U utorak, 7. studenog 2006., obilježena je pedeseta obljetnica jednog od najvažnijih događaja u povijesti Ujedinjenih naroda; ali sumnjam da ste čuli ijednu riječ o tome. Dana 7. studenoga 1956. Opća skupština UN-a usvojila je Rezoluciju 1001, označavajući da je Opća skupština prvi put koristila svoje najopsežnije ovlasti prema Povelji UN-a. Tom su rezolucijom uspostavljene Hitne snage Ujedinjenih naroda I (UNEF I) kako bi se “osigurale i nadzirale obustave neprijateljstava” koja su izbila tijekom krize oko Sueskog kanala 1956. godine.
Tijekom krize, Skupština ne samo da je uspostavila UNEF I, nego je isto tako, svojim rezolucijama, pozvala na "trenutni prekid vatre" i preporučila "da se sve države članice suzdrže od uvođenja vojne opreme u to područje", čime je odobrila globalni embargo na oružje u regiji – 'vojne sankcije'.
Možda ste primijetili da još nisam spomenuo Vijeće sigurnosti UN-a. Zašto? Budući da Vijeće nije igralo nikakvu ulogu u stvaranju UNEF-a I – prvih UN-ovih hitnih snaga – osim što nije uspjelo “izvršiti svoju primarnu odgovornost za održavanje međunarodnog mira i sigurnosti”, kao rezultat “nedostatka jednoglasnosti stalnog članovi”. Ishod takvog zastoja Vijeća jasno je obznanjen rezolucijom Skupštine 377 A od 3. studenog 1950.: U slučajevima kada Vijeće ne prihvati svoju 'primarnu odgovornost', Generalna skupština tada preuzima 'konačnu odgovornost' za 'održavanje' međunarodnog mira i sigurnosti”.
Često se krivo tvrdi da je Rezolucija 377 A Skupštini dala nove ovlasti, odnosno uspostavila novu ‘proceduru’, no to je potpuno netočno. Ovlasti bilo kojeg organa UN-a proizlaze iz samo jednog mjesta: Povelje UN-a. Jedini način da se promijene ovlasti organa UN-a je izmjena Povelje UN-a, a to nije nimalo lak proces. Ono što je 377 A učinio bilo je da je po prvi put eksplicitno pokazao koje su zapravo ovlasti Skupštine u slučaju Vijeća sigurnosti u mrtvoj točki. Iz tog se razloga rezolucija 377 A najbolje može opisati pravnim izrazom: ‘Deklaracijski statut’ – ona je proglasila koje su zapravo ovlasti Opće skupštine, prema Povelji UN-a.
Zanimljivo, SSSR je bio jedini stalni član Vijeća sigurnosti – kojih ima pet – koji je glasovao protiv usvajanja rezolucije Skupštine 377 A (ili točnije, protiv tumačenja Povelje koju je dala), tvrdeći da „Opća skupština može [samo] odlučiti koje mjere 'koje ne uključuju uporabu sile' treba primijeniti”. Šest godina kasnije, umjesto da glasa protiv rezolucije Skupštine 1001, SSSR se suzdržao od glasovanja.
Možda se pitate zašto Vijeće sigurnosti nije moglo preuzeti svoju primarnu odgovornost tijekom Sueske krize? Pa, britanske, francuske i izraelske snage bile su te koje su činile jednu stranu neprijateljstava, Britanija i Francuska uživale su 'veto' u Vijeću sigurnosti, i time ga mogle spriječiti da preuzme svoju primarnu odgovornost. Međutim, kao što je već spomenuto, nisu mogli blokirati Opću skupštinu u stvaranju UNEF-a I; ne postoji takav 'veto' u Glavnoj skupštini. Britanija i Francuska čine samo dvije od trenutnih 192 članice Skupštine i imaju samo po jedan glas, kao i svaka druga država. Ova situacija – za razliku od Vijeća sigurnosti gdje su ovlasti daleko od jednakih – nužan je rezultat Povelje UN-a, koja izjavljuje da: “Organizacija se temelji na načelu suverene jednakosti svih svojih članica”.
To nas dovodi do srži stvari, 'moći veta'. Riječ 'veto' dolazi od latinske riječi vetare: 'zabraniti'. Iako su Britanija i Francuska mogle zabraniti Vijeću sigurnosti da vrši svoju primarnu odgovornost za održavanje međunarodnog mira i sigurnosti, naravno nisu mogle zabraniti Općoj skupštini da prihvati svoju konačnu odgovornost za to. Skupština je usvojila rezoluciju 1001 i time uspostavila UNEF I, koji je tada mogao "osigurati i nadzirati" povlačenje izraelskih, britanskih i francuskih snaga s egipatskog teritorija. To nas dovodi do velikog pitanja, iako nisam siguran je li ono filozofsko ili lingvističko: što su Britanci i Francuzi mogli ‘zabraniti’ svojom ‘moći veta’? Jesu li uspjeli zabraniti stvaranje UNEF-a I? jasno da ne. Dakle, što su točno zabranili?
