Kako počinje drugo desetljeće dvadeset i prvog stoljeća, nalazimo se u jednom od onih relativno rijetkih trenutaka u povijesti kada velike promjene moći postaju svima vidljive. Iako je prvo desetljeće stoljeća svjedočilo dubokim promjenama, svijet 2009. ipak je barem donekle izgledao kao svijet 1999. u određenim temeljnim aspektima: Sjedinjene Države ostale su najvažnija svjetska vojna sila, dolar je ostao dominantna svjetska valuta, a NATO ostao njegov najvažniji vojni savez, da spomenemo samo tri.
Međutim, do kraja drugog desetljeća ovog stoljeća naš će svijet vjerojatno imati istinski drugačiji izgled. Značajne promjene u globalnim odnosima moći i promjena imperijalne straže, koja tek sada postaje očigledna, bit će daleko izraženija do 2020. kada novi akteri, novi trendovi, nove brige i nove institucije budu dominirale globalnim prostorom. Ipak, sve je to norma povijesti, ma koliko nam se to dramatično činilo.
Manje normalna - i stoga divlja karta drugog desetljeća (i kasnije) - je intervencija samog planeta. Povratni udar, koji smatramo političkim fenomenom, do 2020. će dobiti prirodnu komponentu. Priroda je spremna uzvratiti udarac na nepredvidive načine čiji bi učinci mogli biti uznemirujući i možda razorni.
Koje će onda biti dominantne karakteristike drugog desetljeća dvadeset i prvog stoljeća? Predviđanje ove vrste je, naravno, samo po sebi rizično, ali ekstrapolirajući trenutne trendove, mogu se uočiti četiri ključna aspekta života u drugom desetljeću: uspon Kine; (relativni) pad Sjedinjenih Država; rastuća uloga globalnog Juga; i konačno, vjerojatno najdramatičnije, sve veći utjecaj uzburkanog okoliša i rastuće nestašice resursa.
Počnimo s ljudskom poviješću, a zatim se uputimo u nepoznatu buduću povijest samog planeta.
Uzlazni Zmaj
Više nije sporno da je Kina postala vodeća svjetska sila. Novootkrivena snaga te zemlje bila je u potpunosti prikazana na summitu o klimi u Kopenhagenu u prosincu, gdje je postalo jasno da nije moguć značajan napredak po pitanju globalnog zatopljenja bez pristanka Pekinga. Njegov sve veći značaj također je bio vidljiv u načinu na koji je reagirao na Veliku recesiju, kao što je to izlivena više milijardi dolara u domaće projekte oporavka, čime je izbjegnuto značajno usporavanje svog gospodarstva. Potrošeno je više desetaka milijardi na sirovine i nova ulaganja u Afriku, Latinsku Ameriku i jugoistočnu Aziju, pomažući u pokretanju oporavka iu tim regijama.
Ako je Kina danas gospodarski div, bit će velesila 2020. Prema Ministarstvo energetike SAD-a (DoE), bruto domaći proizvod (BDP) te zemlje skočit će s procijenjenih 3.3 trilijuna dolara u 2010. na 7.1 trilijuna dolara u 2020. (u konstantnim dolarima iz 2005.), kada će njezino gospodarstvo nadmašiti sve ostale osim gospodarstva Sjedinjene Države. Zapravo, njezin bi BDP tada trebao nadmašiti BDP svih zemalja Afrike, Latinske Amerike i Bliskog istoka zajedno. Kako desetljeće bude odmicalo, očekuje se da će Kina postojano napredovati na ljestvici tehnološkog poboljšanja, proizvodeći sve sofisticiranije proizvode, uključujući napredna zelena energija i prometne sustave koji će se pokazati ključnima za buduća post-ugljična gospodarstva. Ti će joj dobici zauzvrat dati sve veći utjecaj u međunarodnim poslovima.
Kina će nedvojbeno također iskoristiti svoje rastuće bogatstvo i tehnološku moć da ojača svoju vojnu moć. Prema Stockholmskom međunarodnom institutu za istraživanje mira (SIPRI), Kina je već drugi najveći vojni potrošač u svijetu, iako je 85 milijardi dolara koje je uložila u svoje oružane snage 2008. bilo blijeda sjena 607 milijardi dolara koje su izdvojile Sjedinjene Države. Osim toga, njezine su snage i dalje tehnološki nesofisticirane, a njegovo oružje nije doraslo najmodernijoj američkoj, japanskoj i europskoj opremi. Međutim, taj će se jaz znatno smanjiti u drugom desetljeću stoljeća jer Kina bude više sredstava posvećivala vojnoj modernizaciji.
