32 milijuna Egipćana na ulicama ne mogu svi biti u krivu...
Ovaj put egipatski narod nije čekao 41 godinu da sruši ono što bi se moglo nazvati Sadat-Mubarek vladom. Uz malu pomoć svojih prijatelja iz vojske, uspjeli su to za manje od godinu dana. Vlada Muslimanskog bratstva Mohameda Morsija je povijest.
Kao i 2011. kada su njihove masovne demonstracije istjerale Hosnija Mubareka, još jednom, u iznimnom broju, Egipćani su izašli na ulice Kaira i gotovo svakog drugog egipatskog grada prosvjedujući protiv politike vlade Mohameda Morsija koju vodi Muslimansko bratstvo. Prije dvije godine, što je u to vrijeme sigurno bilo dovoljno impresivno, više od milijun ljudi okupilo se na kairskom trgu Tahir i svrgnulo s vlasti Mubareka, dugogodišnjeg ključnog američkog partnera na Bliskom istoku.
Dvije godine kasnije – prije samo tjedan dana – ovaj put, gotovo nevjerojatnih 32 milijuna – zapišimo to nadugo – 32,000,000 Egipćana izašli su na ulice tražeći Morsijevu ostavku i promjenu vlasti. Vjerovati da bi Morsi mogao nastaviti biti predsjednik nakon tako glasnog javnog odbijanja graniči s iluzijom. Bilo je gotovo. Narod je govorio i mnogo odlučnije od onih 12 milijuna koji su glasali za Morsija na nacionalnim izborima u Egiptu. Osim vjernika Muslimanskog bratstva i katarskog novca, Morsi je potpuno izgubio legitimitet u očima nacije.
Vjerovati da bi Morsi mogao nastaviti biti predsjednik nakon tako glasnog javnog odbijanja graniči s iluzijom.
Iako ne shvaćam olako izborne rezultate – ili državne udare što se toga tiče – izbori nisu uvijek jedino mjerilo demokracije ili političke volje naroda, a državni udari nisu uvijek djelo fašista poput Pinocheta i alžirske mafije Belkheir-Nezzar. Istina, Morsi je osvojio mjesto predsjednika na izborima manje-više poštenim i poštenim, ali na kraju su on i njegovi kolege iz Muslimanske braće bili sami sebi najveći neprijatelji. Izgubio je povjerenje egipatske nacije gotovo jednako brzo kao što ga je privremeno osvojio prije godinu dana.
Egipatski udar: To nije Pinochetov Čile niti Nezzarov Alžir
Oni koji danas pokušavaju usporediti egipatski državni udar s Pinochetovim državnim udarom iz 1973. u Čileu, ili konsolidacijom vojno-sigurnosne mafije u Alžiru 1992., nisu u pravu. Usporedbe su plitke i osim činjenice da se, doduše, dogodilo ono u Egiptu bio državni udar, bio je to državni udar koji je uživao veliku, ako ne i golemu potporu naroda. Vaganje na koju stranu vjetar puše – a ti su vjetrovi puhali orkanskom snagom s lijeva – egipatska vojska je pristala na narodnu volju i izvela državni udar. Na kratkotrajni trenutak poklopili su se interesi cijelog Egipta i njegovog oportunističkog vojnog establišmenta. Morsi nije imao šanse.
Oni koji danas pokušavaju usporediti egipatski državni udar s Pinochetovim državnim udarom iz 1973. u Čileu, ili konsolidacijom vojno-sigurnosne mafije u Alžiru 1992., nisu u pravu. Usporedbe su plitke i osim činjenice da se, doduše, dogodilo ono u Egiptu bio državni udar, bio je to državni udar koji je uživao veliku, ako ne i golemu potporu naroda
U ovom slučaju, trenutna usredotočenost nekih na nelegitimnost puča umanjuje važnu činjenicu: Morsijeva vladavina i vladavina Muslimanskog bratstva nije bila ništa drugo do politička nesreća vlaka. Karakterizirao ga je potpuni nedostatak političke ili ekonomske vizije o tome kako Egipat izvući iz strukturne krize koju je zemlja naslijedila od Sadat-Mubarekovog naslijeđa. Kako nema ekonomske vizije, Morsi i co. neka Egipat još više odluta u kandže MMF-a i neoliberala nego što je to učinio Mubarek. Nije bilo druge vizije osim još većeg otvaranja zemlje stranom prodoru kako bi se riješila ekonomska i društvena kriza koja je srušila Mubareka.
Morsijeva vladavina i vladavina Muslimanskog bratstva nije bila ništa drugo nego politička nesreća. Karakterizirao ga je potpuni nedostatak političke ili ekonomske vizije o tome kako Egipat izvući iz strukturne krize koju je zemlja naslijedila od Sadat-Mubarekovog naslijeđa. Kako nema ekonomske vizije, Morsi i co. neka Egipat još više odluta u kandže MMF-a i neoliberala nego što je to učinio Mubarek.
The Morsi Era: An Economic and Political Train Wreck...i sve u jednoj godini
Niti je bilo političke vizije osim gomilanja moći. Politički Morsijeva vladavina – poput one Ghannouchijeve stranke Ennahdha u Tunisu – bila je potpuno cinična; jednostavno gruba igra moći, da se što je brže moguće konsolidira što više političke i ekonomske moći u rukama Muslimanskog bratstva.
Morsijevu vladavinu obilježila su masovna kršenja ljudskih prava, uključujući rasprostranjena uhićenja, rašireno mučenje i ubojstva političkih protivnika, oslobađanje i poticanje salafističko-vahabističke vjerske netrpeljivosti koja je uključivala otvoreno mizoginu kampanju protiv žena i okrutno i otvoreno rasističko ciljanje na državu. Egipatska koptska (egipatska kršćanska) zajednica koja se smanjuje. Napadi na egipatski radnički pokret i njegovu progresivnu mladež – dva ključna elementa u Mubarekovu svrgavanju također su bili rašireni.