14. rujna 1981. dogodila se još jedna prekretnica Generalne skupštine. Tog je datuma Skupština usvojila rezoluciju ES-8/2 kojom je ovlastila “sve države, s obzirom na prijetnju međunarodnom miru i sigurnosti koju predstavlja Južna Afrika, da protiv te zemlje uvedu opsežne obvezujuće sankcije”. Ovo je bio prvi slučaj da je Skupština odobrila gospodarske, diplomatske i kulturne sankcije protiv jedne države. U to su vrijeme Sjedinjene Države, zajedno s Izraelom, bile dvije najvjernije zagovornice aparthejda u Južnoj Africi, i kao takvo, Vijeće sigurnosti nije bilo u mogućnosti izvršiti svoju primarnu odgovornost za mir i sigurnost, zbog američkih 'veta'; stvar je time prešla na Opću skupštinu.
Pa zašto se čini da su implikacije rezolucije 377 A izmakle svima? Čini se da su čak i svjetski čelnici loše informirani o toj temi. Na otvaranju tekućeg redovnog zasjedanja Opće skupštine UN-a, prije samo nekoliko tjedana, Hugo Chavez je održao nezaboravan govor, ali ja ću ga pamtiti iz drugog razloga od ostalih. U njemu je g. Chavez izjavio: “smatramo temeljnim trenutno gušenje – a to je nešto na što svi pozivaju – antidemokratskog mehanizma poznatog kao veto. Nedavni primjer je nemoralni veto američke vlade, koja je otvoreno dopustila izraelskim snagama da unište Libanon neposredno pred našim očima, blokirajući rezoluciju u Vijeću sigurnosti UN-a”. Zapravo, Opća skupština je bila ta koja je “dopustila izraelskim snagama da unište Libanon”, propustivši prihvatiti svoju konačnu odgovornost za održavanje međunarodnog mira i sigurnosti. Da je Skupština odmah pozvala na prekid vatre, odobrila nametanje čitavog niza sankcija protiv svih strana i da je značajna većina članica UN-a slijedila primjer Venezuele protjerujući izraelske predstavnike, teško je zamisliti da bi takav poziv mogao dugo su ignorirani. Da je zanemaren, Skupština bi i dalje imala nekoliko preostalih ovlasti za prisiljavanje na usklađenost.
Iako se čini da je značaj 377 A izbjegao naše svjetske vođe, nije izbjegao palestinske skupine solidarnosti unutar Australije koje trenutno raspravljaju o ideji kampanje pritiska na Opću skupštinu da ispuni svoje odgovornosti prema Povelji UN-a, kako navode u Palestinu. Takva bi kampanja mogla, na primjer, zahtijevati da Skupština pozove na uvođenje gospodarskih, diplomatskih i vojnih sankcija protiv Izraela, sve dok ne bude u skladu s rezolucijama Vijeća sigurnosti 242 (1967) i 338 (1973), kako to zahtijeva povelju. To bi zahtijevalo da Izrael povuče sve svoje snage sa svih teritorija koje je okupirao kao rezultat rata iz lipnja 1967., ili naknadno, u skladu s načelom međunarodnog prava o "nedopustivosti stjecanja teritorija ratom", kako je naglašeno u Rezolucija Vijeća 242.
U onome što se čini gotovo nevjerojatnom podudarnošću, Kuba, koja je predsjedavala Pokretom nesvrstanih UN-a (NAM) u vrijeme kada je Skupština usvojila svoju rezoluciju ES-8/2 – čime je odobrila “sveobuhvatne obvezne sankcije” protiv aparthejda u Južnoj Africi – je upravo preuzeo svoje drugo predsjedanje NAM-om. Tijekom nedavnog summita NAM-a u Havani, koji je označio početak posljednjeg kubanskog predsjedanja, NAM je usvojio novu Deklaraciju koja izlaže svrhe i načela Pokreta. Jedna od navedenih svrha bila je: “Koordinirati radnje i strategije kako bi se zajednički suočili s prijetnjama međunarodnom miru i sigurnosti, uključujući ... kolonijalizam i stranu okupaciju”. Drugi je bio: “Promicati jačanje i demokratizaciju UN-a, dajući Općoj skupštini ulogu koja joj je dodijeljena … u Povelji”. Članstvo NAM-a uskoro će porasti sa 116 na 118 država članica; nedaleko od dvotrećinske većine članova Skupštine.
