Rezultati nacionalnih izbora održanih u Turskoj 7. lipnja bili su dovoljno iznenađujući. Vladajuća stranka AKP koju snažno podupire predsjednik Republike Tayyip Erdoğan tijekom predizborne kampanje izgubila je 8 bodova u odnosu na posljednje nacionalne izbore 2011. godine i tako izgubila vlast na vlasti. Glasovi AKP-a pali su s 49 posto na 41 posto, što je značajan gubitak moći za hegemonijsku stranku koja je vladala zemljom 13 godina. Naravno, AKP, sa svojim vođom Erdoğanom, više je od obične političke organizacije: oni su zastupali interese novorazvijene “islamističke” kapitalističke klase koja je ojačala u posljednjem desetljeću uglavnom zahvaljujući vladinim natječajima u građevinskom sektoru i velikim infrastrukturnim projektima. Oni kontroliraju velike klijentelističke mreže koje se koriste kao kanali distribucije ekonomskog viška među onim segmentima stanovništva koji podržavaju stranku.
Ali što je još važnije, Erdoğan i čelnici AKP-a kontroliraju znatan dio državnog aparata (kao što je Nacionalna obavještajna služba) i na taj način nastoje poistovjetiti interese AKP-a s interesima turske države. Na ovaj način Erdoğan pokušava izgraditi autoritarnu hegemoniju koja prodire u gotovo svako područje društvenog i gospodarskog života. Ali važnija i izvanrednija točka o Erdoğanu i dominantnim figurama AKP-a je da su u nekom trenutku njihovih 13 godina na vlasti, počeli su provoditi program vojnog establišmenta u odnosu na kurdsko pitanje.
Vojni establišment i ključni segmenti državne birokracije koji kontroliraju mehanizme donošenja odluka o pitanjima nacionalne sigurnosti i dalje su neovisni akteri u turskoj politici. Erdogan i vodeći ljudi AKP-a udružili su se s njima i ostali vjerni programu turske države koji se temelji na snažnom negiranju kolektivnih prava kurdskog naroda. Doista, glavni razlog slabljenja AKP-a na nacionalnim izborima bio je sljedeći: izgubio je većinu kurdskih glasova, što je ključna točka na koju ću se vratiti u nastavku. Iako je kao predsjednik Republike trebao ostati neutralan prema ustavu, Tayyip Erdoğan je sudjelovao na mnogim skupovima podrške AKP-u tijekom predizborne kampanje. Zamolio je birače da mu "osiguraju 400 zastupnika" koji su mu potrebni za "predsjednički sustav". Jednom kada bi postao "predsjednik" obdaren mnogim antidemokratskim ovlastima, imao bi sva pravna sredstva na raspolaganju za konsolidaciju autoritarne hegemonije o kojoj sam gore govorio. A također bi s novim izvršnim ovlastima koje bi dobio mogao odlučnije provoditi povijesni program turske države o kurdskom pitanju.
Prvi značajan rezultat nacionalnih izbora je da je tursko biračko tijelo reklo "ne" ovom autoritarnom planu. Vladajuća stranka AKP nije mogla održati svoju parlamentarnu većinu, a kamoli osvojiti jaku većinu potrebnu za uspostavu "predsjedničkog sustava". Od 8 bodova koje je AKP izgubio u usporedbi s posljednjim nacionalnim izborima 2011., oko 3 boda pripala su ultranacionalistička stranka, MHP. Međutim, ostatak, oko 5 bodova, pripalo je prokurdskoj stranci HDP (Narodna demokratska stranka). Tako je HDP prvi put uspio prijeći izborni prag od 10 posto i osvojio 80 zastupničkih mjesta u Saboru. Ovo je bio veliki uspjeh za HDP i za kurdsko stanovništvo u Turskoj.
Većina Kurda glasala je za HDP kako bi obranili svoja nacionalna prava
HDP je dobio 13.1 posto ukupnih glasova što iznosi oko 5.6 milijuna birača. Nekih 2 posto dolazi od tradicionalnih pristaša etatističke stranke CHP. Radilo se uglavnom o Turcima srednje klase koji su se oštro usprotivili “predsjedničkim ambicijama” T. Erdogana. Da HDP ne bi uspio prijeći izborni prag od 10 posto, T. Erdogan bi najvjerojatnije uspio provesti svoj “predsjednički” plan. Prema procjenama ozbiljnih institucija za ispitivanje javnog mnijenja, oko 11 posto glasova HDP-u dolazi iz Kurdi. U najvažnijim kurdskim središtima na jugoistoku, poput Diyarbakıra i Vana, HDP je odnio odlučujuću pobjedu. Općenito u kurdskoj regiji, s iznimkom nekoliko gradova i mjesta, veliki dijelovi kurdskog stanovništva koji su se do sada opredijelili za AKP promijenili su mišljenje i glasali ovaj put za HDP. Može se razumno procijeniti da je u kurdskoj regiji udio stanovništva kojeg predstavlja AKP pao na oko 25 posto. Dok se na svim prethodnim izborima održanim u posljednjem desetljeću oko 50 posto kurdskog stanovništva koje živi u pretežno kurdskoj regiji opredijelilo za AKP, a ostalih 50 posto za prokurdske stranke.
