Alan Nasser je profesor emeritus političke ekonomije na The Evergreen State College u Olympiji, Washington i koautor članka “The Student Loan Debble Bubble”.
Collin Harris slobodni je pisac, medijski producent i aktivist sa sjedištem u Portlandu, OR. Ove zime pokrenut će MOSS Magazine.
Collin Harris:Koliko je ozbiljno pitanje duga za studentski kredit?
Alan Nasser: Objavljeno je prošlog ljeta [2010.] da ukupni dug za studentske zajmove, na 830 milijardi dolara, sada premašuje ukupni dug američkih kreditnih kartica, koji je i sam napuhan do razine balona od 827 milijardi dolara. A dug za studentske kredite raste po stopi od 90 milijardi dolara godišnje. Ta se brojka sada približava 1 trilijunu dolara.
Najnovija potpuna statistika pokriva 2008. godinu, kada je dug imalo 62 posto studenata javnih sveučilišta, 72 posto privatnih neprofitnih škola i nevjerojatnih 96 posto privatnih profitnih ("vlasničkih") škola.
Upis u profitne škole raste brže od upisa u javne škole, a sve veći postotak učenika koji pohađaju profitne škole predstavljaju nositelje dugova koji će vjerojatno neisplatiti svoje obveze. Kako bismo bolje razumjeli dinamiku rasta studentskog duga, korisno je skicirati vezu između trenutne krize u javnom obrazovanju i nedavnog brzog rasta profitnih društava.”
CH: Koje su paralele između balona studentskog duga i šire financijske krize drugorazrednih hipoteka? Vidite li isti kriminal i tajne dogovore između zajmodavaca, rejting agencija i vladinih agencija?
GODINA: Izvanredan rast studentskog duga bio je paralelan s godinama mjehura, od početaka mjehura dot.coma sredinom 1990-ih do pucanja mjehura nekretnina. Od 1994. do 2008., prosječne razine duga za maturante više su se nego udvostručile na 23,200 USD, prema The Student Loan Project, neprofitnoj istraživačkoj i političkoj organizaciji. Više od 10 posto onih koji završe diplomu sada je opterećeno dugovima od preko 40,000 dolara.
U nastajanju stambene krize, glavne rejting agencije koje koriste najveće banke dale su visoke ocjene hipotekarnim vrijednosnim papirima koji su zapravo bili toksični. Sličan obrazac vidljiv je i kod studentskih zajmova. Kreditna ocjena nije potrebna za ispunjavanje uvjeta za savezni zajam. Niti podaci o prihodima, imovini ili zaposlenju. Zaduživanje se još uvijek potiče usprkos snažnim dokazima da je vjerojatnost neispunjenja obveza velika.
Naravno, uobičajeni osumnjičenici su među najvećim privatnim zajmodavcima: Citigroup, Wells Fargo i JP Morgan-Chase.
Posuđivanje novca bilo kome bez vrhunskih kvalifikacija bilo je "subprime kreditiranje" tijekom napuhavanja mjehura nekretnina, kada su banke mamile inače nepodobne kandidate da kupe kuće koje si nisu mogli priuštiti. Ne bi li se lako pozajmljivanje bez odgovarajućih kreditnih provjera studentima s nesigurnim kreditom također trebalo smatrati "subprime kreditiranjem"?
CH: Koja je socijalna i ekonomska demografija u pozadini problema studentskog duga? Koje su rasne i klasne dimenzije uključene? (tj. tko je ciljan, koje su važne baze za zapošljavanje, tko će najvjerojatnije pasti, tko je najvjerojatnije opterećen privatnim zajmovima s podesivom kamatnom stopom, tko pohađa profitne fakultete itd.)
