Ne iznenađuje da je Vijeće sigurnosti UN-a u potpunosti kapituliralo, priznalo okupaciju Iraka i odobrilo njegovu ponovnu kolonizaciju od strane SAD-a i njegovog krvavog britanskog pomoćnika. Tajming mea culpa od strane “međunarodne zajednice” bio je savršen. Jučer su se viši rukovoditelji iz više od 1,000 kompanija okupili u Londonu kako bi uživali u suncu ponovno uspostavljenog konsenzusa pod golemim kišobranom Bechtela, najomiljenije građevinske tvrtke američkog carstva. Mali dio plijena će se dijeliti.
Dakle, što se dogodilo s pregrijanom retorikom Europe protiv Amerike? Berlusconi u Italiji i Aznar u Španjolskoj – dvije najdesnije orijentirane vlade u Europi – bili su odgovarajući partneri za Blaira, dok su istočnoeuropske države, dajući novo značenje pojmu "satelit" u kojem su prije tako dugo uživale, pale kao jedna u red iza Busha.
Francuska i Njemačka, s druge strane, mjesecima su protestirale da se izrazito protive američkom napadu na Irak. Schröder je svoj tijesan reizbor zahvalio obećanju da neće podržati rat protiv Bagdada, čak ni kad bi ga odobrio UN. Chirac, naoružan pravom veta u Vijeću sigurnosti, bio je još govorljiviji s izjavama da Francuska nikada neće prihvatiti bilo kakav neovlašteni napad na Irak.
Pariz i Berlin zajedno su nagovorili i Moskvu da izrazi svoje neslaganje s američkim planovima. Čak je i Peking ispustio nekoliko opreznih zvukova osude. Francusko-njemačke inicijative izazvale su ogromno uzbuđenje i zaprepaštenje među diplomatskim komentatorima. Ovdje je, zasigurno, bio neviđeni raskol u Atlantskom savezu. Što će biti s europskim jedinstvom, NATO-om, samom "međunarodnom zajednicom" ako tako katastrofalna podjela potraje? Može li sam koncept zapada preživjeti?
Takva su strepnja brzo otklonjena. Čim su projektili Tomahawk osvijetlili noćni horizont u Bagdadu, a marinci pokosili prve iračke civile, Chirac je požurio objasniti da će Francuska osigurati nesmetan prolaz američkih bombardera kroz njezin zračni prostor (kao što to nije učinila, pod njegovim svoje premijersko mjesto, kada je Reagan napao Libiju), i poželio "brz uspjeh" američkom oružju u Iraku. Njemački mrtvački zeleni ministar vanjskih poslova Joschka Fischer objavio je da se i njegova vlada iskreno nada "brzom kolapsu" otpora anglo-američkom napadu. Putin je, da ne duljimo, objasnio svojim sunarodnjacima da "iz ekonomskih i političkih razloga" Rusija može samo željeti odlučujuću pobjedu SAD-a u Iraku.
Washington još uvijek nije zadovoljan. Želi dodatno kazniti Francusku. Zašto ne ritualno javno bičevanje koje uživo prenosi Murdoch TV? Poniženi poglavica (Chirac) saginje se dok carska princeza (Condoleezza Rice) upravlja bičem. Tada bi se čelnici ponovno ujedinjenog sjevera mogli opustiti i nastaviti s poslom koji najbolje znaju: pljačkanjem juga. Ekspedicija na Bagdad planirana je kao prvo mijenjanje novog imperijalnog stava. Ima li bolje demonstracije prijelaza na ofenzivniju strategiju nego navesti primjer Iraka. Ako nijedan jedini razlog ne objašnjava ciljanje Iraka, malo je misterija oko niza kalkulacija koje leže iza toga. Ekonomski gledano, Irak posjeduje druge najveće rezerve jeftine nafte na svijetu; Odluka Bagdada 2000. da fakturira svoj izvoz u eurima, a ne u dolarima, riskirala je imitaciju Huga Chaveza u Venezueli i iranskih mula. Privatizacija iračkih bušotina pod kontrolom SAD-a pomogla bi oslabiti Opec.
