[Slijedi tekst pisma ostavke Johna Bradyja Kieslinga državnom tajniku Colinu L. Powellu. G. Kiesling je karijerni diplomat koji je služio u veleposlanstvima Sjedinjenih Država od Tel Aviva do Casablance i Erevana.]
Poštovani gospodine tajniče:
Pišem vam da podnesem svoju ostavku na službu u vanjskim poslovima Sjedinjenih Država i na svoj položaj političkog savjetnika u Veleposlanstvu Sjedinjenih Država u Ateni, koja stupa na snagu 7. ožujka. Činim to teška srca. Prtljaga mog odrastanja uključivala je osjećaj obveze da nešto vratim svojoj zemlji. Služba američkog diplomata bila je posao iz snova. Plaćen sam da razumijem strane jezike i kulture, da tražim diplomate, političare, znanstvenike i novinare, i da ih uvjerim da se interesi SAD-a i njihovi u osnovi poklapaju. Moja vjera u svoju zemlju i njezine vrijednosti bila je najmoćnije oružje u mom diplomatskom arsenalu.
Neizbježno je da ću tijekom dvadeset godina rada u State Departmentu postati sofisticiraniji i ciničniji prema uskim i sebičnim birokratskim motivima koji su ponekad oblikovali našu politiku. Ljudska priroda je takva kakva jest, a ja sam nagrađen i unaprijeđen za razumijevanje ljudske prirode. Ali do ove administracije bilo je moguće vjerovati da podržavanjem politike svog predsjednika također podržavam interese američkog naroda i svijeta. Više ne vjerujem.
Politika od koje se sada traži da napredujemo nekompatibilna je ne samo s američkim vrijednostima nego i s američkim interesima. Naša gorljiva potraga za ratom s Irakom tjera nas da rasipamo međunarodni legitimitet koji je bio najmoćnije američko oružje napada i obrane još od vremena Woodrowa Wilsona. Počeli smo rastavljati najveću i najučinkovitiju mrežu međunarodnih odnosa koju je svijet ikada poznavao. Naš trenutni kurs će donijeti nestabilnost i opasnost, a ne sigurnost.
Žrtvovanje globalnih interesa domaćoj politici i birokratskom osobnom interesu nije ništa novo, a svakako nije isključivo američki problem. Ipak, takvo sustavno iskrivljavanje obavještajnih podataka, takvo sustavno manipuliranje američkim mišljenjem nismo vidjeli još od rata u Vijetnamu. Tragedija od 11. rujna ostavila nas je jačima nego prije, okupivši oko sebe ogromnu međunarodnu koaliciju da po prvi put na sustavan način surađuje protiv prijetnje terorizma. Ali umjesto da preuzme zasluge za te uspjehe i gradi na njima, ova je administracija odabrala terorizam učiniti domaćim političkim oruđem, angažirajući raštrkanu i uglavnom poraženu Al Qaidu kao svog birokratskog saveznika. Širimo nerazmjeran teror i zbunjenost u javnom umu, proizvoljno povezujući nepovezane probleme terorizma i Iraka. Rezultat, a možda i motiv, je opravdanje goleme pogrešne raspodjele sve manjeg javnog bogatstva vojsci i slabljenje zaštitnih mjera koje štite američke građane od teške ruke vlade. 11. rujna nije nanio toliko štete tkivu američkog društva koliko smo mi sami sebi u tome odlučni. Je li Rusija kasnih Romanovih doista naš model, sebično, praznovjerno carstvo koje juri prema samouništenju u ime statusa quo osuđenog na propast?
Trebali bismo se zapitati zašto nismo uspjeli uvjeriti veći dio svijeta da je rat s Irakom neophodan. U protekle dvije godine učinili smo previše kako bismo ustvrdili našim svjetskim partnerima da uski i plaćenički interesi SAD-a nadjačavaju cijenjene vrijednosti naših partnera. Čak i tamo gdje naši ciljevi nisu bili upitni, upitna je naša dosljednost. Model Afganistana slaba je utjeha saveznicima koji se pitaju na temelju čega planiramo obnoviti Bliski istok, u čijoj slici i interesima. Jesmo li doista postali slijepi, kao što je Rusija slijepa u Čečeniji, kao što je Izrael slijep u okupiranim teritorijima, za vlastiti savjet da ogromna vojna moć nije odgovor na terorizam? Nakon što se nered poslijeratnog Iraka pridruži neredima u Groznom i Ramallahu, bit će hrabri stranac koji će formirati redove s Mikronezijom kako bi nas slijedio kamo vodimo.
Još uvijek imamo koaliciju, dobru. Odanost mnogih naših prijatelja je impresivna, priznanje američkom moralnom kapitalu građenom tijekom stoljeća. Ali naši najbliži saveznici manje su uvjereni da je rat opravdan nego da bi bilo opasno dopustiti SAD-u da odluta u potpuni solipsizam. Odanost bi trebala biti recipročna. Zašto naš predsjednik odobrava bahati i prezirni pristup našim prijateljima i saveznicima koji ova administracija potiče, uključujući među svojim najvišim dužnosnicima. Je li “oderint dum metuant” doista postao naš moto?
Pozivam vas da slušate američke prijatelje širom svijeta. Čak i ovdje u Grčkoj, navodnom leglu europskog antiamerikanizma, imamo više i bližih prijatelja nego što čitatelj američkih novina može zamisliti. Čak i kad se žale na američku aroganciju, Grci znaju da je svijet teško i opasno mjesto i žele jak međunarodni sustav, sa SAD-om i EU u bliskom partnerstvu. Kada se naši prijatelji boje nas, a ne za nas, vrijeme je da se zabrinemo. I sad se boje. Tko će im uvjerljivo reći da su Sjedinjene Države takve kakve su bile, svjetionik slobode, sigurnosti i pravde za planet?
Gospodine tajniče, imam ogromno poštovanje prema vašem karakteru i sposobnostima. Sačuvali ste nam više međunarodnog kredibiliteta nego što naša politika zaslužuje i spasili nešto pozitivno od ekscesa ideološke i sebične administracije. Ali vaša lojalnost predsjedniku ide predaleko. Mi opterećujemo izvan njegovih granica međunarodni sustav koji smo izgradili s toliko muke i dragocjenosti, mrežu zakona, ugovora, organizacija i zajedničkih vrijednosti koja postavlja ograničenja našim neprijateljima daleko učinkovitije nego što je ikada ograničavala sposobnost Amerike da brani svoje interese.
Dajem ostavku jer sam pokušao i nisam uspio pomiriti svoju savjest sa svojom sposobnošću da predstavljam trenutnu američku administraciju. Uvjeren sam da se naš demokratski proces u konačnici sam ispravlja i nadam se da na mali način mogu doprinijeti izvana oblikovanju politika koje bolje služe sigurnosti i prosperitetu američkog naroda i svijeta koji dijelimo.
ZNetwork se financira isključivo velikodušnošću svojih čitatelja.
donacije
1 Komentar
Pingback: Vratari | Yappy trgovinska barijera