Koliko ratnih zločina zapadni vođa mora počiniti prije nego što bude osuđen persona non grata od strane korporativnih medija i establišmenta? Očigledno nema granica, ako je suditi prema prevladavajućim reakcijama na povratak Tonyja Blaira na političku pozornicu.
Dana 11. srpnja bilo je najavio da će Blair 'doprinijeti idejama i iskustvom' reviziji politike vođe laburista Eda Milibanda. On će očito dati savjete o tome kako 'maksimizirati' gospodarsko i sportsko nasljeđe Olimpijskih igara u Londonu 2012.
Guardian je tu objavu blago opisao kao 'kontroverzan potez'; ne nužno u zemlji općenito, tvrdio je list, ali 'možda posebno unutar Laburističke stranke'. Izjavio je jedan Guardianov naslov 'Povratak kralja'.
'Ljevičar' John Harris dao je svoje u Guardianu izgladiti Blairov put:
'On ima samo 59 godina, slika je vječno preplanule vitalnosti i željan je 'činiti razliku'. Može li četvrti put na 10. mjestu uopće biti u planu? Ne bismo to trebali isključiti.'
Harris je izjavio 'da usprkos svim njegovim pogreškama, prijestupima i zavijajućim pogrešnim procjenama, ostaje nešto magnetsko u njegovim talentima.'
Kad se Blair pojavio na večeri prikupljanja sredstava za laburiste na Arsenalovu stadionu Emirates, Harris je primijetio sljedeće:
'Dočekala ga je obvezna gomila prosvjednika, još uvijek bijesnih zbog njegove uloge u ratu u Iraku.'
To je zanimljiva stvar kod mirovnih prosvjednika; beskrajno 'bijesan' zbog toga što je zemlja uvučena u nezakoniti rat koji je doveo do smrti oko milijun ljudi, stvorio četiri milijuna iračkih izbjeglica, razorio iračku infrastrukturu, proizveo neviđenu patnju i spalio opsceno ogromne količine javnog novca u vrijeme 'strogih mjera štednje' '. Možda bismo mi Britanci jednostavno trebali pokazati tu čuvenu ukočenu gornju usnu i krenuti dalje. Naravno, to je ono što je Richard Beeston, strani urednik The Timesa, predložio 2009.:
'Sve se ovo dogodilo prije šest godina. Preboli to.' ('Rat je krenuo po zlu. Ne nagomilavanje. Prestanite biti opsjednuti legalnošću invazije na Irak. Sama kampanja bila je prava katastrofa', The Times, 26. veljače 2009.)
Nedavni uvodnik Timesa pozdravio je Blairov povratak:
'Laburisti se udružuju, koriste svoje najbolje dostupne talente i ponovno počinju biti ozbiljni. (Uvodnik, 'Godina u politici', The Times, 14. srpnja 2012.)
Drugi Blairov dolazak pokrenuo je a prijateljski razgovor u emisiji Andrewa Marra na BBC-ju. Marr je, naravno, dobro poznat kao potpuno nepristrani politički analitičar a 'prijatan i obrazovan [sic] intervjuer' (da citiram depešu američkog veleposlanstva u Londonu upućenu Hillary Clinton).
PR navala se nastavila kada je londonski Evening Standard objavio intervju s bivšim premijerom na dan kada je 'gostovao' u novinama. Bi li volio jednog dana opet biti premijer? 'Naravno', odgovorio je. Financial Times koji podržava intervju s urednikom Lionelom Barberom koji je izjavio:
'Pet godina nakon odlaska s vlasti, Tony Blair se želi vratiti. Spreman je za novu veliku ulogu. Ali što ga točno pokreće? I može li uvjeriti svijet da sluša?'
Citirani su neimenovani 'prijatelji' i 'saveznici', bez sumnje prenoseći poruku koju je Blair odobrio:
'Prijatelji kažu da očajnički želi igrati veću ulogu, ne zato što ima ikakve ambicije kandidirati se za visoku dužnost, već zato što želi biti dio rasprave. "On bi stvarno želio ponovno biti u središtu pozornosti", kaže jedan dugogodišnji saveznik.'
Čuvar urednički dao svoj doprinos:
'čini se da je malo omekšao od svoje knjige ['Putovanje', objavljena 2011.]; možda je čak naučio malo poštivanja međunarodnog prava«. ('Nezamislivo? Tony Blair ponovno za premijera.')
List je nastavio:
'Osim toga, nije vrijeme za brigu oko pojedinosti o politici - treba uzeti u obzir showbiz. Godine 2007. John Major usporedio je Blairov dugi oproštaj s Nellie Melba; nadolazeći povratak mora pokazati da je on više poput Sinatre i Elvisa. Može postojati samo jedan pravi nasljednik Tonyja Blaira, a to je Tony Blair II.'
Može li avangarda britanskog liberalnog novinarstva doista pozivati urednike na povratak Blaira? Ne bi trebalo biti potpuno iznenađenje. Podsjetimo da čak i nakon vrhunski međunarodni zločin od invazije Irak, Čuvar još zvan za svoje čitatelje da ponovno izabere Blaira na općim izborima 2005. godine.