Naravno, bit će mnogo onih koji će tvrditi da bi Skupština usvojila rezoluciju kojom se odobravaju takve sankcije protiv Izraela bilo besmisleno, jer su rezolucije Skupštine samo 'preporuke'; ne smatraju se obvezujućim. Ova situacija je u suprotnosti s rezolucijama Vijeća sigurnosti, za koje se kaže da su obvezujuće, s obzirom na odredbu Povelje da: “Članovi Ujedinjenih naroda pristaju prihvatiti i provoditi odluke Vijeća sigurnosti”. Opet, ovo je još jedna zabluda koju treba preispitati u moderno doba, i s modernim načinom razmišljanja.
Svatko tko je pročitao članak do ove točke bit će svjestan, ako već nije, da se Izrael tek treba uskladiti s rezolucijom 242 Vijeća sigurnosti, koja je usvojena 22. studenog 1967., i od koje je točke u vremenu svijet počeo govoriti o 'okupiranim palestinskim teritorijima' – Zapadnoj obali, pojasu Gaze i istočnom Jeruzalemu. Tvrditi da su rezolucije Vijeća obvezujuće znači ignorirati tužnu stvarnost da je nekoliko članica UN-a dosljedno zaštićeno od prisilnog poštivanja od strane Vijeća sigurnosti, kao rezultat 'ovlasti veta' koju uživa pet stalnih članica u Vijeću sigurnosti .
Isto tako, svatko tko je upoznat s izraelsko-palestinskim sukobom znat će da je rezolucija Skupštine 194 od 11. prosinca 1948. 'odredila da' “[palestinskim] izbjeglicama koje se žele vratiti svojim domovima i živjeti u miru sa svojim susjedima to treba dopustiti što je prije moguće, te da se naknada treba isplatiti za imovinu onih koji se odluče ne vratiti i za gubitak ili oštećenje imovine”. Pravnici međunarodnog prava se široko slažu da je ponovnim potvrđivanjem rezolucije 194 svake godine, kroz usvajanje naknadnih rezolucija Skupštine koje se posebno odnose na nju, palestinsko 'pravo na povratak' sada postalo načelo 'običajnog međunarodnog prava'. Tvrditi da rezolucije Skupštine ni na koji način nisu obvezujuće, znači tvrditi da međunarodno pravo ni na koji način nije obvezujuće. Da, postoji nekoliko država diljem svijeta koje vjeruju upravo u to, ali one su u sve manjoj manjini. Manjina koja je također, čini se, zaboravila da je rezolucija 181. Opće skupštine od 29. studenoga 1947. dala Državi Izrael njen legitimitet prema međunarodnom pravu, autorizirajući podjelu povijesne Palestine na “neovisne arapske i židovske države i posebne Međunarodni režim za grad Jeruzalem”.
Da budemo sigurni, Palestinci nisu sami. Čak je i američka administracija trenutna događanja u Darfuru proglasila “genocidom”. Pa zašto Vijeće sigurnosti ne djeluje? Pa, iako nemam pristup zapisima s njegovih zatvorenih sastanaka - nepoznat koncept u Općoj skupštini - siguran sam u dvije stvari: Kina dobiva naftu iz Sudana, a Kina ima 'veto' u Vijeću sigurnosti. Pa zašto SAD ne predvode napore u Skupštini da uspostave UN-ove snage za hitne slučajeve za Darfur, kao što su učinile 1956. kao odgovor na Suesku krizu? Zašto? SAD će svaki dan pobijediti slabu Opću skupštinu nad jakom, ali što je najprijetnije od svega, ljudi bi se mogli zapitati što je zapravo ta 'ovlast veta'.
UN-ov 'Visoki panel za prijetnje, izazove i promjene' izjavio je u svom izvješću o reformi UN-a iz prosinca 2004.: "Ne vidimo nikakav praktičan način za promjenu ovlasti veta postojećih članica. Ipak, u cjelini, institucija veta ima anakron karakter koji je neprikladan za instituciju u sve demokratičnijem dobu”. Da, veto ima "anakroni karakter" - ne postoji više od 50 godina.
Cameron Hunt je autor knjige Pax UNita – Novo rješenje izraelsko-palestinskog sukoba.
ZNetwork se financira isključivo velikodušnošću svojih čitatelja.
donacije