Washington promiče 'neovisne' medije u Venezueli
Autor: Michael Barker
Već je neko vrijeme očito da su predsjednik Hugo Chavez – demokratski izabrani predsjednik Venezuele – i njegova vlada bili na američkom 'popisu za kupovinu' za promjenu režima. Takvi pučistički stavovi bili su posebno transparentni 2006. godine, kada su SAD Strategija nacionalne sigurnosti primijetio da: “U Venezueli, demagog okupan novcem od nafte [tj. Chavez] potkopava demokraciju i nastoji destabilizirati regiju.” Dakle, s obzirom na očito neprijateljstvo američke vlade prema Chavezovoj emancipatorskoj politici, nije previše iznenađujuće da je njihova neprestana propaganda propisno pojačana njihovim korporativnim glasnogovornicima, američkih medija. Slično tome, britanski nadzornik medija, Medialens, opširno su dokumentirali kako su navodno progresivni mediji (poput BBC-ja) pridonijeli globalnoj kampanji dezinformiranja koja se vodi protiv Chaveza. Preočito je da u očima svjetskih vladajućih elita Chavez promiče 'pogrešnu vrstu' demokracije, odnosno narodnu demokraciju umjesto demokracije niskog intenziteta (ili poliarhije).
Kako bi riješio demokratski problem koji Venezuela predstavlja za interese transnacionalnog kapitalizma, glavno američko tijelo za manipuliranje demokracijom, Nacionalna zaklada za demokraciju (NED), užurbano financira oporbene skupine unutar venezuelanskog civilnog društva. Najpoznatije su takve 'demokratske' intervencije NED i njegove kohorte olakšati neuspješni državni udar koji je privremeno uklonio Chaveza s vlasti 2002. godine.[1] Ipak, u novije vrijeme središnji dio američkih vlada Rat protiv demokracije bio je kritizirati Chavezovu domaću medijsku politiku, o kojoj su naširoko izvještavali međunarodni korporativni mediji kao neprijateljski prema slobodi izražavanja.
S obzirom na jadno stanje američkih 'mainstream' medija, čudno je da je ranije ove godine isti medij ocrnio venezuelansku vladu jer nije produžila licencu Radio Caracas Television (RCTV). Ironija ove situacije posebno je divna jer Povezan s CIA-om RCTV je "jedna od najstarijih i najvećih TV postaja pod kontrolom oporbe", bila je aktivna sudionica državnog udara koji je podupirao SAD/NED 2002. i bila je zauzeta vodeći posredovane pokušaje svrgavanja Chaveza od tada iz ureda.[2]
Iako se u progresivnim medijima dobro izvještavalo da je Organizacija za nadzor medija Reporteri bez granica povezana s NED-om bio na čelu nedavnih napora da se delegitimizira venezuelanska medijska politika, [3] ti isti progresivni mediji većinom su previdjeli ulogu sličnih 'demokratskih' skupina za ljudska prava u omogućavanju takvih napada. Značajne iznimke od ovog trenda uključuju dva nedavna članka koje je napisao Greg Grandin i Gregory Wilpert redom: potonji primjećuje da je “vrlo razočaravajuće vidjeti međunarodne skupine za ljudska prava, kao što su Human Rights Watchje Washingtonski ured za Latinsku Amerikuje Centar Carter, A Odbor za zaštitu novinara osuditi odluku [venezuelanske] vlade” da oduzme licencu RCTV-u.[4] (Za dodatne pojedinosti o bliskim vezama koje postoje između NED-a i ovih skupina za ljudska prava – i svih drugih skupina spomenutih u ovom članku pogledajte moj nedavni članak, Kršenje ljudskih prava).[5]
Fokus ovog članka, međutim, neće biti na takvim skupinama za 'ljudska prava' ili na sumnjivim aktivnostima Reportera bez granica, već će ovaj članak skrenuti pozornost na 'demokratske' aktivnosti jedne malo spominjan Južnoamerički medijski nadzornik koji se zove Instituto De Prensa Y Sociedad.
