Kada će indijska javnost u milijunima ustati protiv svojih korumpiranih vladara a la Egipat ili Tunis? Kada će indijski potkontinent biti svjedok masovnog uspona protiv izrabljivanja većine od strane dekadentne manjinske elite? Koliko će dugo indijski narod nastaviti trpjeti rastuće cijene, mučno siromaštvo, raširenu bolest i pljačku zemlje od strane njenih vođa?
Ovo su neka od pitanja koja više puta postavljaju tisuće Indijaca upućenih u međunarodne vijesti, na sveučilištima, koledžima na internetskim razgovorima otkako su nadahnuti vjetrovi promjena počeli puhati u arapskom svijetu početkom ove godine.
Pitanja su sasvim prirodna, s obzirom na veliko nezadovoljstvo koje već dugi niz godina tinja među stanovnicima Indije. Problem je u tome što su možda daleko od cilja u svojim nadama o tome što se događa u arapskom svijetu, kao iu njihovom razumijevanju onoga što je Indija zapravo.
Za početak, iako nema sumnje da su svrgavanje diktatora i iz Egipta i iz Tunisa povijesni događaji; prerano je reći jesu li to doista revolucije koje će promijeniti živote njihovih običnih ljudi. Vrag, kako kažu, leži u detaljima i ostaju sumnje o tome što će trenutni preokret značiti u konkretnom smislu socijalne skrbi ili demokratskih i političkih prava.
U obje zemlje, na primjer, prijelaz na nove režime bio je prilično pažljivo orkestriran od strane vojske, iste institucije koja drži vlast iza prethodne. Povijest izdaje revolucija od strane pametnih generala koji su izbacivali populističku retoriku, dok su kovali novu diktaturu, preduga je u regiji da bi je itko mogao zaboraviti.
Drugo, Sjedinjene Države pozdravile su promjene u obje zemlje, što je još jedan loš znak, s obzirom na zlu ulogu koju su imale u podupiranju diktatora jednog za drugim u regiji. Američki političari koji se zalažu za 'Slobodu i slobodu' imaju kredibilitet koliko recimo MacDonald's promiče zdravu i uravnoteženu prehranu. Istina je da ujaku Samu ne smeta – kako je to jednom slikovito rekao Henry Kissinger – svako kopile na vlasti sve dok je osigurano da je on ‘naše kopile’.
Treće, čak i ako se Egipat i Tunis transformiraju u liberalne demokracije s redovitim izborima, u najboljem slučaju odvajanjem vlasti između zakonodavne, izvršne i sudske vlasti, počet će izgledati kao mnoge demokracije u svijetu u razvoju. Sve dok se pravila koja upravljaju akumulacijom i nasljeđivanjem bogatstva radikalno ne promijene kako bi se osigurala pravednija raspodjela resursa, moć će također uvijek ostati koncentrirana u nekoliko ruku.
Ako prosvjednici u arapskom svijetu ne budu dovoljno oprezni i uporni, opasnost je da zapravo mogu postati poput Indije, 'najveća svjetska demokracija'! Što to zapravo znači, doći ćemo malo kasnije, ali prvo prepričavanje moderne indijske povijesti.
Veliki, ujedinjeni nacionalni pokret Indije protiv koncentriranog despotizma dogodio se tijekom njihove borbe protiv britanske kolonijalne vlasti. Prisutnost jednog neprijatelja koji se može identificirati pomogla je mobilizirati raznolik niz snaga širom potkontinenta, iako je tragična podjela Indije i Pakistana također naglasila njegove velike slabosti.
Zamah te velike borbe iznjedrio je zamke indijske demokracije ograničene liberalnim i progresivnim Ustavom, nešto što Egipćani i Tunižani sada zahtijevaju. Ne može biti sumnje u važnost i postignuća indijskog antikolonijalnog pokreta, ali sve je to dobro i doista sada gotovo.
U proteklih šest desetljeća od neovisnosti, polako ali postojano, svaka moderna demokratska institucija u zemlji sada je lišena svoje izvorne namjere ili vrijednosti, degradirana pa čak i uništena smrtonosnim brakom između neprincipijelne politike i nepošteno stečenog bogatstva. Brak u kojem je posredovala golema državna mašinerija indijske birokracije i policije, a za koji je zajamčena treća najveća stajaća vojska na svijetu.
Obrazovana indijska srednja klasa, koja bi mogla biti čuvarica liberalne demokracije, previše je zauzeta gozbom na ovom poslovnom i moćnom primanju Big Fat Wedding da bi to primijetila. To je beskrupulozna proždrljivost plaćena pljačkom običnih indijskih ljudi, koji ne dobivaju ni ostatke ove orgije i beskrajno pate, često žive neljudskim životima ili se jednostavno sklupčaju i umru.
Mnogi također prosvjeduju i ono što je paradoksalno je da dok indijske mase možda nisu zajedno u jednom velikom nacionalnom pokretu, svugdje možete vidjeti ljude koji također kontinuirano prosvjeduju protiv takvog despotizma. Bilo da se radi o pokretima protiv otimanja zemlje od strane korporacija, nefunkcionalnih vlada, regionalne diskriminacije ili ugnjetavanja etničkih, vjerskih i jezičnih manjina, indijska javnost je u stalnom, ali raštrkanom revoltu.