GODINA: Čak ni uznemirujući nalazi nedavnih kongresnih saslušanja o tehnikama zapošljavanja u vlasničkim koledžima nisu ugrozili pristup ovih škola federalnim fondovima. Saslušanja su prikazala snimke iz tajne istrage koja prikazuje prijemno osoblje u vlastitim školama koristeći tehnike zapošljavanja koje je izričito zabranila Nacionalna udruga savjetnika za upis na fakultete. Zaposlenici u prijemu i upisu također su prikazani kako krivo prikazuju troškove obrazovanja, stope diplomiranja i zaposlenosti studenata te status akreditacije institucija.
Ove obmane povećavaju vjerojatnost da će diplomanti profitnih škola imati posebnih poteškoća s otplatom svojih zajmova, budući da su većina upisanih u te škole studenti s niskim primanjima. Nemojte misliti da predatorski zajmodavci plasiraju zajmove samo stvarnim studentima. Na meti su i potencijalni studenti. Današnja glavna mantra je da je najbolja zaštita od nezaposlenosti fakultetsko obrazovanje, što je navelo neke privatne zajmodavce da zapošljavaju zajmoprimce...u uredu za nezaposlene!
Ranije sam spomenuo da je 96 posto učenika u profitnim školama uzelo studentske zajmove i da je za te studente najveća vjerojatnost da neće platiti. Odjel za obrazovanje izvijestio je da je 43 posto onih koji nisu platili studentske zajmove pohađalo profitne škole, iako je samo 26 posto zajmoprimaca pohađalo takve škole. Ove škole ciljaju na vojno tržište agresivnom i vrlo uspješnom kampanjom zapošljavanja. Velik broj aktivnih i nedavno otpuštenih vojnih osoba pohađa nastavu radi profita. 29 posto upisanih u vojsku je u profitnom sektoru, a 40 posto godišnje pomoći za školarinu veteranima odlazi u privatne škole. Podaci američke vojske i Ministarstva obrane pokazuju da je Sveučilište Phoenix, najveće sveučilište u Sjevernoj Americi, treći najveći primatelj sredstava za obrazovanje od američke vojske. Prema studiji koju je sponzorirao Senat SAD-a, Sveučilište u Phoenixu dobiva 90 posto svojih sredstava od savezne vlade. Vojno osoblje često je na meti dok je još u vojsci. Čekaju ih velikodušni G.I. Povlastice Billa koje im omogućuju stjecanje stručne ili diplomske diplome na akreditiranim fakultetima. Profitni sektor je spreman da uguši to tržište dok javne institucije smanjuju broj upisa, podižu školarine i gledaju kako javna potpora visokom obrazovanju opada u trenutnom oživljavanju predkeynesijanske ekonomske politike.
CH: Razgovarajte o problemu neizvršenja obveza. Kako se mjeri i prijavljuje? Profitiraju li zajmodavci od studenata koji ne podmiruju svoje dugove? Trebamo li očekivati buduće spašavanje zajmodavaca koji su uložili u balon studentskog duga?
AN: Zdravlje studentskih zajmova službeno se procjenjuje "kohortnom stopom neplaćanja", navodno pouzdanim pokazateljem vjerojatnosti da zajmoprimci neće platiti. Ali kohortna stopa neispunjenja obveza mjeri samo stopu neispunjenja obveza tijekom prve dvije godine otplate. Odjel za obrazovanje ne prati neispunjavanje obveza koje se pojave nakon dvije godine radi ispunjavanja uvjeta za institucionalnu financijsku pomoć. Državni zajmovi također ne zahtijevaju kreditne provjere ili druge vrste obzira hoće li student moći otplatiti zajmove.
Kao što je ranije spomenuto, ukupni nepodmireni dug saveznih i privatnih studentskih zajmova približava se 1 trilijunu dolara. Tek 40 posto tog duga aktivno se otplaćuje. Ostatak je u neizmirenju ili na odgodu (kada student traži privremenu odgodu plaćanja zbog ekonomskih poteškoća), što znači da su plaćanja i kamate zaustavljene ili u odgodi. Kamate na državne zajmove obustavljene su tijekom odgode, ali se nastavljaju obračunavati na privatne zajmove. Kako se školarine povećavaju, iznosi kredita rastu; kamatne stope na privatne kredite dosegnule su najviše 20 posto. Dodajte to duboko problematičnom gospodarstvu i lošem tržištu rada, i dobit ćemo sve zamke velikog mjehura. Kao što to ide sa suvremenim mjehurićima, kada zajmovi padnu u dužnost, porezni će obveznici biti prisiljeni preuzeti račun, budući da skoro sve zajmove napravljene prije srpnja 2010. podupire savezna vlada.