Instituto De Prensa Y Sociedad (IPYS) – inače poznat kao Institut za tisak i društvo – osnovala je 1993. Laura Puertas Meyer, a Institut je dobio svoju prvu potporu NED-a 1998. kako bi im pomogao “razviti nacionalnu mrežu za zaštitu novinara” u Peruu. Meyerovo sudjelovanje u osnivanju IPYS-a posebno je vrijedno pažnje jer je trenutno izvršni direktor peruanskog ogranka Transparency International, koja je možda nimalo slučajno ključna globalna organizacija za 'promicanje demokracije'. Veze IPYS-a s Transparency Internationalom ne završavaju ovdje, kao što je 2002. programski koordinator Transparency Internationala za Ameriku, Marta Erquicia, udružio je snage s IPYS-om kako bi pokrenuo godišnje nagrade za istraživačko novinarstvo. Nadalje, značajno je uočiti da George Soros' Institut Otvoreno društvo pokrovitelj je nagrade, a dva od pet članova žiri za nagrade imaju 'demokratske' veze: ova dva suca su Gustavo Gorriti (koji je član IYPS-a, dobio je Međunarodnu nagradu za slobodu medija 'demokratski' povezanog Odbora za zaštitu novinara 1998.,[6] naveden je kao pojedinačni podupiratelj UN Democracy Caucus, i član je Centar za javni integritetMeđunarodni konzorcij za istraživačko novinarstvo), [13] i Tina Rosenberg (koja radi na The New York Times uredništvu, te u savjetodavnom vijeću časopisa Arhiv nacionalne sigurnosti). S obzirom na sve te 'demokratske' veze, ironično je da je 2006 dva dobitnika ove Soroseve nagrade, Tamoa Calzadilla i Laura Weffer, pobijedili su zbog njihova izvještavanja o “nepravilnostima u istrazi slučaja ubojstva [Danila] Andersona” – Anderson je kao venezuelanski državni tužitelj “zadužen za identificiranje odgovornih za [] neuspjele [2002] državni udar protiv predsjednika Venezuele Huga Chaveza.”
Trenutni izvršni direktor IPYS Peru je Ricardo Uceda, novinar koji je prije “vodio tjednik Si, i pokrenuo je El Comercio's istražna jedinica”. Značajno je napomenuti da je 1993. godine – radeći za Si – Učeda je dobio nagradu Odbora za zaštitu novinara Međunarodna nagrada za slobodu medija. Opet možda ne slučajno, dva od četiri druga dobitnika Međunarodne nagrade za slobodu medija 1993. imaju 'demokratske' veze, a to su Doan Viet Hoat (koji je bio dobitnik Spomenik Robertu F. Kennedyju1995. godina Nagrada za ljudska prava, i je a direktor Svjetskog odbora za slobodu medija – skupine koja opisuje svoje izvorna namjena kao “suprot[ne] prijedloge restriktivnog novog svjetskog informacijskog i komunikacijskog poretka”),[7] i Veran Matić (koji je 1993. radio za Radio B92 u Jugoslaviji – postaja koja je 1991. dobila potporu od NED-a, a tijekom 1990-ih nastavila je dobivati potporu od organizacija za 'promicanje demokracije' koje su namjeravale istisnuvši Slobodan Milosevic).
IPYS Peru može se pohvaliti drugim 'demokratskim' vezama jer su radili uz NED financiran Udruga za građanska prava, argentinska nevladina organizacija na čijoj se web stranici navodi da je osnovana 1995. “sa svrhom doprinosa uspostavi pravne i institucionalne kulture koja bi jamčila temeljna prava stanovnicima naše zemlje, temeljena na poštivanju Ustava.” Udruga za građanska prava također dobiva sredstva od drugih ključne 'demokratske' skupine poput British Councila, Zaklade Ford i Instituta za otvoreno društvo: također je zanimljivo primijetiti da je IPYS Peru partnerska organizacija Inicijative za pravdu otvorenog društva Instituta za otvoreno društvo.