Ključno pitanje je: Kako će Kina iskoristiti svoju dodatnu moć da postigne svoje ciljeve?
Do sada su kineski čelnici oprezno koristili svoju rastuću snagu, izbjegavajući ponašanje koje bi izazvalo strah ili sumnju kod susjeda i gospodarskih partnera. Umjesto toga upotrijebio je moć torbice i "meka moć" — snažna diplomacija, razvojna pomoć i kulturne veze — za njegovanje prijatelja i saveznika. No, hoće li Kina nastaviti slijediti ovaj "harmoničan" pristup bez prijeteće kako se smanjuju rizici nasilnog ostvarivanja njezinih nacionalnih interesa? Ovo se čini malo vjerojatnim.
Asertivnija Kina koja je pokazala što je The Washington Post zvan "šepurenje" bio je vidljiv već u posljednjim mjesecima 2009. na sastancima na vrhu između predsjednika Baracka Obame i Hu Jintaoa u Pekingu i Kopenhagenu. Ni u jednom slučaju kineska strana nije tražila "harmoničan" ishod: u Pekingu ograničen Obamin pristup medijima i odbio dati bilo kakvu osnovu za Tibet ili strože sankcije ključnom energetskom trgovinskom partneru Iranu; u ključnom trenutku u Kopenhagenu, zapravo poslao niže činovnike pregovarati s Obamom - nepogrešivo omalovažavanje - i iznuditi kompromis koji je Kinu oslobodio obvezujućih ograničenja emisija ugljika.
Ako su ovi sastanci na vrhu ikakav pokazatelj, kineski su čelnici spremni igrati globalnu oštru loptu, inzistirajući na usklađenosti sa svojim temeljnim zahtjevima i malo odustajući čak i od pitanja od sekundarne važnosti. Kina će se sve više moći ponašati na ovaj način jer je ekonomska sreća toliko mnogo zemalja sada povezana s njezinim obrascima potrošnje i ulaganja - što je ključna globalna uloga koju su nekoć imale Sjedinjene Države - i zato što joj veličina i položaj daju moćnu ulogu položaj u najdinamičnijoj regiji planeta. Osim toga, u prvom desetljeću dvadeset i prvog stoljeća kineski čelnici pokazali su se posebno vještima u njegovanju veza s čelnicima velikih i malih zemalja Afrike, Azije i Latinske Amerike koje će igrati sve važniju ulogu u energetskom i ostalom svijetu. poslova.
U koje svrhe će Kina koristiti svoju rastuću moć? Za najviše vodstvo u Pekingu tri će cilja nedvojbeno biti najvažnija: osigurati nastavak političkog monopola Komunističke partije Kine (KPK), održati brzi gospodarski rast koji opravdava njezinu dominaciju i obnoviti povijesnu veličinu zemlje. Sva tri su, zapravo, povezana: KPK će ostati na vlasti, vjeruju viši čelnici, samo tako dugo dok dirigira kontinuiranom ekonomskom ekspanzijom i zadovoljava nacionalističke težnje javnosti kao i visokog zapovjedništva Narodnooslobodilačke vojske. Sve što Peking čini, na domaćem i međunarodnom planu, usmjereno je prema ovim ciljevima. Kako zemlja bude jačala, koristit će svoje povećane ovlasti da oblikuje globalno okruženje u svoju korist baš kao što su Sjedinjene Države činile tako dugo. U slučaju Kine, to će značiti svijet širom otvoren za uvoz kineske robe i ulaganja koja omogućuju kineskim tvrtkama da gutaju globalne resurse, dok se sve manje oslanjaju na američki dolar kao medij međunarodne razmjene.
Pitanje koje ostaje bez odgovora: Hoće li Kina početi navijati svoje rastuće vojne mišiće? Svakako, Peking će to učiniti barem na neizravan način. Opskrbljujući oružjem i vojnim savjetnicima svoju rastuću mrežu saveznika u inozemstvu, uspostavit će vojnu prisutnost u sve više područja. Sumnjam da će Kina nastaviti izbjegavati upotrebu sile u svakoj situaciji koja bi mogla dovesti do sukoba s velikim zapadnim silama, ali možda neće oklijevati angažirati svoju vojsku u bilo kakvom sukobu nacionalnih volja koji uključuje susjedne zemlje. Takva bi situacija mogla nastati, primjerice, u pomorskom sporu nad kontrolom energentima bogatog Južnog kineskog mora ili u središnjoj Aziji, ako bi jedna od bivših sovjetskih republika postala utočište za ujgurske militante koji žele potkopati kinesku kontrolu nad pokrajinom Xinjiang.