U rujnu 2008., tadašnja ministrica obrazovanja Margaret Spellings objavila je u priopćenju za javnost da su stope neplaćanja saveznih zajmova "povijesno niske": samo 5.2 posto nedavno diplomiranih bilo je u problemima. Spellings je koristio zadanu stopu skupine da bi došao do ove brojke. No Ured glavnog inspektora Ministarstva primijenio je realističniju metodu u svojoj reviziji iz 2003., koja je izračunala doživotni rizik. Procijenjeno je da će tijekom života između 19 i 31 posto brucoša i studenata druge godine fakulteta zakasniti svoje zajmove (ovisno o vrsti zajma i vremenu uzimanja). Za studente lokalnih koledža izgledi su bili još tmurniji: očekivalo se da će između 30 i 42 posto otkazati obveze. Budućnost je bila najviše obeshrabrujuća za studente u profitnim ustanovama: predviđalo se da će između 38 i 51 posto biti neispunjeno. Možete vidjeti da se očekuje da će stopa neispunjenih obveza među studentima zajmoprimcima biti viša od stope za drugorazredne hipoteke na nekretnine. Upravo smo vidjeli jedan način na koji vlada pomaže i potiče zajmodavce, lažiranjem neisplaćenih stopa. Ali sudjelovanje vlade u ovoj pljački ide dublje od toga. Odjel za obrazovanje ima vlastiti program zajmova i, sukladno tome, pozitivnu kamatu na neplaćanje. Financijski gubi na povratu neplaćenih zajmova Federalnog obiteljskog programa zajma za obrazovanje (FFELP).
U izvješću Wall Street Journala John Hechinger otkriva da za svaki dolar koji Odjel za obrazovanje isplati u potraživanjima, može vratiti cijelu glavnicu, plus gotovo 20 posto kamata, kazni i naknada. Imajte na umu da vrijednost portfelja neispunjavanja obveza ne uključuje samo glavnicu plus kamate u trenutku neispunjenja obveza, već i kamate koje se nastavljaju prikupljati nakon neispunjenja obveza. Hajdemo ovo ažurirati s pogledom na tablicu 4 u dodatku proračunu predsjednika Obame za 2010. godinu. Otkrili smo da je posljednja stopa povrata - vraćeni iznos u usporedbi s iznosom zajma u otplati - za zajmove FFELP-a u otplati iznosi 122 posto. Ovo je najviša stopa povrata za sve vrste saveznih zajmova i više nego dvostruko veća stopa za sljedeću najvišu kategoriju zajma. Dobivate dojam relativne golemosti pljačkaške pijanke Ujaka Sama kada pogledate stopu nadoknade za neplaćene kreditne kartice - oko 25 centi za dolar.
Alan Collinge sa StudentLoanJustice.org pokazao je da Ministarstvo obrazovanja zarađuje više na otplaćenim zajmovima nego na dobrim zajmovima. Washingtonu je jednako u interesu poticati neplaćanje studentskih zajmova kao i, primjerice, naplatnim tvrtkama koje očito žive od neplaćanja. To je upravo ono što je prvi predsjednik Bush mislio kada je objavio svoju namjeru da "vodi vladu kao posao". Sama vlada je postala predatorski zajmodavac. Ima isti poticaj da ima koristi od neplaćanja kao i privatni zajmodavci.