IPYS Peru dobio je obnovljenu potporu NED-a za nastavak svog rada na zaštiti slobode tiska u Peruu 2000. i 2001. Međutim, od veće važnosti za ovaj članak bilo je stvaranje, 2002., venezuelanskog ogranka IPYS-a. Kao i njihov peruanski ogranak, IPYS Venezuela dobiva stalnu potporu od NED-a, a u godini osnivanja dobili su prvu potporu za organiziranje foruma „za vlasnike medija, urednike, novinare i voditelje međunarodnih skupina za zagovaranje medija kako bi razmislili o stanje slobode izražavanja i novinarstva u Venezueli.” Sljedeće su godine dobili još jednu potporu NED-a, koja je korištena za (1) “izgradnju mreže upozorenja u Venezueli za prijavu napada i prijetnji novinarima”, (2) “podršku dopisnicima u provincijama praćenjem uvjeta tiska i istraživanjem slučajeva napade ili prijetnje, i... ponuditi niz profesionalnih treninga za novinare", i (3) "sudjelovati na regionalnim sastancima zagovaranja medija i raditi s međunarodnim i regionalnim organizacijama posvećenim slobodi izražavanja." NED je nastavio davati godišnje potpore za IPYS Venezuela, i u 2006 dali su im najveću potporu do sada.
Međutim, možda najvažnije, danas – to jest 18. rujna 2007. – IPYS Venezuela primila je NED-ovo željeno priznanje Nagrada za demokraciju. Kako stoji na NED-ovoj web stranici, njihova Nagrada za demokraciju dodjeljuje se svake godine “kako bi se odalo priznanje hrabrom i kreativnom radu pojedinaca i organizacija koji su unaprijedili stvar ljudskih prava i demokracije diljem svijeta”. Međutim, ove godine, umjesto ocjenjivanja rada niza demokratskih aktivista, Nagrada za demokraciju imala je za cilj istaknuti rad aktivista za slobodu medija iz cijelog svijeta.
Ove su godine podijeljene četiri NED nagrade za demokraciju, tako da su osim IPYS-a koji je dobio nagradu, nagradu dobile još tri osobe: ove tri novinarke bile su Anna Politkovskaya (ruska novinarka koja je ubijena u listopadu 2006., a prije je bila dobitnica nagrade 2005. 'demokratska' nagrada za građansku hrabrost), Hisham Kassem (koji je “[o]jedan od najistaknutijih egipatskih izdavača i demokratskih aktivista”, a služio je i kao predsjedavajući Egipatske organizacije za ljudska prava – grupe koja je primila šest potpora NED-a između 1994. i 2003), i Kavi Chongkittavorn (koji je pomoćnik urednika grupe Nation Media Group, član upravnog odbora Svjetskog pokreta za demokraciju koji je stvorio NED i predsjednik Southeast Asian Press Alliance – grupe koja od 1999. godine prima godišnju potporu NED-a za svoj rad u Maleziji).
Ovdje je značajno napomenuti da su tri gore spomenute skupine za slobodu medija – IPYS, Egipatska organizacija za ljudska prava i Southeast Asian Press Alliance – svi članovi medijske mreže poznate kao International Freedom of Expression eXchange (IFEX). Posebno se ističe njihova pripadnost IFEX-u jer 16 IFEX-a 72 članovi primili sredstva od NED-a, Westminster Foundationa ili Rights and Democracy (organizacije koje su NED-ove parne organizacije u Ujedinjenom Kraljevstvu i Kanadi). Freedom House i Reporteri bez granica, da spomenemo samo dvije, možda su najozloglašenije medijske organizacije koje se mogu ubrojiti među ovih 16 'demokratski' povezanih skupina. (Potpuno izlaganje IFEX-ovih 'demokratskih' poveznica bit će prikazano u mom sljedećem članku Poliarhija i javna sfera.)
Na kraju, također je važno istaknuti da dobitnik nagrade za demokraciju, Kavi Chongkittavorn, služi na Izvršni odbor Međunarodnog instituta za tisak (IPI). Ova povezanost ukazuje na Chongkittavornove 'demokratske' akreditive, budući da IPI nije samo član IFEX-a, nego su interesi ove grupe povijesno bili blisko povezani s interesima američke vanjskopolitičke elite, budući da se kasnih 1970-ih i ranih 1980-ih IPI aktivno suprotstavljao UNESCO-ov prijedlog Novog svjetskog informacijskog i komunikacijskog poretka.[8] Ovo je značajno jer je 2000. godine IPYS dobio IPI-jevu nagradu Free Media Pioneer. Ova nagrada koju također sponzorira Freedom Forum, što daje daljnji trag o političkoj prirodi nagrade, budući da je predsjednica emeritus Freedom Housea, Bette Bao Lord, također povjerenica Freedom Foruma. Slično tome, Allen H. Neuharth, osnivač Freedom Foruma, također je član savjetodavnog odbora Svjetskog odbora za slobodu medija.
