Gotovo svatko bi se složio da je rat užasan i da bi miroljubive zemlje trebale dati sve od sebe da pomognu njegovim žrtvama. Raširena želja da se ugosti Ukrajince koji su bježali nakon što je ruski predsjednik Vladimir Putin izvršio invaziju na njihovu zemlju prošle veljače ohrabrujući je primjer takve pomoći. Ali iza tog altruizma krije se ružna istina: većina zemalja koje prihvaćaju Ukrajince istovremeno progone jednako očajne izbjeglice iz drugih krajeva.
Takvo nejednako milosrđe ne bi bilo iznenađenje za nacije poput ukrajinskih susjeda Mađarske i Poljske, pod kontrolom nacionalističkih stranaka koje rijetko prihvaćaju nekoga tko nije bijelac i kršćanin. Međutim, ista stvar se događa u Zapadnoj Europi, Ujedinjenom Kraljevstvu, Australiji i ovdje u Sjedinjenim Državama, upravo su se demokracije zaklele da će štititi one koji bježe od rata i progona i koje su, u slučaju Amerike, ponekad te ljude pretvarale u izbjeglice na prvom mjestu. Sam naš Globalni rat protiv terorizma je istisnuo procijenjenu vrijednost 37 milijuna ljudi otkako smo napali Afganistan 2001.
Jedan od najgorih primjera ove nejednake milosti događa se u Grčkoj, glavnom ulazu u Zapadnu Europu za sve koji bježe s Bliskog istoka ili Afrike. Između veljače i sredine travnja ove godine oko 21,000 Ukrajinaca stiglo je u Grčku — više u tri mjeseca od ukupnog broja tražitelja azila koji su ušli u zemlju cijele 2021. Tamo su Ukrajinci odmah dobili privremeni zaštita status, koji im daje pristup medicinskoj skrbi i poslovima, subvencionirano stanovanje i naknade za hranu, školovanje za njihovu djecu i satove grčkog jezika za odrasle.
Ovo je divljenja vrijedan primjer kako treba dočekati sve ljude koji bježe od opasnosti i rata. Ali već godinama posjećujem Grčku kako bih istražio svoju novu knjigu, Karta nade i tuge: priče o izbjeglicama zarobljenim u Grčkoj, a tamo poznajem mnogo izbjeglica koji nisu naišli na takvu velikodušnost. Većina su Sirijci, Afganistanci ili Iračani, ali neki su Kurdi ili Palestinci, dok drugi dolaze iz afričkih zemalja, uključujući Kamerun, Eritreju, Gambiju, Nigeriju, Sierra Leone, Somaliju i Republiku Kongo.
I oni su pobjegli od rata, nasilja i drugih vrsta progona. Zapravo, Sirijci su, baš kao i Ukrajinci, bježali od Putinovih bombi dok je pomagao sirijskom predsjedniku Basharu al-Assadu da se održi na vlasti. Ipak, za razliku od Ukrajinaca, te su izbjeglice prisiljene godinama čamiti u nehumanim kampovima nalik slamovima, dok je njihovoj djeci uskraćeno školovanje. Rutinski ih odbijaju od bolnica, liječnika ili zubara, a stanodavci, poslodavci i obični građani prečesto ih tretiraju s nepoštovanjem, čak i mržnjom. To boli. Kao što je rekao moj prijatelj i koautor, sirijski pisac i izbjeglica Eyad Awwadawnan, kojeg sam prvi put upoznao u Grčkoj, “Mislim da bi svijet trebao učiniti sve što može za ukrajinske izbjeglice, ali dobivamo jasnu poruku od Grka vlade da mi vrijedimo manje od njih.”
Osuđeni na Bespomoćnost
Tijekom mojih posjeta Grčkoj između 2018. i 2022. svjedočio sam mnogim primjerima njezinog užasnog postupanja prema izbjeglicama. U jednom trenutku, u kampu na sjevernoegejskom otoku Samos, zatekao sam više od 3,000 ljudi koji žive u transportnim kontejnerima ili šatorima u i oko stare vojne baze, okruženi hrpama smeća koje vrve štakorima. Nisu imale pitke vode, nekoliko zahoda bilo je pokvareno, hrana uglavnom nejestiva, a nije bilo sigurnosti za žene, djecu, LGBTQ+ osobe ili bilo koga drugog posebno ranjivog na maltretiranje, napad ili silovanje. Tisuće više tražitelja azila na sličan je način bilo zarobljeno na drugim otocima bez igdje otići i što raditi, dok su drugi bili zaključan u grčkim zatvorima samo zato što su iskoristili svoje pravo na traženje azila. U našoj knjizi Eyad i ja opisujemo način na koji se ljudi uhićuju i zatvaraju samo zato što su upravljali svojim brodovima za Grčku ili zato što dolaze iz pogrešne zemlje.