Sustav naknada u središtu je naklonosti privatnih zajmodavaca prema neplaćanju obveza. Jamcima za zajmove daje iste vrste kamata za neplaćanje koje su toliko očite u slučaju tvrtki za naplatu. Collinge je analizirao podneske Porezne uprave jamaca saveznih studentskih zajmova. Ispada da jamstvene agencije u prosjeku ostvaruju oko 60 posto svojih prihoda samo od naknada. Ako se kamatna stopa smanji, padaju i naknade i prihodi jamaca. Najveći privatni zajmodavci, poput SLM Corporation (Sallie Mae) i Citigroup, imaju interese usporedive s interesima jamaca. To je zato što su potonje, kao i neke od najvećih agencija za naplatu, i same često u vlasništvu zajmodavaca. Zajmodavac, jamac i naplatitelj tako tvore sustav isprepletenih interesa: zajmodavac ne otplaćuje zajam, koji zatim postaje napuhan naknadama za naplatu, što zatim stvara tok prihoda jamcu i naplatitelju. Ako su posljednja dva u vlasništvu zajmodavca, imamo prihod koji neprestano teče do sve tri – pod uvjetom da zajmoprimci i dalje ne podmiruju obveze, što je vjerojatnije zbog procesa koji sam upravo opisao.
CH:Kakav regres, pravno gledano, imaju studentski dužnici? Jesu li dostupne obične zaštite potrošača poput stečaja ili mogućnosti refinanciranja?
GODINA: Ne, nije moguće da studenti dužnici izbjegnu financijsku devastaciju proglašavanjem bankrota. Ova najosnovnija zaštita potrošača bila bi dostupna studentima dužnicima da nije bilo zakona koji je izričito osmišljen tako da uskrati čitav niz osnovnih zaštita studentskih dužnika. Ne govorim samo o zaštiti od bankrota, već io istini u uvjetima kreditiranja, zastari, pravima na refinanciranje, pa čak i državnim lihvarskim zakonima – Kongres je sve te zaštite učinio neprimjenjivima na studentske zajmove s federalnim jamstvom. Isti zakon također je agencijama za naplatu dao dotad nezamislive ovlasti, na primjer za ukidanje plaća, poreznih prijava, socijalnih beneficija i - vjerovali ili ne - prihoda od invaliditeta. Zakrećući nožem, zakonodavci su suspenziju državnih stručnih licenci, ukidanje javnih poslova i uskraćivanje sigurnosnih provjera učinili legitimnim mjerama kako bi se tvrtkama za naplatu omogućilo da iscijede financijsku krv iz bankrotiranih zajmoprimaca studentskih kredita. Dug po studentskim kreditima najkažnjiviji je od svih oblika duga – većina tih drakonskih mjera nedostupna je kartičarskim kućama. (Možda sam prestrog. Sallie Mae nedavno je objavila da će ipak oprostiti dug pod jednim od dva uvjeta: u slučaju da zajmoprimac umre ili postane potpuni invalid.)
CH:Kako možemo smjestiti balon studentskog duga u širi kontekst američkog gospodarstva? (Imate povijesnu pozadinu neoliberalizma – dvostruke procese deindustrijalizacije i financijalizacije, outsourcinga, ekspanzije uslužnog/privremenog sektora i trenutne stvarnosti globalne recesije, ere štednje i takozvane krize duga/deficita.)
