Prošlog studenog američki zračni napadi ubili su dva tuceta pakistanskih vojnika, a tek je ranije ovog mjeseca Hillary Clinton rekla "oprosti" u ime Washingtona, što je navelo pakistanske dužnosnike da ponovno otvore NATO-ove opskrbne rute u Afganistan. Američki novinari smatrali su da je ovaj razvoj događaja lako protumačiti: on je označio kraj, kako su napisali, "gorkog sedmomjesečnog zastoja koji je prijetio ugroziti suradnju u borbi protiv terorizma" (Eric Schmitt, New York Times), s "objema stranama... očito je laknulo što će najvidljiviji dokaz prekida u njihovim uvijek napetim odnosima - kilometri zaustavljenih američkih vojnih kamiona s kontejnerima koji čekaju prijelaz u Afganistan - uskoro nestati" (Karen DeYoung i Richard Leiby, The Washington Post). Napokon su ova dva saveznika riješila svoj spor i mogla su nastaviti voditi rat protiv terorizma.
Čini se da su ove izjave jednostavne, sadrže malo toga što treba osporavati. Ali zapravo otkrivaju puno o vrstama režima koje vlada Sjedinjenih Država podupire u inozemstvu, a da ne govorimo o razmjerima u kojima su američki novinari uhvaćeni u zamku i sami pomažu ispleti Washingtonovu mrežu propagande.
Razmotrimo prvo jednu glavnu pretpostavku Times i pošta gore navedene formulacije, naime da kada se pakistanska vlada slaže s politikom Washingtona, ona je saveznik, a kada je ne slijedi, onda je neprijatelj. Ono što Schmitt i ostali zapravo govore ovdje je da pakistanska vlada mora slušati vladu SAD-a, a ne svoj vlastiti narod. Kao što je Salman Masood istaknuo u Times prošli tjedan - bez izvlačenja očitih implikacija - izvješće Pew Research Centera objavljeno u lipnju pokazuje da 74% ispitanih Pakistanaca smatra SAD neprijateljem. Drugim riječima, dok Hillary nije rekla "oprosti", i dok su odnosi SAD-a i Pakistana bili nesigurni, postojali su neki dokazi o usklađenosti između pakistanske politike i javnog mnijenja; većina Pakistanaca ne želi dobar odnos s Washingtonom, a vlada nije imala dobar odnos s Washingtonom. Nakon što su se odnosi poboljšali, “objema je stranama očito laknulo”, u pošta verziju događaja, što je drugi način da se kaže da pakistanska nesposobnost da funkcionira kao demokracija nije samo neproblematična, već je u ovom slučaju preduvjet za održive dobre odnose s Washingtonom.
Razmotrite sljedeće još jednu temeljnu pretpostavku Times/Post tumačenje, naime da je Washington protuteroristička sila. Ova se ideja uzima zdravo za gotovo među komentatorima koji su dovoljno privilegirani da dublje istraže problem, dovoljno moćni da svoje mišljenje obznane putem svog pristupa glavnim novinskim kućama i – može se pretpostaviti – većinom previše dobro obrazovani da bi uopće razmišljali o pristupu ideju sa skepsom. Washingtonov tobožnji antiterorizam smatra se načelnom, a ne stranačkom značajkom njegove vanjske politike, iako se, naravno, može modificirati na taktičkim osnovama. Na primjer, Jo Becker i Scott Shane objašnjavaju u svojim Times dio na Obaminom "popisu za ubojstvo" da je trenutni predsjednik odbacio "koncept globalnog rata protiv terorizma iz Bushove ere", izabravši umjesto toga "suziti američki fokus na srž Al Qaide".
Gore smo vidjeli u kojem se smislu "Pakistan" - naime, autokratski režim te zemlje, u prilikama kada se pokorava Washingtonu - može smatrati saveznikom SAD-a, pa što se može reći o neprijateljima Washingtona? Odražava li Obamina usredotočenost na Al Qaidu načelan napor da se potkopa organizacija i spriječi njezino djelovanje? Ne baš. Kao što nedavni događaji u Siriji jasno pokazuju, SAD se bore protiv Al Qaide samo kada su interesi dviju skupina suprotni; kada se njihovi interesi poklope, Washington je savršen za odustajanje od svog "rata protiv terorizma".