Strateški gledano, postojanje neovisnog arapskog režima u Bagdadu uvijek je iritiralo izraelsku vojsku. S postavljanjem republikanskih fanatika bliskih Likudu na ključne položaje u Washingtonu, eliminacija tradicionalnog protivnika postala je privlačan neposredni cilj za Jeruzalem. Na kraju, baš kao što je uporaba nuklearnog oružja u Hirošimi i Nagasakiju nekoć bila izrazita demonstracija američke moći Sovjetskom Savezu, tako bi danas munjevit rat koji se brzo kotrlja Irakom pokazao svijetu u cjelini da, ako čipovi ne rade, SAD ima, u krajnjem slučaju, sredstva da provede svoju volju.
UN je sada dao retrospektivnu sankciju za preventivni napad. Njezin nesretni prethodnik, Liga naroda, barem je imao pristojnosti propasti nakon što je njezina povelja serijski silovana. Analogije s Hitlerovim munjevitim ratom 1940. bez grižnje savjesti povlače navijačice rata. Tako Max Boot u Financial Timesu piše: “Francuzi su se žestoko borili 1940. – isprva. Ali na kraju su brzina i žestina njemačkog napredovanja doveli do potpunog kolapsa. Ista stvar će se dogoditi u Iraku.” Ono što se dogodilo u Francuskoj nakon 1940. moglo bi zastati ovim entuzijastima.
Nedostatak bilo kakve spontane dobrodošlice od strane šijita i žestok rani otpor naoružanih neregularnih postrojbi potaknuli su teoriju da su Iračani "bolesni ljudi" kojima će trebati dugotrajno liječenje prije nego što im se povjeri vlastita sudbina (ako ikada). Takav stav zauzeo je David Aaronovitch u Observeru. Isto tako, George Mellon u Wall Street Journalu upozorava: “Irak se neće lako oporaviti od Saddamova terora” – “nakon tri desetljeća vladavine arapskog ekvivalenta Murder Inc-a, Irak je vrlo bolesno društvo”. Trebat će vremena da se razvije "uređeno društvo" i ponovno oživi (privatizira) gospodarstvo, inzistira. Na naslovnoj stranici Sunday Timesa, reporter Mark Franchetti citirao je američkog dočasnika: "'Iračani su bolesni ljudi, a mi smo kemoterapija,' rekao je kaplar Ryan Dupre. 'Počinjem mrziti ovu zemlju. Čekaj da se dočepam prokletog Iračanina. Ne, neću ga dobiti. Samo ću ga ubiti.’” Nema sumnje da će teorija o „bolesnom društvu” dobiti veću sofisticiranost, ali jasno je da su izgovori mješavina Guantanama i Gaze na ovim novookupiranim teritorijima.
Ako je uzaludno tražiti od UN-a ili Eurolanda, a kamoli Rusije ili Kine, bilo kakvu ozbiljnu prepreku američkim planovima na Bliskom istoku, gdje bi trebao početi otpor? Prije svega, naravno, u samoj regiji. Tu se treba nadati da će osvajači Iraka na kraju biti istjerani iz zemlje rastućom nacionalnom reakcijom na okupacijski režim koji su postavili, te da bi njihovi suradnici mogli doživjeti sudbinu bivšeg iračkog premijera Nurija Saida prije njih. Prije ili kasnije, obruč korumpirane i brutalne tiranije oko Iraka bit će prekinut. Ako postoji jedno područje u kojem će se kliše da su klasične revolucije stvar prošlosti vjerojatno pokazati pogrešnim, onda je to arapski svijet. Onog dana kada narodni gnjev pomeše Mubarakove, Hašemitske, Saudijske i druge dinastije, američkoj – i izraelskoj – aroganciji u regiji bit će kraj.
Novu knjigu Tariqa Alija, Bush in Babylon: Re-colonising Iraq, objavit će Verso na jesen
ZNetwork se financira isključivo velikodušnošću svojih čitatelja.
donacije