GODINA:Kada razmišljamo o utjecaju nabujalog studentskog duga na dužnike, prije svega moramo imati na umu ekonomsku situaciju ove generacije osim tereta obrazovnog duga. Studenti ulaze u svijet u kojem će biti sve manje poslova, a većina dostupnih poslova bit će slabo plaćena. Ono što je predsjednik Obama rekao o automobilskoj industriji, da se "mnoga od ovih poslova neće vratiti", vrijedi za tržište rada općenito. Baš kao što nitko ne očekuje da će se Nasdaq ponovno napuhati, i nitko ne očekuje, niti bi trebao očekivati, da će se stambeni mjehur ponovno napuhati, ne možemo očekivati da će razine prihoda ili prilike za posao nalikovati onome što su Amerikanci moje generacije uzimali zdravo za gotovo tijekom tako -zvano “zlatno doba” američkog kapitalizma. To je bilo najduže razdoblje održivog rasta u povijesti SAD-a s najvišim životnim standardom koji je radnička klasa ikada upoznala. To je nestalo i neće se vratiti. To je sasvim jasno u projekcijama radnih mjesta iz prosinca 2009. koje je objavio Zavod za statistiku rada (BLS). Od sada do 2020. većina novih poslova bit će slabo plaćena i neće zahtijevati više obrazovanje. Obamino "restrukturiranje" automobilske industrije, s novim radnicima koji zarađuju polovicu onoga što je bila standardna industrijska plaća, i sa smanjenim beneficijama uz to, neće se poništiti nakon što se gospodarstvo "vrati na svoje (mnogo manje) noge". I mogu dodati da je to problem s kojim se suočavaju mladi diljem svijeta. Od Egipta do Japana, Britanije, Francuske i Sjeverne Amerike, izgledi za posao za mlade su sumorni. To je plod neoliberalne reorganizacije nacionalnih ekonomija na globalnoj razini.
Kako bi održali išta što je nalikovalo pristojnom životnom standardu pod ovim okolnostima, radni će ljudi morati postati nešto sumorno nalik dužnicima. Trenutni prihod neće biti dovoljan za zadovoljenje osnovnih potreba tipičnog kućanstva, pa će budući prihod morati biti pod hipotekom u obliku duga. To nije iznenađujuće u zemlji u kojoj elita više nisu prvenstveno bogati industrijski kapitalisti koji proizvode "stvarnu" robu i usluge, već su sada financijski kapitalisti koji proizvode financijske "proizvode" - da, tako se dug zove u financijskom svijetu: to je proizvod, glavni proizvod financijskog kapitala. U deindustrijaliziranom, financijaliziranom kapitalizmu, dominantni tržišni proizvod je dug. Radni ljudi će biti prisiljeni kupovati puno tog proizvoda. Sada je to uvjet na koji će se dodati teret obrazovnog duga.
CH:Mitologija o "američkom snu" oduvijek je bila ključno sredstvo za smanjivanje klasnih napetosti u SAD-u, ali kako se ta pretenzija stalne društvene mobilnosti počinje urušavati, milijuni mladih ljudi ostaju ljuti, otuđeni i nezaposleni/nedovoljno zaposleni. Ovo postaje izvor društvenih i klasnih sukoba u Americi, kao izvor masovnog pokreta mladih u godinama koje dolaze. Što mislite o ovome?
GODINA: Ljudi nisu glupi: Amerikancima već sada postaje jasno da je američki san samo to, san, i to loš. Zasigurno je ova spoznaja glavni faktor u nastanku OWS-a. Objektivni uvjeti za mogućnost masovnog pokreta i studentskog pokreta čiji su temeljni problemi povećanje troškova obrazovanja i dugovanja obrazovanja postoje. Ovo je izvanredan razvoj događaja. Ali ključne riječi ovdje su 'objektivan' i 'mogućnost'. Namjerno nametanje masovne štednje radničke klase kako bi se zaštitilo i uvećalo bogatstvo elite doista je objektivno odličan temelj za organizirani otpor. Ali učinkovit otpor se neće pojaviti ako radni ljudi ne internaliziraju ove objektivno uvjerljive razloge u obliku subjektivne svijesti i motivacije. Inače nam ostaju neostvarene mogućnosti.