I ne samo u kurdskoj regiji. Značajan dio "konzervativnih" Kurda koji žive u velikim gradovima u zapadnoj Turskoj, poput Istanbula i Izmira, također je preusmjerio svoju potporu s AKP-a na HDP. Možemo razumno zaključiti da se kurdska nacionalna svijest javlja diljem Turske. Zašto je došlo do tako velike promjene u političkom izboru kurdskog stanovništva?
Možemo nabrojati neke odlučujuće čimbenike kako slijedi:
Mirovni proces pokrenuli su zatvoreni vođa PKK-a (Kurdska radnička stranka koja je vodila gerilski rat 28 godina) Öcalan i vlada AKP-a krajem 2012. Vlada AKP-a (i turska država šire) morala je pokrenuti takav proces jer svi vojne i policijske operacije s ciljem suzbijanja kurdske borbe nisu uspjele i nije preostala nijedna druga izvediva opcija. Tijekom ovih policijskih operacija oko 10,000 XNUMX kurdskih političara, izabranih gradonačelnika i aktivista uhićeno je i zatvoreno mnogo godina. Najpovoljniji rezultat mirovnog procesa bio je de facto prekid vatre koji je spriječio daljnje smrtne slučajeve s obje strane i otvorio put za demokratsku borba. Međutim, vlada AKP-a i Erdoğan, tada premijer, nisu ispunili nikakve veće zahtjeve kurdske oporbe.
Ti su zahtjevi bili prilično skromni u odnosu na većinu narodnooslobodilačkih pokreta. Kurdi su tražili pravo na obrazovanje na svom materinskom jeziku, decentralizaciju i osnaživanje lokalnih uprava u kurdskoj regiji, osnivanje svojevrsne “komisije za istinu i pomirenje” koja bi otkrila počinitelje masovnih kršenja ljudskih prava koje je realizirao sigurnosnih snaga u kurdskoj regiji tijekom 1990-ih, te opću amnestiju za vođe i borce PKK-a kako bi mogli sudjelovati u civilnom životu i političkim aktivnostima. Odgovor vlade AKP-a na mirovni proces bio je dvojak: s jedne strane izgradio je nekoliko utvrđenih vojnih predstraža, brana i drugih objekata za kontrolu prolaza kurdskih gerilaca u pripremi za eventualni nastavak sukoba. S druge strane, vlada je iskoristila mirovni proces kako bi što više odgodila priznavanje osnovnih prava Kurda, tvrdeći da smo “pokrenuli mirovni proces, okončali ugnjetavanje Kurda i sada PKK mora položiti oružje ako 'teroru' mora doći kraj”. Nakon nekog vremena mirovni se proces pretvorio u propagandni uređaj kao da vlada čini uslugu kurdskom stanovništvu.
Drugi najpresudniji čimbenik zbog kojeg su Kurdi promijenili svoje političko opredjeljenje je politika koju je vlada zauzela u vezi zbivanja u Rojavi, odnosno sirijskom Kurdistanu. Dok je Sirijom harao okrutni građanski rat, sirijski Kurdi živjeli su na uskom pojasu uz tursku granicu uspjeli na svojoj zemlji uspostaviti tri autonomna kantona. Ova mogućnost autonomne kurdske regije u sjevernoj Siriji jako je uznemirila tursku državu i vlada AKP-a, koja je preuzela dužnost zaštite "crvenih linija" turske države, udružila se sa selefijskim terorističkim skupinama kako bi to spriječila. Vlada je takve skupine kao što su Jabhat al-Nusra, a zatim ISIS (Islamska država) opskrbljivala oružjem i streljivom te obučavala i liječila njihove militante i dopuštala im da prijeđu granice kako bi potražili utočište kada je to potrebno, kao i da budu prebačeni u druge dijelove Sirije.
Kao što smo svjedočili tijekom obrane Kobanea od strane kurdskih boraca povezanih s YPG-om (vojni ogranak Stranke demokratske unije-PYD, sestrinske organizacije PKK), dok su se Kurdi borili protiv ISIS-a, vlada AKP-a nije oklijevala pomoći ISIS-u svim sredstvima. Iako tih dana zapadni dio zemlje nije bio svjestan ove činjenice, Kurdi koji žive u regiji vrlo su dobro znali što se događa. Masovne demonstracije u Kobaneu koje su izbile u svim dijelovima turskog Kurdistana nakon Erdoğanove izjave da je “Kobane pred padom” bio je nagovještaj promjene izbora kurdskog stanovništva na nacionalnim izborima. S pravom su smatrali da ih je vlada njihove zemlje izdala.
Mislim da su ova dva čimbenika i neki drugi koje ne mogu ovdje opširno opisati uvelike odredili način na koji su Kurdi koristili svoje glasove. Ono što su rezultati izbora jasno pokazali jest da su Kurdi u Turskoj sve ujedinjeniji, organiziraniji i svjesniji svojih nacionalnih prava i interesa. Vrlo sretan učinak demokratizacije za cijelu zemlju...
ZNetwork se financira isključivo velikodušnošću svojih čitatelja.
donacije