Samozatajni ratni zločinac
Prošli mjesec, Guardian unaprijeđen dnevnici Alastaira Campbella, Blairovog glavnog ratnog huškača, s jednim ulomkom koji opisuje susret s 'slavnim britanskim Šveđanima', Svenom Göranom Erikssonom i Ulrikom Jonsson, a drugi opisuje kako bivši premijer voli maslinovo ulje. Prepušteno je Johnu Pilgeru da poentirati da u dnevnicima:
'Campbell pokušava iračkom krvlju poprskati demona Murdocha. Ima ih dosta da ih sve potopimo.'
Andrew Brown iz The Guardiana, urednik rubrike 'Vjerovanje' u časopisu Comment is Free, klonio se krvi u reći čitateljima da je u nedavnoj debati s Rowanom Williamsom, nadbiskupom od Canterburyja, Blair bio 'smiješan, a ponekad i samozatajan'. Brown je naveo primjer Blairovog skromnog humora:
'Jednom sam napisao pamflet o tome zašto bi zakon o ljudskim pravima u Britaniji bio krajnje loša ideja – onda sam ga, kao premijer, predstavio.'
Možda je korisno podsjetiti se da čak i ratni zločinci mogu biti 'smiješni' i 'samozatajni'.
Nasuprot tome, kolumnist Independenta Matthew Norman jasno je iznio svoje prezir prema Blairu:
'Nazovite to užasnom strateškom pogrešnom procjenom, suludo pogrešnim eksperimentom neokonzervativaca, ratnim zločinom ili kako već, to se savršeno dobro razumije ovim djetinjastim izrazima: g. Blair je učinio doista užasnu stvar, s neizrecivo užasnim posljedicama za narod Iraka, trupe ubijene i osakaćene u procesuiranju njegove ludosti, i oni koji su poginuli i bili ozlijeđeni ovdje u osvetničkim bombardiranjima u srpnju 2005., jutro nakon što je 30. Olimpijada ovime dodijeljena gradu Londonu.'
On je nastavio:
'Tony Blair nije krivo obeščašćeni prorok, već izopćenik u vlastitoj zemlji. On je parija jer je sudjelovao u činu velike zloće, i nebrojene stotine tisuća je umrlo, a milijuni su monstruozno patili kao posljedica toga.'
Norman je ispravno primijetio da je Blair 'naoružan kabalom lojalističkih ultrasa u tisku.' Ovo, zajedno s njegovom zaštitom od strane establišmenta koji ga uvelike podržava, znači da 'možda nijedna sila na zemlji ne može probiti njegovu titansku ljusku.'
Ali vitalna komponenta 'titanske ljuske' koja štiti Blaira je da se 'glavni' novinari suzdržavaju od opisivanja postupaka bivšeg premijera i njegovih suzavjerenika kao ratnih zločina. Sam Matthew Norman posrnuo je kad je izgubio živce napisao:
'Nazovite to užasnom strateškom pogrešnom procjenom, suludo pogrešnim neokonski eksperimentom, ratnim zločinom ili kako već.'
Što se tiče 'kabale lojalističkih ultrasa u tisku', Norman nije naveo imena. Ali oni uključuju starije urednike u Normanovim vlastitim novinama, Independent; a da ne spominjemo barem jednog njegovog kolegu u Independent on Sunday, hagiografa iz Blaira John Rentoul. Baš kao što Matthew Norman neće prekoračiti crtu u pijesku, tako ni Simon Jenkins iz Guardiana kada tvrdi da bi 'čin puzećeg iskupljenja spasio reputaciju bivšeg premijera'. Svaki poziv Blairu i njegovim suučesnicima da im se sudi u Haagu i da se suoče s optužbama za ratne zločine, upadljiv je svojim izostavljanjem.
Kao Pilger s pravom kaže agresorskog rata Zapada protiv Iraka:
'prepoznavanje da su respektabilni, liberalni mediji koji se umiljavaju Blairu bili ključni suučesnici takvog epskog zločina izostavljeno je i ostaje jedinstveni test intelektualnog i moralnog poštenja u Britaniji.'
Osim titanske ljuske korporativnih medija, Blair je također zaštićen 'žestokim protivljenjem u Whitehallu otkrivanju ključnih dokumenata koji se odnose na invaziju na Irak, posebice zapisa razgovora između njega i Georgea Busha.' To je značilo da Chilcotova istraga o ratu u Iraku sada neće objaviti svoje izvješće do negdje 2013. Bivši tajnik kabineta Lord O'Donnell navodno je rekao Chilcotu da bi objavljivanje Blairovih bilješki naštetilo britanskim odnosima sa SAD-om i da neće biti u javnosti interes. Ovo je šifra za 'ustanova se mora zaštititi'.
Fiksiranje obavještajnih podataka i činjenica za Iran
Na The Real News Network, Annie Machon i Ray McGovern podsjetiti da je prošlo gotovo točno deset godina otkako se Blair sastao u Downing Streetu s višim ministrima i najvišim vojnim i obavještajnim dužnosnicima na brifingu o tome kako SAD planira 'opravdati' napad na Irak. Sir Richard Dearlove, šef MI6, upravo se vratio iz SAD-a gdje se sastao sa svojim kolegom, direktorom CIA-e Georgeom Tenetom.