Orao dolazi za slijetanje
Baš kao što se uspon Kine sada uzima zdravo za gotovo, tako je i pad Sjedinjenih Država. Puno je napisano o neizbježnom gubitku primata Amerike dok ova zemlja trpi posljedice lošeg gospodarskog upravljanja i imperijalnog prenaprezanja. Ova perspektiva bio prisutan in Globalni trendovi 2025, strateška procjena nadolazećih desetljeća koju je za nadolazeću Obaminu administraciju pripremilo Nacionalno obavještajno vijeće (NIC), podružnica Središnje obavještajne agencije. "Iako će Sjedinjene Države vjerojatno ostati najmoćniji pojedinačni akter [u 2025.]", predviđa NIC, "relativna snaga Sjedinjenih Država - čak i u vojnom području - opadat će, a utjecaj SAD-a postat će ograničeniji."
Međutim, osim neke nepredviđene katastrofe na stranu, SAD vjerojatno neće biti siromašniji 2020. ili tehnološki zaostaliji. Zapravo, prema najnovijim projekcijama Ministarstva energetike, američki BDP 2020. godine iznosit će približno 17.5 trilijuna dolara (u dolarima iz 2005.), gotovo jednu trećinu veći nego danas. Štoviše, neke od inicijativa koje je predsjednik Obama već pokrenuo za poticanje razvoja naprednih energetskih sustava vjerojatno će početi donositi plodove, što bi Sjedinjenim Državama moglo dati prednost u određenim zelenim tehnologijama. I ne zaboravite, SAD će ostati nadmoćna svjetska vojna sila, s Kinom koja znatno zaostaje, a niti jedan drugi potencijalni suparnik ne može mobilizirati resurse čak ni na kineskoj razini da izazove američke vojne prednosti.
Ono što će se promijeniti je pozicija Amerike u odnosu na Kinu i druge nacije - a time, naravno, i njena sposobnost da dominira globalnom ekonomijom i svjetskom političkom agendom. Opet koristeći projekcije DoE-a, nalazimo da je 2005. američki BDP od 12.4 trilijuna dolara premašio BDP svih zemalja Azije i Južne Amerike zajedno, uključujući Brazil, Kinu, Indiju i Japan. Do 2020. zajednički BDP Azije i Južne Amerike bit će oko 40% veći od BDP-a SAD-a i rasti će puno bržom stopom. Do tada će Sjedinjene Države biti duboko zadužene kod solventnijih stranih država, posebice Kine, za sredstva potrebna za plaćanje stalnih proračunskih deficita uzrokovanih ratovima u Iraku i Afganistanu, proračunom Pentagona, federalnim paketom poticaja i apsorpcijom "toksične imovine" posrnulih banaka i korporacija.
Ipak računajte na ovo: u sve konkurentnijem svjetskom gospodarstvu u kojem američke tvrtke uživaju sve manje prednosti, izgledi za obične Amerikance bit će znatno slabiji. Neki sektori gospodarstva, i neki dijelovi zemlje, sigurno će nastaviti napredovati, ali drugi će sigurno doživjeti sudbinu Detroita, postajući ekonomski ispražnjeni i doživljavajući veliko osiromašenje. Za mnoge - možda većinu - Amerikanaca, svijet 2020. još uvijek može pružiti životni standard daleko viši od onoga u kojem uživa većina svijeta; ali povlastice i prednosti koje je većina ljudi iz srednje klase nekoć uzimala zdravo za gotovo - fakultetsko obrazovanje, relativno pristupačna (i pristupačna) medicinska njega, obroci vani, putovanja u inozemstvo - pokazat će se znatno težim za ostvariti.
Čak će i američka vojna prednost biti znatno oslabljena. Kolosalni troškovi katastrofalnih iračkih i afganistanskih ratova ograničit će sposobnost nacije da poduzima značajne vojne misije u inozemstvu. Imajte na umu da je u prvom desetljeću dvadeset i prvog stoljeća značajan dio osnovne borbene opreme kopnene vojske i marinaca bio oštećena ili uništena u ovim ratovima, dok su same borbene jedinice bile gadno pretučen višestrukim dežurstvima. Popravak ove štete zahtijevao bi najmanje desetljeće relativnog mirovanja, kojeg nema nigdje na vidiku.