IPYS Venezuela kroz svoju stalnu demonizaciju Chavezove medijske politike trenutno ispunjava vitalnu ulogu u ratu protiv venezuelanske demokracije koji vode SAD.[9] Ovo bi trebalo biti još više zabrinjavajuće za progresivne aktiviste kao što su NED bilješke da je IPYS "postao autoritativni glas o pitanjima slobode izražavanja u Venezueli, te je referentna točka za novinare, akademike i branitelje ljudskih prava." Dakle, iako je malo vjerojatno da će korporativni mediji ikada sa skepsom gledati na rad grupa za 'slobodu medija' poput IPYS-a, od ključne je važnosti da svi ljudi koji se bave slobodom i demokracijom rade na razotkrivanju podmukle prirode njihovog antidemokratskog rada.
Prvo i najvažnije, da bi se suprotstavili negativnom utjecaju establišmenta koji 'promiče demokraciju' na nevladine organizacije (NGO) – poput IPYS-a ili Human Rights Watcha – ključno je da progresivni građani predani participativnoj demokraciji rade na razvoju alternativnih mehanizama financiranja za održavanje temeljnih interesa aktivizam. Onda možda, kao što su James Petras i Henry Veltmeyer (2001) primijetili u svojoj temeljnoj knjizi, Razotkrivena globalizacija, progresivne nevladine organizacije i aktivisti moći će “sustavno kritizirati i kritizirati veze svojih kolega s imperijalizmom i njegovim lokalnim klijentima, njihovu ideologiju prilagodbe neoliberalizmu te njihove autoritarne i elitističke strukture.” [10] Kako primjećuju, to je od vitalne je važnosti da progresivne nevladine organizacije potiču svoje manje progresivne kolege “da izađu iz zakladnih/vladinih mreža i vrate se organiziranju i obrazovanju svojih ljudi u Europi i Sjevernoj Americi kako bi formirali društveno-političke pokrete koji mogu izazvati dominantne režime i stranke koje služe bankama i [Transnacionalnim korporacijama]." Ovo svakako nije mali poredak, ali je svakako onaj koji će bolje omogućiti zabrinutim građanima diljem svijeta da promiču participativnu demokraciju umjesto poliarhije.
Michael Barker je doktorand na Sveučilištu Griffith, Australija. Do njega se može doći na Michael.J.Barker [at] griffith.edu.au, i sneke od njegovih drugih članaka možete pronaći ovdje.
Reference
[1] Doista, Dokumenti Ministarstva vanjskih poslova SAD-a izvješćuju da je "jasno da su NED, Ministarstvo obrane (DOD) i drugi američki programi pomoći pružili obuku, izgradnju institucija i drugu potporu pojedincima i organizacijama za koje se smatralo da su aktivno uključeni u kratko svrgavanje Chavezove vlade". NED je također osigurao kontinuirano financiranje AFL-CIO-ovog centra solidarnosti, grupe koja je blisko povezana s organizacijama uključenim u velike štrajkove protiv Chaveza 2003. godine.
[2] Ovdje je zanimljivo primijetiti da su pro-Chavezovi građani koji su predvodili protudržavni udar 2002. prepoznali integralnu ulogu medija u omogućavanju državnog udara i "gađali urede medija, posebno televizije" za svoje prosvjede. Vidi, Antony Castillo, Breaking Democracy: Venezuela's Media Coup, Media International Australija, 108, 2003., str.149.
Također pogledajte, Kim Bartley, Donnacha O'Brian, Online video: Revolucija se neće prenositi na televiziji, Naopaki svijet, 31. svibnja 2007.
[3] Za pregled svih 'demokratskih' veza Reportera bez granica pogledajte moj nadolazeći članak 'Reporteri za 'demokraciju', Znet.