Otkako je njezina vlada Nove demokracije preuzela vlast 2019., duboko u antiimigrantsku administraciju Donalda Trumpa koja napada muslimane ovdje u Sjedinjenim Državama, grčka vlada još više pojačava zlostavljanje bliskoistočnih i afričkih izbjeglica. Jedan od njegovih prvih postupaka bilo je deložiranje svih kojima je odobren azil iz subvencioniranih stanova ili kampova, uz ukidanje sve financijske pomoći. Na taj su način bačeni u beskućničku, besposlenu prazninu — odnosno u prisilnu bespomoćnost. Dobivanje azila trebalo bi značiti dobivanje međunarodnog zaštićenog statusa kao izbjeglica, ali u Grčkoj to sada znači suprotno - ne dobivanje nikakve zaštite.
Zatim, u lipnju 2021., neposredno prije nego što su talibani preuzeli Afganistan, grčki ministar migracija, Notis Mitarachi, najavio je da će svi novi dolasci iz Afganistana, Indije, Pakistana, Somalije i Sirije biti odbijen priliku da podnese zahtjev za azil i deportiran u Tursku, koju je smatrao "sigurnom trećom zemljom", pravni izraz za sigurno utočište za tražitelje azila. Ipak kao skupine za ljudska prava su jasno rekli, Turska je sve samo ne sigurna za one koji bježe od rata ili progona. Ne samo da Turska odbija priznati Sirijce kao izbjeglice, nego nikad nije potpisala dio UN-ove deklaracije o pravima izbjeglica iz 1951. koja zabranjuje protjerivanje, izraz koji se koristi za vraćanje izbjeglica u zemlju u kojoj bi mogli biti izloženi progonu. To znači da Turska može legalno vraćati izbjeglice u zemlje iz kojih su pobjegli, bez obzira kakve ih opasnosti tamo čekaju.
Prošlog 16. travnja Grčka je još više pojačala svoj progon zatvaranje smještaj koji nudi ranjivim osobama, kao što su žrtve mučenja, trgovine ljudima i silovanja, te ih šalje da žive u kampovima gdje nema nikakve sigurnosti.
Nijedna od ovih politika primijeniti Ukrajincima.
Na moru su stvari još gore. Grčke vlasti i Frontex, europska agencija za graničnu i obalnu stražu gurajući izbjeglice natrag na pučinu umjesto da ih spašavamo. Ostavili su obitelji i djecu napuštene na slabim splavima ili čamcima na napuhavanje ili na malenim otocima bez krova nad glavom i hrane. Tijekom pandemije, Grčka i Frontex su na ovaj način postupali s oko 40,000 izbjeglica, uzrokujući najmanje 2,000 utopiti se - zlostavljanje koje je bilo dobro dokumentirano od strane grupa za ljudska prava. Ipak, grčki ministar useljeništva jest odbijen da se išta od ovoga događa.
Ništa manje šokantan nije način na koji Grčka ima kriminalizirati spašavanje izbjeglica na moru. Volonteri koji idu u potragu i spašavanje prevrnutih brodova očajnih imigranata bivaju uhićeni i optuženi za trgovinu ljudima. Sara Mardini, sirijska profesionalna plivačica glumi u novom Netflixovom filmu Plivači, jedan je od ovih. Ako bude osuđena, prijeti joj 20 godina zatvora.
Koliko god teško bilo shvatiti ideju da se spašavanje utopljenika proglasi protuzakonitim, Grčka nije jedina koja se bavi takvim ponašanjem. Baš ovog mjeseca Italija, Malta i Cipar udružili su se s tom zemljom kako bi pozvali na Europska unija (EU) da poduzme mjere protiv civilnih morskih spasilaca. Naravno, strojovođe i piloti zrakoplova koji su doveli Ukrajince u ostatak Europe nikad nisu na sličnijoj meti.
Grčka vlada je svu ovu nejednaku milost opravdala jezivim jezikom, izjavljujući Ukrajince “prave izbjeglice" i svi ostali "ilegalni migrant.” Baš u tom duhu, prošlog su mjeseca grčke vlasti prisiljeni Afganistanci u kampu izvan Atene da bi ustupili svoje stanove Ukrajincima i umjesto toga žive u prljavim i zapuštenim kontejnerima.
