Nakon strahovitog krvoprolića na ratištima, groznica je počela jenjavati. Ljudi su gledali ratu u lice hladnijim, tvrđim očima nego u prvim mjesecima entuzijazma, a njihov osjećaj solidarnosti počeo je slabiti, budući da nitko nije mogao vidjeti nikakav znak velikog "moralnog čišćenja" koje su filozofi i pisci tako bahato proklamirali .

– Stefan Zweig, Jučerašnji svijet

Stefan Zweig, taj najhumanističkiji međuratni europski pisac, suočio se s Prvim svjetskim ratom kao lojalni Austro-Ugarskoj. Odnosno, suprotstavio se ne službenim neprijateljima Britaniji i Francuskoj, već samom ratu. Rat je uništavao njegovu zemlju. Pridruživši se kolegama umjetnicima s obje strane rovova, odbio je ubiti svoje bližnje.

Godine 1917. dvojica uglednih austrijskih katolika, Heinrich Lammasch i Ignaz Seipel, povjerili su Zweigu svoje planove da natjeraju cara Karla na separatni mir s Britanijom i Francuskom. "Nitko nas ne može kriviti za nelojalnost", rekao je Lammasch Zweigu. "Pretrpjeli smo više od milijun mrtvih. Učinili smo i žrtvovali dovoljno!" Karl je poslao princa od Parme, svog šurjaka, Georgesu Clemenceauu u Pariz.

Kad su Nijemci saznali za pokušaj izdaje svog saveznika, Karl je odustao. "Kao što je povijest pokazala", napisao je Zweig, "bila je to posljednja prilika koja je mogla spasiti Austro-Ugarsko Carstvo, Monarhiju, a time i Europu u to vrijeme." Zweig, u Švicarskoj na probama svoje antiratne drame Jeremiah, i njegov francuski prijatelj, nobelovac Romain Rolland, pozvali su kolege pisce da svoje pero pretvore iz propagandnog oružja u instrumente pomirenja.

Da su velike sile poslušale Zweiga u Austro-Ugarskoj, Rollanda u Francuskoj i Bertranda Russella u Britaniji, rat bi možda završio znatno prije studenog 1918. i poštedio barem milijun mladih života.

Mirotvorci u Siriji otkrivaju što je Zweig učinio prije gotovo jednog stoljeća: trube i bubnjevi guše pozive na razum. Izvješće na web stranici Open Democracy prije nekoliko dana izvijestilo je da su prosvjednici u pobunjeničkoj četvrti Bostan al-Qasr u Alepu uzvikivali: "Sve su vojske lopovi: režim, Slobodna [sirijska vojska] i islamisti."

Naoružani pripadnici Jubhat Al Nusre, islamističke frakcije koju podupire Saudijska Arabija, a Sjedinjene Države smatraju teroristima, rastjerali su ih bojevom paljbom. I s jedne i s druge strane oni koji traže pregovore oko krvoprolića su marginalizirani i još gore.

Režim je uhitio Orwa Nyarabia, filmskog redatelja i aktivista, zbog njegovih mirnih prosvjeda. Nakon što je pušten, pobjegao je u Kairo kako bi nastavio pozivati ​​na nenasilne promjene. Dr Zaidoun Al Zoabi, akademik čije su jedino oružje bile riječi, sada čami, zajedno sa svojim bratom Sohaibom, u sigurnosnom centru sirijskog režima. (Ako se pitate što to implicira, pitajte CIA-u zašto je prije "vraćala" osumnjičenike u Siriju.)

Sirijci koji su odrasli uz režimsku represiju otkrivaju anarhičnu brutalnost života u "oslobođenim" zonama. Dopisnik Guardiana Ghaith Abdul Ahad prisustvovao je sastanku 32 viša zapovjednika u Alepu prošlog tjedna. Bivši režimski pukovnik koji sada zapovijeda vojnim vijećem Alepa rekao je svojim drugovima: "Čak je i narodu dosta nas. Bili smo osloboditelji, ali sada nas osuđuju i demonstriraju protiv nas."

Kad sam bio u Alepu u listopadu, ljudi iz siromašnog područja Bani Zaid molili su Slobodnu sirijsku vojsku da ih ostavi na miru. Od tada su izbile bitke među pobunjeničkim skupinama oko plijena. Abdul Ahad opisao je pobunjeničku pljačku škole:

"Muškarci su prevezli neke od stolova, sofa i stolica izvan škole i složili ih na ulični ugao. Slijedili su računala i monitori."

Borac je upisao plijen u veliku bilježnicu. "Čuvamo ga na sigurnom u skladištu", rekao je.

Kasnije u tjednu, vidio sam školske sofe i računala udobno smještena u novom stanu zapovjednika.

Drugi borac, vojskovođa po imenu Abu Ali koji kontrolira nekoliko kvadratnih blokova Alepa kao svoj osobni feud, rekao je: "Oni nas krive za uništenje. Možda su u pravu, ali da je narod Alepa podržavao revoluciju od početka, ovo ne bi dogodilo."

Pobunjenici su, uz suglasnost svojih vanjskih podupiratelja u Rijadu, Dohi, Ankari i Washingtonu, nepokolebljivo odbacili čeljust u korist rata-rata. Čelnik novostvorene Sirijske nacionalne koalicije Moaz Al Khatib odbio je najnoviji poziv izaslanika UN-a Lakhdara Brahimija i ruskog ministarstva vanjskih poslova Sergeja Lavrova da prisustvuje pregovorima sa sirijskom vladom. G. Al Khatib inzistira da Bashar Al Assad odstupi kao preduvjet za pregovore, ali zasigurno je budućnost g. Al Assada jedna od glavnih točaka za raspravu.

Pobunjenici, nad kojima gospodin Al Khatib nema kontrolu, nisu uspjeli poraziti gospodina Al Assada u gotovo dvije godine bitke. Zastoj na bojnom polju argumentira pregovore kako bi se izašlo iz slijepe ulice kroz prihvaćanje prijelaza na nešto novo. Isplati li se ubiti još 50,000 Sirijaca kako bi se g. Al Assad spriječio u tranziciji koja će dovesti do njegovog odlaska?

Kada je Prvi svjetski rat završio s gotovo 9 milijuna poginulih vojnika i europska civilizacija spremna za barbarstvo nacizma, borba nije opravdala gubitak. Krvave posljedice bile su malo bolje. Zweig je napisao: "Jer vjerovali smo – i cijeli je svijet vjerovao s nama – da je ovo bio rat koji je okončao sve ratove, da je zvijer koja je pustošila naš svijet ukroćena ili čak zaklana. Vjerovali smo u veliku volju predsjednika Woodrowa Wilsona program, koji je bio i naš; vidjeli smo blijedo svjetlo zore na istoku tih dana, kada je ruska revolucija još uvijek bila u svom medenom mjesecu humanističkih ideala. Bili smo glupi, znam."

Jesu li manje glupi oni koji tjeraju Sirijce da se bore i bore, umjesto da se suoče jedni s drugima za pregovaračkim stolom?

Charles Glass je autor nekoliko knjiga o Bliskom istoku, uključujući Tribes with Flags i The Northern Front: An Iraq War Diary. Također je izdavač pod londonskim izdanjem Charles Glass Books

Napomena urednika: Ovaj je članak izmijenjen kako bi se ispravila pogreška oblikovanja.

---