Sve veća ograničenja američke moći nedavno je priznao predsjednik Obama u neobičnom okruženju: njegov West Point adresa najavljujući pojačanje trupa u Afganistanu. Daleko od toga da predstavlja trijumfalistički izraz američke moći i nadmoći, poput govora predsjednika Busha o ratu u Iraku, njegov je bio implicitno priznanje propadanja. Aludirajući na oholost svog prethodnika, Obama je primijetio: "Nismo uspjeli cijeniti vezu između naše nacionalne sigurnosti i našeg gospodarstva. U jeku ekonomske krize, previše naših susjeda i prijatelja ostalo je bez posla i bore se platiti račune... U međuvremenu, konkurencija u globalnom gospodarstvu je postala žešća. Stoga si jednostavno ne možemo priuštiti ignoriranje cijene ovih ratova."
Mnogi su odlučili protumačiti Obaminu odluku o afganistanskom napadu kao tipičan izraz spremnosti Amerike da intervenira bilo gdje na planetu u trenutku u stilu dvadesetog stoljeća. Gledam na to kao na prijelazni potez koji ima za cilj spriječiti potpuni krah loše zamišljenog vojnog pothvata u vrijeme kada su Sjedinjene Države sve više prisiljene oslanjati se na nevojna sredstva uvjeravanja i suradnju saveznika, koliko god bila umjerena. Predsjednik Obama je isto rekao: "Morat ćemo biti okretni i precizni u korištenju vojne moći... I ne možemo računati samo na vojnu moć." To će sve više biti mantra strateškog planiranja koja će upravljati američkim orlom u padu.
Južni uspon
Drugo desetljeće stoljeća također će svjedočiti rastućoj važnosti globalnog Juga: nekadašnjih koloniziranih područja Afrike, Azije i Latinske Amerike koja su još u razvoju. Nekada su igrali relativno marginalnu ulogu u svjetskim poslovima, smatrali su se otvorenim teritorijem, gdje su mogle biti napadnute, opljačkane i njima dominirale velike sile Europe, Sjeverne Amerike i (neko vrijeme) Japana. Do određenog stupnja, globalni Jug, poznat i kao "Treći svijet", još uvijek igra marginalnu ulogu, ali to se mijenja.
Kina je nekada bila članica globalnog Juga s dobrim glasom, a sada je gospodarska velesila, a Indija je na dobrom putu da stekne taj status. Države drugog reda na jugu, uključujući Brazil, Indoneziju, Južnu Afriku i Tursku, gospodarski su u usponu, a čak su i najmanje i najmanje imućne nacije na jugu počele privlačiti međunarodnu pozornost kao dobavljači ključnih sirovina ili kao mjesta nerješivih problema uključujući endemski terorizam i zločinačke sindikate.
Do određenog stupnja, ovo je proizvod brojki - rastuće populacije i rastućeg bogatstva. 2000. god. populacija globalnog juga iznosio je procijenjenih 4.9 milijardi ljudi; do 2020. očekuje se da će taj broj dosegnuti 6.4 milijarde. Mnogi od ovih novih stanovnika planeta Zemlje bit će siromašni i obespravljeni, ali većina će biti radnici (bilo u formalnoj ili neformalnoj ekonomiji), mnogi će na neki način sudjelovati u političkom procesu, a neki će biti poduzetnici, radnički vođe, učitelji , kriminalci ili militanti. U svakom slučaju, osjetit će se njihova prisutnost.
Nacije Juga također će igrati sve veću gospodarsku ulogu kao izvori sirovina u eri sve veće oskudice i izvora poduzetničke vitalnosti. Po jedan procjena, kombinirani BDP globalnog juga (isključujući Kinu) skočit će sa 7.8 bilijuna dolara u 2005. na 15.8 bilijuna dolara 2020., povećanje od više od 100%. Konkretno, mnoga glavna nalazišta nafte, prirodnog plina i ključnih minerala potrebnih na globalnom Sjeveru za održavanje industrijskog sustava suočavaju se s velikim iscrpljivanjem nakon desetljeća hiperintenzivne eksploatacije, ostavljajući samo nalazišta na Jugu iskorištavali.