Ta vlada ima dugo tvrdio da nije kriva za tako loše postupanje s izbjeglicama jer nema novca i osoblja za toliki broj njih. Ali čim je stigla tih 21,000 Ukrajinaca, isti su se dužnosnici iznenada ipak našli u mogućnosti pomoći.
Grčka nije u potpunosti kriva za takva kršenja međunarodnog prava, jer je za mnoga od njih zadužena EU, koja od 2016. upumpava novac u zemlju kako bi spriječila ulazak izbjeglica u zapadnu Europu. Nedavno je, primjerice, EU platila $ 152 milijuna grčkoj vladi da izgradi pet udaljenih zatvora za tražitelje azila. Vidio sam prototip za njih na otoku Samos: Kamp Zervou, zbirka bijelih metalnih brodskih kontejnera na golom komadu zemlje usred ničega, okruženih dvostrukim slojem ograda protiv uragana na vrhu s bodljikavom žicom i nadziranih kamerama zatvorenog kruga. Vruće je, golo i odvratno. Takvi zatvori, naravno, neće držati Ukrajince.
Slamanje srca i zakona
Teško da je Grčka jedina zemlja koja se suočava s ovim nejednakim tretmanom. Čini se da je progon nebijelih izbjeglica u porastu ne samo u zemljama s krajnje desničarskim vladama, već iu onima koje su prije bile poznate po svojoj liberalnosti. Uz ovaj progon, naravno, ide ista vrsta rasističke, antiimigrantske retorike koju Donald Trump (da ne govorimo o Republikanskoj stranci u cjelini) nastavlja koristiti o onima koji prelaze našu granicu.
Uzmimo za primjer Ujedinjeno Kraljevstvo. Novi premijer Konzervativne stranke Rishi Sunak upravo je ponudio Francusku $ 74 milijuna povećati sigurnost granica za 40% s ciljem uhićenja više "ilegalnih migranata" i krijumčara kako bi ih spriječili da pređu La Manche. (Uzgred, tražitelj azila nije "ilegalni migrant". Pravo na prelazak granice radi traženja azila sadržano je u Konvencija o izbjeglicama iz 1951. godine.) Ta ista 74 milijuna dolara mogla su se staviti na pravne i humanitarne usluge za tražitelje azila, pomažući im da pronađu sigurne načine za podnošenje zahtjeva za zaštitu bilo u Francuskoj ili Ujedinjenom Kraljevstvu, i tako lišavajući krijumčare posla bez bacanja tih izbjeglica u još veću opasnost .
U samoj Francuskoj, dok se predsjednik Emmanuel Macron svađa s Britancima oko toga tko je kriv za sve veći broj izbjeglica koje pokušavaju prijeći kanal, Jordan Bardella, novi čelnik sve popularnije krajnje desne stranke u zemlji, odložio je cijelu svoju platformu o zatvaranju francuskih granica za “drastično ograničiti" imigracija. Jasno je dao do znanja da govori o muslimanima i Afrikancima, a ne imigrantima poput njegovih talijanskih roditelja.
U međuvremenu, u Italiji, Giorgia Maloni, novi desničarski premijer, upravo je izdao dekret zabraniti muškim izbjeglicama da siđu sa spasilačkih čamaca ili čak jednom nogom stupe na talijansko tlo. Slično tome, Švedska, nekoć bastion progresivnih ideja, izabrala je novu vladu prošlog rujna koja je srezala svoju izbjegličku kvotu s 5,000 ljudi godišnje na 900, pozivajući se na bijelu nadmoći da će nebijele, nekršćanske izbjeglice inače “zamijeniti” tradicionalni Šveđani.
Mogao bih nastaviti: Francuska, Grčka, Italija, Malta i Španjolska jesu borba o tome tko će (ili neće) preuzeti nasukane brodove s izbjeglicama, gurajući te očajne moreplovce od obale do obale kao gomilu smeća. Danci su slanje Sirijci se vraćaju u Siriju, čak i nakon što su godinama živjeli u Danskoj. Australija je zatvarajući tražitelje azila pod užasnim uvjetima u pritvorskim centrima i na izoliranim otocima. A Britanija je zaključala tisuće izbjeglica u skladišta, donijela zakone uskraćivanje pružao im osnovne usluge poput zdravstvene zaštite i stanovanja, te pokušao provesti politiku prisilnog deportiranja nekih od njih u Ruanda.
