SAD, pozivajući na daljnju vojnu potrošnju kako bi se pobijedila Kina. Neizbježnost rata s Kinom je prešutno prihvaćena stvarnost, uz rijetko ikakvo propitivanje treba li SAD provoditi te činove agresije ili uopće vojno poduprijeti Tajvan. Kako išta od ovoga štiti američki narod? Nepotrebno je reći da sve ovo ukazuje na vrlo stvarnu i rastuću mogućnost da će SAD započeti rat s Kinom zbog Tajvana, i moramo progovoriti protiv ovog krajnjeg ludila prije nego što bude prekasno.
U demokraciji, barem u teoriji, građani imaju pravo glasa u svim pitanjima javne politike. Ipak, čini se da na kraju nijedna od nedavnih vojnih kampanja i neobjavljenih ratova nije postigla veliku naklonost ili potporu javnosti. Koja je i kakva bi trebala biti uloga običnih građana u određivanju vanjskopolitičkih i vojnih prioriteta zemlje? Ili je takve stvari bolje prepustiti "stručnjacima"?
Sjedinjene Države funkcioniraju kao oligarhija, a ne kao demokracija. Takve politike se ne donose zbog podrške javnosti, već zbog korporativnih interesa. Ogromna većina ljudi u ovoj zemljipodrška stvari poput plaćenog rodiljnog dopusta, besplatnog fakulteta i veće minimalne plaće. Ipak, te su stvari oslikane kao problemi koji se nikada ne mogu riješiti zbog stranačkih podjela. Korporacije kontroliraju politički proces i razgovor oko njega i uvijek pobjeđuju ono što žele.
Zbog toga su tijekom pandemije COVID-a oligarsi izvukli dva trilijuna dolara iz radničke klase, dok se jedna trećina malih poduzeća zatvorila, a siromašni su patili zbog masovnih deložacija i nezaposlenosti. Zbog neoliberalne indoktrinacije javnog obrazovanja i masovnog uvjetovanja američkom izuzetnošću, većina Amerikanaca uopće nije razmišljala o tome što SAD radi diljem svijeta u naše ime.
Mnogi američki novinari i političari priznaju da su klimatske promjene najveća prijetnja s kojom se čovječanstvo suočava, no malo ih ukazuje na činjenicu da je američka vojska najveći institucionalni zagađivač i emiter emisija ugljika te da svaki pojedini sporazum o klimi isključuje njihovu odgovornost.
Potreba za kritičkom medijskom pismenošću i masovnim organiziranjem nikada nije bila hitnija. Ako želite ići u zečju rupu sa mnom kako biste saznali više o pravoj prirodi američke vlade i kako se možemo ujediniti da demilitariziramo naše zajednice, pogledajte Datoteke Carstva.
ZNetwork se financira isključivo velikodušnošću svojih čitatelja.
donacije
1 Komentar
” Mnogi američki novinari i političari priznaju da su klimatske promjene najveća prijetnja s kojom se čovječanstvo suočava, ali malo ih ukazuje na činjenicu da je američka vojska najveći institucionalni zagađivač i emiter emisija ugljika, te da svaki pojedini sporazum o klimi isključuje njihovu odgovornost.”
gospođo Martin