Kad su prije mnogo godina neki od nas rekli da je pad hegemonije Sjedinjenih Država u svjetskom sustavu neizbježan, nezaustavljiv i da se već događa, većina ljudi nam je rekla da smo ignorirali očiglednu nadmoćnu vojnu i ekonomsku snagu Sjedinjenih Država. . Bilo je i nekih kritičara koji su rekli da su naše analize štetne jer služe kao samoispunjavajuće proročanstvo.
Zatim su neokonzervativci došli na vlast za vrijeme Bushevog predsjedništva i proveli su svoju politiku unilateralnog mačo militarizma, osmišljenu (kako su rekli) za obnovu neupitne hegemonije Sjedinjenih Država zastrašivanjem američkih neprijatelja i zastrašivanjem američkih prijatelja na neupitnu poslušnost američkoj politici u svjetska arena. Neokonzervativci su imali svoju priliku i svoje ratove i spektakularno nisu uspjeli prestrašiti one koje su smatrali neprijateljima ili zastrašiti nekadašnje saveznike na bespogovornu poslušnost. Položaj SAD-a u svjetskom sustavu danas je daleko slabiji nego što je bio 2000. godine, što je rezultat upravo vrlo pogrešne neokonzervativacijske politike usvojene tijekom Bushevog predsjedničkog mandata. Danas je dosta ljudi spremno otvoreno govoriti o propadanju SAD-a.
I što će se sada dogoditi? Postoje dva mjesta za traženje: unutar Sjedinjenih Država i u ostatku svijeta. U ostatku svijeta, vlade svih vrsta obraćaju sve manje pažnje na sve što Sjedinjene Države kažu i žele. Madeleine Albright, dok je bila državna tajnica, rekla je da su Sjedinjene Države “nezamjenjiva nacija”. Ovo je možda bila istina nekada, ali sada sigurno nije istina. Sada je tigar u zaljevu.
Još uvijek nije u potpunosti "tigar od papira" o kojem je govorio Mao Zedong, ali je sigurno na putu da bude razotkriven kao tigar koji čuči u samoobrani.
Kako se drugi narodi ponašaju prema tigru u zaljevu? S velikom dozom razboritosti, mora se reći. Ako Sjedinjene Države više nisu sposobne postići svoj put gotovo nigdje, još uvijek su sposobne napraviti veliku štetu ako odluče nasrnuti. Iran može s aplombom prkositi Sjedinjenim Državama, ali pokušava biti oprezan da ih ne ponizi. Kina možda osjeća svoje probleme i sigurna je da će još jačati u desetljećima koja dolaze, ali sa Sjedinjenim Državama postupa u dječjim rukavicama.
Hugo Chavez možda otvoreno štipa tigra po nosu, ali stariji i mudriji Fidel Castro govori manje provokativno. A novi talijanski premijer, Romano Prodi, drži Condoleezzu Rice za ruke dok provodi vanjsku politiku jasno usmjerenu na jačanje svjetske uloge Europe neovisne o Sjedinjenim Državama.
Pa zašto su svi tako razboriti? Da bismo odgovorili na to, moramo pogledati što se događa u Sjedinjenim Državama. De facto glavni izvršni direktor, Dick Cheney, zna što treba učiniti sa stajališta mačo militarista, čiji je on vođa. Sjedinjene Države moraju "ostati na kursu" i doista eskalirati nasilje. Alternativa je priznati poraz, a Cheney nije netko tko bi to učinio.
Cheney međutim ima akutni politički problem kod kuće. On i njegova politika očito gube podršku, masovno, unutar Sjedinjenih Država. Čini se da zastrašujući govori o teroristima i optužbe za izdaju upućene njegovim kritičarima više nisu tako učinkoviti kao nekada. Nedavna pobjeda ratnog kritičara Neda Lamonta nad ratnim braniteljem Joeom Liebermanom na demokratskim predizborima za senatore u Connecticutu uzdrmala je američki politički establišment obiju stranaka. Za nekoliko dana, činilo se da se vrlo velik broj političara pomaknuo u smjeru zatvaranja operacije u Iraku.
Ako, kao što se sada čini sasvim mogućim, demokrati osvoje kontrolu nad oba doma Kongresa na izborima u studenom 2006., postoji rizik da će doći do stampeda za povlačenje, unatoč oklijevanju vodstva demokratskog Kongresa. To će biti tim sigurnije ako na raznim lokalnim izborima pobijede istaknuti antiratni kandidati.
Što će onda Cheneyev tabor učiniti? Ne može se očekivati da će oni ljubazno priznati dolazak demokratskog predsjednika na izborima 2008. godine. Znat će da im je vjerojatno ostalo još samo dvije godine da stvore situacije iz kojih bi Sjedinjenim Državama bilo gotovo nemoguće povući se. A budući da s demokratskim kongresom ne bi mogli postići usvajanje važnih zakona, usredotočit će se (čak i više nego sada) na pokušaj korištenja izvršnih ovlasti predsjedništva, pod poslušnim čelnim čovjekom, Georgeom W. Bushom , potaknuti vojno pustošenje diljem svijeta i radikalno smanjiti sferu građanskih sloboda unutar Sjedinjenih Država.
Međutim, Cheneyevoj kabali će se oduprijeti, na mnogim frontama. Najvažnije mjesto otpora bez sumnje će biti vodstvo američkih oružanih snaga (s izuzetkom zračnih snaga), koje očito misle da su trenutne vojne avanture uvelike prenapregle američke vojne kapacitete i vrlo su zabrinute da će biti one koje je američko javno mnijenje kasnije smatralo krivima kada su Rumsfeld i Cheney nestali s novinskih naslova. Cheneyevoj kabali će se oduprijeti i veliki kapital koji sadašnju politiku vidi kao vrlo negativne posljedice za američko gospodarstvo.
I naravno da će im se oduprijeti ljevica i lijevi centar unutar Sjedinjenih Država koji se osjećaju osnaženo, ljuti i zabrinuti zbog tijeka američke politike. Dolazi do spore, ali jasne radikalizacije ljevice pa i lijevog centra.
Kada se to dogodi, militaristička desnica će uzvratiti vrlo agresivno. Kad je Lamont pobijedio na predizborima, čitatelj Wall Street Journala napisao je pismo u kojem je rekao da smo "dostigli prekretnicu u ovoj zemlji - ako dopustimo ljevici da vlada kao većina, s našom zemljom je gotov." Republikanske vođe naziva "nesposobnima". On, kao i mnogi drugi, tražit će žešće vođe.
Svi su zabrinuti zbog građanskog rata u Iraku. A u Sjedinjenim Državama? Strašna vremena pred nama!
ZNetwork se financira isključivo velikodušnošću svojih čitatelja.
donacije