Ovdje u SAD-u ne ide nam puno bolje. Istina, predsjednik Biden je uspio ograničiti neke od najgorih Trumpovih antiimigrantskih politika, poništivši muslimansku zabranu bivšeg predsjednika i povećavši broj izbjeglica kojima je dozvoljen ulazak u zemlju svake godine, ali njegovi napori su bili nedosljedni. Samo ovog listopada, malo prije nego što su demokrati jedva uspjeli održati senat na izborima u sredini mandata, proširio je graničnu politiku Trumpova naslova 42 kako bi uključio Venezuelci, koji su samo tjedan dana ranije bili dočekani u zemlji. Ta politika koristi strahove od Covida kako bi natjerala tražitelje azila da ostanu u opasnim, ponekad smrtonosnim kampovima u Meksiku, dok im je gotovo nemoguće čak i podnijeti zahtjev, a kamoli dobiti azil u SAD-u (Biden je izvorno obećao ukinuti Naslov 42. ali je Vrhovni sud blokirao njegov pokušaj. Nakon što je izjavio da će nastaviti borbu, sada se čini da preokrenut tečaj.)
Ukrajinci su, međutim, izuzeti iz ovog meksičkog čistilišta kao način "prepoznavanja humanitarne krize u Ukrajini" (da citiram Ministarstvo domovinske sigurnosti). Neki Afganistanci su na sličan način izuzeti, ali samo oni koji su radili sa SAD-om tijekom našeg razornog 20-godišnjeg rata u njihovoj zemlji. Svi ostali su zadržani čekanje mjesecima ili čak godinama za svoje odluke o azilu, mnogi od njih u pritvoru, bez obzira na humanitarne krize od kojih su također pobjegli.
Sve nejednake milosti koje su ovdje opisane nisu samo slamanje srca, već i zakoni. Malo povijesti: Godine 1948. Eleanor Roosevelt i novoosnovani Ujedinjeni narodi stvorili su Opća deklaracija o ljudskim pravima kao reakcija na šokove holokausta i zlostavljanja Židova koji traže azil. Tri godine kasnije, U.N konvencija u Ženevi kako bi izradili zakon o pravima izbjeglica, koji je ratificiralo 149 zemalja, uključujući Australiju, Britaniju, Kanadu, Grčku, većinu ostatka Europe i Sjedinjene Države. (Neke zemlje nisu potpisale sve do 1967.) Ideja je bila zaštititi dostojanstvo i slobodu ljudskih bića posvuda, a da se nikada više ne odbacuju izbjeglice na način na koji su se mnogi Židovi vratili u smrt.
Ženevska konvencija definirala je izbjeglice kao ljude koji su bili prisiljeni pobjeći iz svojih zemalja zbog "opravdanog straha od progona zbog rase, vjere, nacionalnosti, političkog mišljenja ili pripadnosti određenoj društvenoj skupini" i koji se "ne mogu vratiti kući ili [su ] boji se to učiniti.” Dao im je pravo na međunarodnu zaštitu od diskriminacije i progona; pravo na stanovanje, školovanje i mogućnost rada za život; pravo da ne budete kriminalizirani samo zbog traženja azila; i, što je najvažnije, pravo da ne budu podvrgnuti protjerivanju - i da budu vraćeni u zemlje iz kojih su pobjegli.
Zahvaljujući, djelomično, toj konvenciji, kada su ljudi natjerani da pobjegnu iz svojih zemalja, oni idu prema sigurnosti i dostojanstvu za koje vjeruju da će ih pronaći na Zapadu, uvjerenju koje sada izdajemo. Kako bi se to ispravilo, vladajuća ruka EU-a, Europska komisija, mora inzistirati na tome da se europski nejednak tretman izbjeglica zamijeni humanim, pristupačnim procesima koji se dosljedno primjenjuju na sve tražitelje azila, bez obzira odakle dolaze. Isto bi trebalo učiniti u Australiji, Britaniji i Sjedinjenim Državama. Uostalom, način na koji se danas odnosimo prema izbjeglicama dovoljno govori ne samo o tome koliko smo humanitarni, već i o tome kako ćemo vjerojatno djelovati u budućnosti kada klimatske promjene tjera sve više ljudi da napuštaju svoje domove samo da prežive.
S druge strane, nastavimo li davati prednost bijelim kršćanskim izbjeglicama u odnosu na sve ostale, ne samo da ćemo poništiti obećanja i vrijednosti ugrađene u naše demokracije, nego ćemo oploditi otrov bjelačke nadmoći koji već tinja u samom srcu Zapada.
ZNetwork se financira isključivo velikodušnošću svojih čitatelja.
donacije