Uzmite naftu: 1990. godine 43% od svjetska dnevna proizvodnja nafte isporučivale su članice Organizacije zemalja izvoznica nafte (glavni proizvođači u Perzijskom zaljevu plus Alžir, Angola, Ekvador, Libija, Nigerija i Venezuela), drugi afrički i latinoamerički proizvođači te zemlje Kaspijskog mora; do 2020. njihov će udio porasti na 58%. Dogodit će se sličan pomak u središtu gravitacije svjetske proizvodnje minerala, s neočekivanim zemljama poput Afganistana, Kazahstana, Mongolije, Nigera (glavnog dobavljača urana) i Demokratske Republike Kongo koji će preuzeti potencijalno ključne uloge.
Neizbježno je da će globalni jug također igrati vidnu ulogu u nizu potencijalno razornih događaja. Kombinirajte dugotrajno duboko siromaštvo, ekonomski očaj, rast stanovništva i sve veću degradaciju klime i dobit ćete recept za političke nemire, pobunu, vjerski ekstremizam, porast kriminala, masovne migracije i širenje bolesti. Globalni Sjever nastojat će se imunizirati od ovih poremećaja izgradnjom ograda svih vrsta, ali samo kroz samu brojnost, stanovnici Juga će učiniti da se njihova prisutnost osjeti, na ovaj ili onaj način.
Planet uzvraća udarac
Sve bi ovo moglo predstavljati ništa više od normalne promjene imperijalne straže na planetu Zemlji, da sam planet ne prolazi kroz daleko dublje promjene od bilo koje pojedinačne moći ili skupa moći, bez obzira koliko jaki. Sve nametljivija stvarnost globalnog zatopljenja, nedostatka resursa i nedostatka hrane će do kraja drugog desetljeća ovog stoljeća biti neporeciva i, ako ne do 2020., onda u desetljećima koja dolaze, imat će kapacitet staviti normalnu vojsku i ekonomska moć, koliko god bila impresivna, u sjeni.
"Nema sumnje u glavne trendove", profesor Ole Danbolt Mjøs, predsjednik norveškog Nobelovog odbora, , rekao je prilikom dodjele Nagrade za mir Međuvladinom panelu o klimatskim promjenama (IPCC) i Alu Goreu u prosincu 2007.: "Sve više i više znanstvenika postiglo je sve bliži dogovor o sve dramatičnijim posljedicama koje će uslijediti zbog globalnog zatopljenja." Isto tako, sve veći broj energetskih stručnjaka ima zaključio je da će globalna proizvodnja konvencionalne nafte uskoro dosegnuti vrhunac (ako već nije) i opadati, stvarajući svjetsku nestašicu energije. U međuvremenu, strahovi od budućih kriznih situacija s hranom, djelomično potaknuti globalnim zagrijavanjem i visokim cijenama energije, postaju sve rašireniji.
Sve je to bilo očito kada su se svjetski čelnici sastali u Kopenhagenu i nisu uspjeli uspostaviti učinkovit međunarodni režim za smanjenje emisije stakleničkih plinova (GHG) koji mijenjaju klimu. Iako su se složili nastaviti razgovarati i pridržavati se neobvezujućeg plana za smanjenje stakleničkih plinova, promatrači vjeruju da takvi napori vjerojatno neće dovesti do značajnog napretka u kontroli globalnog zatopljenja u bliskoj budućnosti. Ono u što malo tko sumnja je da će tempo klimatskih promjena destruktivno ubrzati u drugom desetljeću ovog stoljeća, da će konvencionalna (tekuća) nafta i drugi ključni resursi postati sve rijeđi i da će ih biti teže crpiti, te da će se zalihe hrane smanjiti u mnogim siromašnim, ekološki ranjiva područja.
Znanstvenici se ne slažu oko točne prirode, vremena i geografskog utjecaja učinaka klimatskih promjena, ali općenito se slažu da ćemo, kako budemo ulazili dublje u stoljeće, vidjeti eksponencijalni porast gustoće zadržavanja topline sloj stakleničkih plinova u atmosferi kako potrošnja fosilnih goriva raste, a emisije iz dimnjaka migriraju u vanjsku atmosferu. Podaci DoE pokazuju, na primjer, da su između 1990. i 2005. svjetske emisije ugljičnog dioksida porasle za 32%, s 21.5 na 31.0 milijardu metričkih tona. Može proći čak 50 godina da staklenički plinovi dosegnu sloj staklenika, što znači da će se njihov učinak povećati čak i ako – što se čini malo vjerojatnim – nacije svijeta uskoro počnu smanjivati svoje buduće emisije.