Slučajno vjerujem – a to nikako nije uvjerenje koje dijele svi na ljevici – da je ono što je potrebno u vezi s tim stranka s jasnim programom te sposobnošću i motivacijom da učinkovito dopre do radnih ljudi s dvostrukim ciljevima učenja od njih i dijeljenja s njima prodornih i uvjerljivih lijevih razumijevanja trenutne krize. To će zahtijevati prepoznavanje i nadogradnju već postojećih popularnih pritužbi. Subverzivne tendencije implicitne su u običnim narodnim nezadovoljstvima. Ključno pitanje je kako pomoći da to bude eksplicitno. Mislim da je nužan dio ovog zadatka imati dostupne i uvjerljive alternative postojećim aranžmanima. Dva primjera koja mi padaju na pamet su: 1.) Jeffersonova ideja da bi nacionalna banka, u našem slučaju Fed, trebala biti u javnom vlasništvu i djelovati kao javno komunalno poduzeće, i 2.) sljedeći paket spašavanja za narod koji riješio bi hipotekarnu krizu: Ekstremne poteškoće u prodaji kuće bez gubitka novca ili smanjenja neto bogatstva, te činjenica da mnogi ljudi odgađaju kupnju kuće dok cijene još više ne padnu, ukazuje na to da su kuće trenutno precijenjene po kapitalističkim standardima.
Umjesto davanja trilijuna našeg novca za financiranje kapitala, vlada bi mogla započeti čineći dvije stvari: zahtijevati da se utvrdi prava tržišna vrijednost domova. To je mnogo lakše nego odrediti stvarnu vrijednost notorno složenih toksičnih paketa vrijednosnih papira. Nije čak ni jasno postoji li nešto poput "prave vrijednosti kolateraliziranih dužničkih obveza". Odredite stvarnu platežnu sposobnost vlasnika kuće na temelju trenutnih prihoda, nepodmirenih financijskih obveza i pristojnog životnog standarda. Na temelju tih odluka, hipoteka bi se restrukturirala tako da si vlasnik kuće može priuštiti plaćanja. Vlada bi tada kupila te hipoteke realnije vrijednosti i držala ih dok se hipoteka ne bi isplatila, a tada bi se vratila vlasniku kuće. To je sigurno izvedivo, a vlada nedvosmisleno funkcionira u ime interesa radničke klase. Sadašnja situacija bila bi obrnuta: vlasnici kuća bili bi spašeni, a investitori i banke bi pretrpjeli udarac. Sve je to u skladu s pravilima kapitalističke igre: veliki kockari koji gube velike trebaju se ošišati.
Kad kažem da je to izvedivo, ne impliciram da takav projekt ne bi naišao na žestok otpor stečenih interesa. Na taj bi se otpor morao odgovoriti isto tako žestokim protuotporom. A to pretpostavlja postojanje organizirane političke tendencije lijeve strane. Ono što to podrazumijeva je dugotrajna borba za koju, kao ni za pokrete za pravo glasa žena i građanska prava, ne očekujemo da ćemo pobijediti u kratkom roku. Serijski porazi su očekivani. Ono čemu se nadamo izgraditi je ono što je Bush stariji nazvao "velikim pokretom", zamahom.
Po mom mišljenju, najuočljiviji neuspjeh političkog liberalizma je njegovo potpuno odbacivanje dugoročnog političkog nadmetanja. Za te ljude, to je politika kreditnih kartica, trenutno, kratkoročno zadovoljstvo/isplata. Najočitiji primjer za to je navika glasanja samo za kandidate koji mogu pobijediti. Sada. Ali zašto bismo vjerovali, suprotno povijesnim činjenicama, da ne postoje politički projekti koji po svojoj prirodi zahtijevaju dugotrajnu borbu?