Nemaju nijednu metu na kojoj bi iskalili svoj bijes jer ih je previše u golemoj i raznolikoj zemlji poput Indije, koja je veličine mnogih Egipta i Tunisa zajedno. Ne postoji jedan nego stotine faraona poput Hosnija Mubaraksa i Ben Alisa razbacanih po cijeloj naciji, svaki upravljajući svojim despotskim feudom poslovanja, politike ili feudalne kontrole.
Površinsko natjecanje između tih raznih faraona dok se bore oko plijena daje običnim građanima malo prostora između nogu dinosaura i iluzije da je u zemlji još uvijek preostalo nešto demokracije. Pažljivo pogledajte oko sebe i pronaći ćete višestruke kartele političara, poslovnih ljudi, feudalaca i državnih dužnosnika koji jedni drugima češkaju leđa dok jedni drugima također spašavaju dupe.
To je ono što je postala indijska demokracija, koalicija domaćih kolonijalista koji se bore oko naslijeđenog Carstva, ali pažljivo osiguravaju potpunu nekažnjivost jedni drugih. Niti jedan važan političar, poslovni čovjek ili birokrat u modernoj Indiji nikada nije otišao u zatvor zbog korupcije ili prijevare javnosti o svojim resursima ili što se toga tiče organiziranja ubojitih nemira opetovano.
U isto vrijeme 1356 indijskih zatvora puca po šavovima, pretrpani su preko 384,753 zatvorenika, prema podacima Nacionalnog ureda za kriminal iz 2008. godine. Od toga su ogromne dvije trećine pod suđenjem, najveći udio takvih zatvorenika bilo gdje u svijetu, što ukazuje na potpuni kolaps našeg kaznenopravnog sustava.
Većina njih je iz Dalit, Adivasi i muslimanskih zajednica, što naglašava rasističku i diskriminatornu prirodu trenutnog Indijskog Carstva. Kao što je dr. Binayak Sen, poznati aktivist za zdravlje i ljudska prava, istaknuo, daliti i adivasije također najviše pate od milijuna smrti zbog pothranjenosti koje se događaju u zemlji svake godine.
Dakle, povrh svega ostalog, indijski vladari također su krivi za ništa manje od tihog genocida koji je u tijeku, na koji je svijet zažmirio. To što je dr. Sen upravo sada u zatvoru, 'osuđen' od strane suda u Raipuru za 'pobunu' i uskraćen jamčevinom od strane Visokog suda u Chhattisgarhu svjedoči o opasnostima s kojima se disidenti u Indiji danas suočavaju kada govore istinu moćnicima.
Političko suđenje i osuda samoga dr. Sena, osuđena u cijelom svijetu, također naglašava trulež u indijskom pravosuđu, koje čini samu srž naše demokracije. Uz nekoliko časnih iznimaka, pravosuđe zemlje svedeno je na hrpu ljudi koji nemaju ni glavu, ni srce, ni savjest, dok ropski okreću škripave kotače kolonijalnog pravnog aparata za dobrobit svojih poslovnih i političkih pokrovitelja
Dakle, kako i kada će se Indija promijeniti i što znači biti inspiriran masovnim pobunama u Egiptu, Tunisu ili drugdje protiv despotizma? Odgovori nisu laki jer sama veličina i raznolikost Indijskog potkontinenta znači da će popis pritužbi i zahtjeva također biti dugačak i raznolik.
Ali moguće je i doista imperativ pronaći zajedničke temelje za okupljanje iu općenacionalnom pokretu. Teme ove ujedinjene fronte moraju biti ekonomska i socijalna pravda, poštivanje zahtjeva indijskih različitih nacionalnosti, kraj nesvetog saveza poslovne i političke moći i inzistiranje na pretvaranju indijske države u sluge naroda umjesto u sluge naroda. majstori su sada postali.
Za početak, dobar zahtjev bi bio trenutna provedba, i slovom i duhom, indijskog ustava. Kao jedini općeprihvaćen skup pravila proizašlih iz indijskog pokreta za slobodu, očuvanje ustava ključ je za postizanje i produbljivanje indijske demokracije
Uzastopna indijska vlada i državne agencije bile su najveći kršitelji Ustava i nisu uspjele podržati njegova načela, što dokazuje rašireno siromaštvo, korupcija i zlouporaba temeljnih prava u zemlji. Indija doista može biti i inspirirana Egiptom ili Tunisom i također postati model za njihovu budućnost samo kada okončamo nekažnjivost naših vlastitih faraona i uspostavimo istinski demokratsku Republiku SADA!
Satya Sagar je spisateljica, novinarka i aktivistica za javno zdravstvo koja živi u New Delhiju. Do njega se može doći na [e-pošta zaštićena]
ZNetwork se financira isključivo velikodušnošću svojih čitatelja.
donacije