Drugim riječima, rane manifestacije globalnog zatopljenja u prvom desetljeću ovog stoljeća — pojačani uragani i tajfuni, obilne kiše praćene teškim poplavama u nekim područjima i dugotrajne, čak rekordne suše u drugima, topljenje ledenih kapa i ledenjaka, i podizanje razine mora — sve će postati izraženije u drugom. Kao što je predložio IPCC u svom 2007 izvješće, nenastanjive zdjele prašine vjerojatno će se pojaviti u velikim područjima središnje i sjeveroistočne Azije, Meksika i američkog jugozapada te mediteranskog bazena. Značajni dijelovi Afrike vjerojatno će biti uništeni rastućim temperaturama i smanjenom količinom oborina. Više će gradova vjerojatno biti podvrgnuto poplavama i razaranjima poput New Orleansa nakon uragana Katrina 2005. A burna ljeta, kao i rijetke ili zanemarive padaline, ograničit će proizvodnju usjeva u ključnim regijama za proizvodnju hrane.
Napredak će biti očit u razvoju sustava obnovljive energije, poput vjetra, sunca i biogoriva. Unatoč golemim iznosima koji se sada izdvajaju za njihov razvoj, oni će 2020. i dalje osiguravati samo relativno mali udio svjetske energije. DoE projekcije, obnovljivi izvori energije će 10.5. zadovoljiti samo 2020% svjetskih energetskih potreba, dok će nafta i druge naftne tekućine i dalje činiti 32.6% globalnih zaliha; ugljen, 27.1%; i prirodni plin 23.8%. Drugim riječima, proizvodnja stakleničkih plinova nastavit će bjesnjeti - i, ironično, ako ne bude, zahvaljujući očekivanim nedostatcima u opskrbi naftom, to će samo po sebi vjerojatno predstavljati drugu vrstu katastrofe, gurajući cijene svi izvora energije i ugrožavanje ekonomske stabilnosti. Većina stručnjaka u industriji, uključujući one u Međunarodna agencija za energiju (IEA) u Parizu, vjeruju da će biti gotovo nemoguće nastaviti povećavati proizvodnju konvencionalne i nekonvencionalne nafte (uključujući arktičku naftu koju je teško dobiti, kanadski katran i naftu iz škriljevca) bez sve nevjerojatnijih novih ulaganja od trilijuna dolara, mnogo od kojih bi morali ići u ratom razorena, nestabilna područja poput Iraka ili korumpirane, nepouzdane države poput Rusije.
U najnovijem hit filmu Avatar, bujni, mineralima bogati mjesec Pandora je pod napadom ljudskih uljeza koji žele izvući nevjerojatno vrijedan mineral zvan "unobtainium". Njima se ne suprotstavlja samo humanoidna rasa zvana Na'vi, po uzoru na Indijance i stanovnike amazonske džungle, već i polu-osjećajna flora i fauna same Pandore. Iako naš vlastiti planet možda nema takve izvanredne sposobnosti, jasno je da šteta za okoliš koju su uzrokovali ljudi od početka industrijske revolucije proizvodi prirodni povratni učinak koji će postati sve vidljiviji u nadolazećem desetljeću.
Ovo su, dakle, četiri trenda koja će najvjerojatnije dominirati drugim desetljećem ovog stoljeća. Možda će se drugi na kraju pokazati značajnijima ili će neki skup katastrofalnih događaja dodatno promijeniti globalni krajolik, ali za sada očekujte uspon zmaja, silazak orla, uspon juga i mogućnost da planet nadmaši sve to.
Michael T. Klare je profesor studija mira i svjetske sigurnosti na Hampshire Collegeu i autor knjige Sile u usponu, planet koji se smanjuje: Nova geopolitika energije (Knjige o sovi). Dokumentarna filmska verzija njegove prethodne knjige, Krv i ulje, dostupan je u Zakladi za medijsko obrazovanje na Bloodandoilmovie.com.
[Ovaj se članak prvi put pojavio na Tomdispatch.com, weblog Instituta Nation, koji nudi stalan protok alternativnih izvora, vijesti i mišljenja Toma Engelhardta, dugogodišnjeg urednika u izdavaštvu, Suosnivač projekt američkog carstva, Autor Kraj kulture pobjede, i urednik Svijet prema Tomdispatchu: Amerika u novom dobu Carstva.]
ZNetwork se financira isključivo velikodušnošću svojih čitatelja.
donacije