Poznati 'Dopis iz Downing Streeta', službeni zapisnik brifinga 23. srpnja 2002. otkriva što je Dearlove rekao Blairu i prisutnima o onome što je čuo od Teneta; naime, da je Bush odlučio ukloniti Saddama Husseina pokretanjem rata koji bi bio 'opravdan spregom terorizma i oružja za masovno uništenje.'
Dearlove je objasnio kako se to radilo: 'Obavještajni podaci i činjenice se fiksiraju oko politike.' To je uslijedilo nakon dogovora iz travnja 2002. između Busha i Blaira kada je britanski premijer boravio na predsjedničkom teksaškom ranču u Crawfordu. Blair je obećao podršku Velike Britanije za invaziju na Irak.
Machona i McGoverna podsjetiti propagandna kampanja kojoj je tada bila izložena javnost:
'U kasno ljeto 2002. godine, sintetička prijetnja iz Iraka bila je 'seksualizirana' od strane dobro uhodane američko-britanske obavještajne službe koja je postala propagandni stroj. Vrtenje je bilo beskrajno: naslovi koji vrište "45 minuta od propasti"; laži o Sadamu koji rekonstruira irački program nuklearnog oružja; i žuto novinarstvo o "žutom kolaču" od urana za koji se govorilo da Iran traži od najmračnije Afrike.
'Građani Ujedinjenog Kraljevstva hranjeni su lažnim obavještajnim podacima Rujanskog dosjea, a zatim, samo šest tjedana prije napada na Irak, 'Dodgy' Dosjea, temeljenog na 12 godina staroj doktorskoj tezi prikupljenoj s interneta, zajedno s neprovjerenim, sirove obavještajne informacije za koje se pokazalo da su lažne — sve su špijuni i političari predstavili kao vruću, zlokobnu inteligenciju.
'Tako je stvoren slučaj za rat. Sve laži; stotine tisuća mrtvih, ranjenih, osakaćenih i milijuni iračkih izbjeglica; ali nitko nije pozvan na odgovornost.'
Umjesto da budu pozvani na odgovornost, neki od počinitelja su nagrađeni:
'Sir Richardu Dearloveu, koji bi sve ovo mogao spriječiti da je imao poštenja da progovori, dopušteno je otići u mirovinu s punim počastima i postao je magistar koledža u Cambridgeu. John Scarlett, koji je kao predsjednik Zajedničkog obavještajnog odbora potpisao lažne dosjee, nagrađen je glavnim špijunskim poslom u MI6 i titulom viteza. George W. Bush dao je Georgeu Tenetu Predsjedničku medalju slobode — najviše civilno priznanje. Besraman.'
Machon i McGovern tvrde da se inteligencija ponovno popravlja; ovaj put kao podrška mogućem napadu na Iran:
'Upravo prošlog tjedna [Sir John] Sawers, koji je prije tri godine naslijedio Scarlett na čelu MI6, održao je izvanredan govor u kojem se ne samo hvalio operativnom ulogom MI6 u osujećivanju navodnog pokušaja Irana da razvije nuklearno oružje, već je također ustvrdio da Iran bi imao bombu do 2014. Nijanse MI6-ovog povlađivanja politici 2002.'
Pa ipak, konsenzus – čak i među američkim i izraelskim agencijama – jest da Iran jest ne donio odluku o izradi nuklearnog oružja otkako je njegov program zaustavljen 2003. Medijski profesionalci izgleda ne mogu shvatiti ovu osnovnu činjenicu. Robert Fisk članak o Siriji u Independentu on Sunday jučer je imao podnaslov koji iznosi neuvjetnu tvrdnju o Iranu i 'njegovom nuklearnom oružju'. Vjerojatno je ovo napisao jedan od podrednika lista. Hoće li Fisk otići ravno svom uredniku i požaliti se na ovo lažno predstavljanje?
Ali nedostatak nuklearnog oružja u Iranu nije spriječio tu zemljuporedani za zapadnu 'intervenciju'. Vrijedi se još jednom pozvati na svjedočenje generala Wesleya Clarka, bivšeg šefa NATO-a, kada je podsjetio razgovor s generalom Pentagona 2001., nekoliko tjedana nakon napada 11. rujna:
« Posegnuo je preko stola. Podigao je komad papira. A on je rekao: "Upravo sam ovo dobio odozgo" - misleći na ured ministra obrane - "danas." I rekao je, "Ovo je dopis koji opisuje kako ćemo uništiti sedam zemalja u pet godina, počevši od Iraka, zatim Sirije, Libanona, Libije, Somalije, Sudana i, na kraju, Irana."
Čini se da si novinari jednostavno ne mogu pomoći da zanemare takve nezgodne činjenice. I tako će, ukoliko javnost ne bude zahtijevala drugačije, korporativni urednici i novinari nastaviti obavljati svoju uobičajenu poslušnu ulogu u službi vlasti.
ZNetwork se financira isključivo velikodušnošću svojih čitatelja.
donacije