CH:Što mislite, zašto su američki studenti - i opća populacija - tako mirni u usporedbi sa svojim europskim kolegama? Šećući današnjim američkim kampusima, da ne znate bolje, pomislili biste da je sve u redu, ali američkim studentima sigurno nije ništa bolje od europske mladeži…
GODINA:Mirovanje, ili bolje, poštovanje, Amerikanaca je zapanjujuće. Zasigurno je glavni faktor u militantnosti Europljana povijest tamošnjih socijalističkih i komunističkih stranaka. Ove stranke nisu bile demonizirane kao što su bile ovdje. (Naravno, postoje iznimke, npr. pod fašističkim režimima Italije, Španjolske i Njemačke.) Bili su više-manje mainstream. A Europa je imala jake sindikate. Europske feudalne tradicije, koje ovdje nisu postojale, sadržavale su element noblesse oblige s vlastitom vrstom distribucije prema dolje. To bi moglo funkcionirati, ironično, kao neka vrsta presedana za socijalistički egalitarizam. Još jedan vrlo važan faktor je stupanj propagande kojoj su Amerikanci bili podložni od ranog dvadesetog stoljeća. Freudov nećak Edward Bernays smatra se ocem modernog oglašavanja i odnosa s javnošću, a njegova je ideja bila da tehnike propagande koje koriste tvrtke u marketingu svojih proizvoda mogu usvojiti vlada kako bi indoktrinirala stanovništvo sklonostima i odbojnostima koje žele vladajući. razreda. Creelova komisija se naglo pozabavila tim pitanjem. Stoga se u Americi antikapitalizam smatra antiameričkim. Ostale razvijene zemlje nemaju ovakav ekonomski patriotizam. To je bio izričit plan američke države da pažljivo i "znanstveno" indoktrinira stanovništvo ultra-nacionalizmom koji vidimo ovdje. Često čujete kako ljudi govore da su Amerikanci veći patrioti od Europljana. Preciznije je reći da su Amerikanci veći nacionalisti od ostalih populacija. A nacionalizam je politički ekvivalent rasizma i seksizma. Svi se slažu da posljednja dva nisu dobra. Isto vrijedi i za nacionalizam, koji teži drastičnom smanjenju praga tolerancije stanovništva prema stvarima poput prekomorskih vojnih odvratnosti.
CH:Pitanje studentskog duga čini se kao snažno, ujedinjujuće pitanje oko kojeg se američka mladež počinje mobilizirati, ne samo za hitne reforme poput snažnog javnog financiranja obrazovanja i oprosta dugova, već i za otvaranje mogućnosti za dugoročni organizirani otpor američkoj državi i korporativnu moć. Čini se očitim da studenti dužnici imaju glavnu ulogu u ovom procesu, pa kako se možemo početi kretati u tom smjeru?
GODINA:Studentski dug problem je oko kojeg se trebaju mobilizirati obveznici obrazovanja, uključujući i bivše studente. Nedavno me intervjuirala grupa u New Yorku koja izrađuje bazu podataka koja bi im omogućila izradu web stranice na koju bi sadašnji i bivši studenti mogli unijeti nekoliko relevantnih činjenica o svom dugu i u nekoliko sekundi naučiti putem grafike, koliki je postotak otplate duga kamo odlazio – školi, kojoj banci itd. To su vrlo dobro informirani ljudi i njihov projekt čini mi se dobrim primjerom jednog od načina na koji bi se učenici mogli dovesti u zajednički projekt koji bi u isto vrijeme bio informativan, edukativan i pokretački.
CH:Dug može biti iscrpljujuća, umirujuća sila u društvu. Dakle, koje su neke kratkoročne taktike za studente da dobiju malo prostora za disanje, što može omogućiti širenje borbe i održivi napor u budućnosti? Ako je obična pravna zaštita uskraćena studentima koji uzimaju kredit, trebaju li skupne tužbe i zahtjevi za otpisom studentskog duga biti dio strategije?
GODINA: Ovdje mogu biti samo kratak. Da, kolektivne tužbe i zahtjevi za bezuvjetnim oprostom duga svakako bi trebali biti na dnevnom redu bilo kojeg lijevog pokreta. Sva gornja pitanja proizlaze iz teškoća i zahtjeva za formiranje organiziranog lijevog otpora. Ali postoji činjenica u koju već sada možemo biti sigurni: kada bi svi studenti dužnici, ili čak većina njih, jednostavno odbili platiti, vjerovnici bi bili nemoćni nadoknaditi svoje gubitke. Nijanse generalnog štrajka!
ZNetwork se financira isključivo velikodušnošću svojih čitatelja.
donacije