Osvrćući se posebno na ulogu Reportera bez granica potpomognutih od NED-a u (pogrešnom) izvješćivanju o Venezueli, Ignacio Ramonet ističe važnost "relevantnih međunarodnih organizacija" u ocrnjivanju pokušaja demokratske vlade u pokušaju da ograniči utjecaj zagovornika državnog udara snage unutar svoje zemlje. Doista, tijekom puča 2002., Ramonet je napisao da su Reporteri bez granica “zatvorili oči na jednu od najodvratnijih medijskih kampanja ikada pokrenutih protiv demokratske vlade”. Ignacio Ramonet, Savršeni zločin, Diplomatski svijet, Lipanj 2002.
Zabrinut istim izvještavanjem, Thierry Deronne (2002.) sugerira sljedeće: „'Superobjektivnost' prikazana u pismima čiji su autori 'Reporteri bez granica' daje kampanji [pro-puča] komercijalnih medija veliku učinkovitost u kruženju širom svijeta. svijetu, na primjer, među drugim organizacijama za ljudska prava koje bez pogovora vjeruju 'Reporterima bez granica'. Thierry Deronne, “Distortori bez granica”, NarcoNews, Listopad 4, 2002.
[4] Wendy Luers trenutačno je supredsjedateljica Projekta o pravdi u vremenima tranzicije i predsjednica Zaklade za civilno društvo, grupe koja je osnovana 1990. kako bi podržala „projekte koji jačaju snage demokracije, civilnog društva , vladavina prava i slobodno tržišno gospodarstvo u Češkoj i Slovačkoj.” Luersina biografija navodi da je radila u brojnim drugim neprofitnim odborima koji uključuju Fund for Free Expression (sada Human Right Watch's Free Expression Project) i Helsinki Watch (sada Human Rights Watch), a u kasnim 1980-ima također je bila direktorica posebne projekte u Human Rights Watchu. Luers je također članica rukovodećeg vijeća Međunarodnog odbora za spašavanje za djecu u oružanim sukobima, a 1996. bila je članica predsjedničke delegacije (na čelu s Richardom C. Holbrookeom) koja je promatrala izbore u Bosni. Zanimljivo je da je također bila kulturni dopisnik za Televizija Venevision u Venezueli, medij koji je odigrao važnu ulogu u podršci pokušaju puča u Venezueli 2002. Zanimljivo, Luerin suprug, William H. Luers, osim što je imao mnoge 'demokratske' veze, bio je američki veleposlanik u Venezueli od 1978. do 1982., a zatim u Čehoslovačkoj od 1983. do 1986. (Za reference vidi.)
[5] Slično, John Pilger je osudio i Amnesty International jer je pogriješio u demoniziranju Chaveza u vezi s aferom RCTV.
[6] Za više o Odboru za zaštitu novinara pogledajte u nadolazećem izdanju, Michael Barker, Polyarchy and the Public Sphere.
[7] U kasnim 1970-ima UNESCO je priznao da postoje ozbiljni problemi sa svjetskim medijskim organizacijama i poduzeo je aktivne korake za proširenje demokratskog potencijala globalnih medijskih sustava, što je dovelo do njihovog prijedloga za Novi svjetski informacijski i komunikacijski poredak. Ovaj plan sugerirao je potrebu za radikalnim odmakom od (tada aktualnih) medijskih trendova i prepoznao da je trenutna dominacija zapadnih država medijskim sustavima inherentno nedemokratska.
[8] Anthony C. Giffard, UNESCO i mediji (New York: Longman, 1989), str.28.
Za više detalja o djelu vidi William Preston, Jr. Edward S. Herman, Herbert I. Schiller, Nada i ludost: Sjedinjene Države i UNESCO, 1945.-1985 (University of Minnesota Press, 1989).
[9] Na primjer, u siječnju 2007. BBC je izvijestio da je "zajedničko izaslanstvo Odbora za zaštitu novinara i Instituto Prensa y Sociedad (IPYS) danas izjavilo da je zabrinuto zbog nedostatka transparentnosti u odluci predsjednika Huga Chaveza Friasa da ne obnovi koncesiju za emitiranje privatne televizijske postaje RCTV.” Annon, Venezuela: CPJ, IPYS kritiziraju "nedostatak transparentnosti" u slučaju RCTV, BBC, 12. siječnja 2007. godine.
[10] James Petras, Henry Veltmeyer, Razotkrivena globalizacija: Imperijalizam u 21. stoljeću (London, Zed Books, 2001), str.137.
ZNetwork se financira isključivo velikodušnošću svojih čitatelja.
donacije