Tipični američki komentar o Siriji u skladu je s, primjerice, verzijom događaja Helene Cooper u Times, gdje je nedavno napisala da je "Zapad" ogorčen "zbog krvavog gušenja gospodina Assada nad prosvjednicima koji podržavaju demokraciju." Strani izvjestitelji, čiji je rad uglavnom zanemaren u SAD-u, pričaju drugačiju priču: kao Peter Oborne (Daily Telegraph) i Nicholas Watt i Martin Chulov (Čuvar) istaknuli, i američki (direktor Nacionalne obavještajne službe James Clapper) i britanski (ministar vanjskih poslova William Hague) dužnosnici vjeruju da Al Qaeda, taj pobornik demokracije, djeluje u Siriji. I kao frontlineJohn Cherian ističe da je Al Qaeda saveznik Washingtona tamo, s obzirom na to da i ona gura Assadov pad. Sa svoje strane, Oborne smatra da je prikladno Al Qaidu nazvati "našim posljednjim suradnikom u ratu protiv terorizma", što pokazuje da ne razumije puno značenje svog članka. Jasno je da ako se jedna od glavnih meta "Rata protiv terorizma" može transformirati u saveznika koliko to okolnosti dopuštaju, onda se čini razumnim propitivati temelj protivljenja Washingtona ovoj skupini. Je li opozicija principijelna? Ili oportunist? I, ako je ovo drugo, ima li smisla držati se pretpostavke da postoji nešto poput "rata protiv terorizma", koji New York Times ' Becker i Scott tvrde da Obama djeluje striktno protiv Al Qaide?
Ali ne treba čuditi da američki mediji ne mogu shvatiti ta osnovna pitanja. Zapravo, dosljedno pristrano izvješćivanje lako je razumjeti, pod uvjetom da odbacimo neke uobičajene pretpostavke o načinu na koji američke novinske kuće navodno rade. Ako su opći ciljevi novinara objektivno izvještavanje o svjetskim događajima, onda bi u slučaju Sirije sigurno smatrali shodnim spomenuti da je navodno najveći neprijatelj Washingtona zapravo njegov tamošnji saveznik. Ali budući da se to nije dogodilo, razumno je odbaciti ovu uobičajenu pretpostavku i umjesto nje prihvatiti drugu koja pouzdano predviđa ovaj pouzdani propust američkih novinara. Naime, funkcija mainstream američkog izvještavanja nije objektivno izvještavati o svjetskim zbivanjima, već umjesto toga pružati propagandu za ciljeve američke vlade. Washington želi uklanjanje Assada s vlasti i stoga bi samo zakompliciralo stvari kada bi tisak istaknuo da želimo isto što Al Qaeda radi u toj zemlji; bolje se usredotočiti na mit o Assadovom slamanju prodemokratskih prosvjednika.
Nije važno što je, recimo, prošlog siječnja Aisling Byrne napisala Asia Times da su najviši američki dužnosnici objašnjavali da bi "kraj Assadovog režima predstavljao najveće nazadovanje Irana u regiji dosad", što ukazuje da je Washington možda motiviran strateškim, a ne prodemokratskim brigama; ili da je establišmentu naklonjena američka obavještajna tvrtka Stratfor, kako objašnjava Byrne, u ranim fazama sukoba napisala da su se mnoge sirijske "ozbiljnije tvrdnje oporbe pokazale uvelike pretjeranim ili jednostavno neistinitima", nikad ne potaknuvši nikakav skepticizam iz SAD-a. mediji, čiji se doprinos "namjernoj konstrukciji uglavnom lažnog narativa u kojem se nenaoružani demokratski prosvjednici ubijaju u stotinama i tisućama dok mirno prosvjeduju protiv opresivnog, nasilnog režima" - drugim riječima, verzija Helene Cooper - ne može se podcijeniti . Doista, ako su opći učinak medija tijekom desetljeća, a da ne spominjemo njihov tretman "rata protiv terorizma" i nedavna zbivanja u Pakistanu, neka vodilja, onda se čini da je sigurno prezentaciju događaja u Siriji dočekati s krajnjim skepticizmom. Također bismo trebali obratiti veliku pozornost na tvrdnje o tome koje su zemlje, vlade ili organizacije naši navodni saveznici i neprijatelji, pitajući se ne samo protivi li se vlada SAD-a zapravo onome što tvrdi da čini, nego djeluje li ta vlada uopće kako bi nas zaštitila ili u našim interesima - ili interesima demokracije općenito - uopće.
ZNetwork se financira isključivo velikodušnošću svojih čitatelja.
donacije