U isto vrijeme, stanje egipatske ekonomije, ekonomske i socijalne situacije ogromne većine egipatskog naroda nastavilo se dramatično pogoršavati. U kombinaciji s represijom režima, produbljivanje ekonomske krize vrlo je brzo dovelo do pogoršanja Morsijeve političke baze. Osim vjernika Bratstva, već nekoliko mjeseci Morsi nije imao bazu.
Nemali dio Morsijeve političke kratkovidnosti bio je to što je mislio da bi se mogao suprotstaviti samoj egipatskoj vojsci i nekako je ukrotiti. Kao iu Alžiru, Turskoj, Pakistanu i Iranu, egipatska vojska ima svoje vlastite interese izvan sigurnosnih briga i bazu moći koja uključuje značajan utjecaj i izravnu kontrolu nad egipatskim ekonomskim resursima.
U svojoj žurbi da okupi i koncentrira što više ekonomske i političke moći u rukama Bratstva, Morsi je morao upasti u sukob s vojskom, i to prije nego kasnije. Nadalje, ako je egipatska vojska blisko povezana s SAD-om, nije bez određenih napetosti. Na primjer, egipatska vojska ima jake povijesne veze s Assadovom sirijskom vojskom. Morsijevom potporom sirijskim pobunjenicima, od kojih mnogi imaju veze s militantnim islamskim fundamentalističkim skupinama, egipatska vojska bila je manje nego zadovoljna, ako ne i ponižena.
Egipatska vojska i Obamina administracija: Reagiranje na događaje, a ne njihovo definiranje
Na toliko su načina Morsi i Braća iskopali vlastite političke grobove i to brzinom koja oduzima dah. Potrebno je nešto učiniti kako bi se potkopalo povjerenje cijele zemlje u manje od godinu dana. Dok egipatska vojska (više o tome u nastavku) i Sjedinjene Države nisu nevini igrači u ovoj drami, s određenih strana (Tarik Ramadan – unuk osnivača Muslimanskog bratstva na primjer) sada se iznosi mišljenje da se ono što se dogodilo u Egipat je prvenstveno rezultat dosluha između egipatske vojske i Obamine administracije promašuje bit.
Da, naravno da su američka i egipatska vojska (i dodajte tursku, izraelsku, saudijsku, alžirsku, britansku, francusku, talijansku) bile, jesu i bit će u dosluhu – one ne znaju drugačije – ali glavni akteri ove drame su ljudi Egipta i nitko drugi. Oni su – a ne Barack Obama ili Abdul Fattah al Sisi – forsirali ovo pitanje. Narod je progovorio, al Sisi i Obama nisu imali drugog izbora nego pristati na odbacivanje Morsija i to brzo, prije nego što situacija eksplodira odozdo.
Da, naravno da su američka i egipatska vojska (i dodajte tursku, izraelsku, saudijsku, alžirsku, britansku, francusku, talijansku) bile, jesu i bit će u dosluhu – one ne znaju drugačije – ali glavni akteri ove drame su ljudi Egipta i nitko drugi. Oni su – a ne Barack Obama ili Abdul Fattah al Sisi – forsirali ovo pitanje
Bez sumnje, egipatska vojska, ciničan igrač, smatrala je za trenutak prikladnim stati na stranu 'naroda', shvaćajući da bi bilo mnogo gore potisnuti 32 milijuna prosvjednika nego ukloniti Morsija s vlasti i suočiti se s Bratstvima. Njihov je bio pragmatičan potez i dok uživaju potporu onih koji se protive Morsiju, egipatski narod je mudar u svojim postupcima i sjeća se kontradiktorne uloge koju je igrao tijekom ove posljednje dvije godine (i prije). Savez može biti samo privremen.
Što se tiče Obamine administracije, oni su bili više gledatelji nego sudionici egipatskih događaja od dolaska Arapskog proljeća. Pogrešno je njihove (državne, obrambene) analitičare smatrati budalama. Sofisticiraniji promatrači u Ministarstvu vanjskih poslova i Ministarstvu obrane shvatili su prije nekoliko mjeseci da se Morsijeva baza podrške smanjuje i da su mu dani odbrojani. Obama je to vidio mnogo više nego 2011.
Dilema Washingtona bila je što učiniti? Nastaviti podržavati Morsija tako da se Washington ponovno nađe u krevetu s još jednom nepopularnom, nedemokratskom bliskoistočnom vladom? Ili, kao 2011., pustiti prosvjedni pokret da teče svojim tijekom i vidjeti hoće li nakon toga moći upravljati posljedicama u tandemu s egipatskom vojskom i vrlo živom egipatskom kompradorskom klasom.
Sve o čemu je Washington briga: neoliberalne ekonomske politike, strateški interesi (što znači nafta i prirodni plin) i Izrael
Iskreno govoreći, Washington, lišen svoje sada zamorne retorike o ljudskim pravima i demokraciji, ne mari ako je domaća politika Egipta sekularna, islamska ili rastafarijanska, sve dok sljedeća egipatska vlada bude u skladu s tri 'Vitalne potrebe' SAD-a:
– prije svega, da zemlja ostane otvorena neoliberalnom gospodarskom (korporacijskom i financijskom) prodoru i da taj prodor ne ograničava na egipatsko gospodarstvo i tržište;
– drugo, da je egipatska vlada surađivati s glavnim strateškim smjernicama regionalne politike SAD-a – odnosno – pristup petrokemijskom i plinskom bogatstvu regije, privatizacija što većeg dijela tog bogatstva, smanjenje uloge država te regije u upravljanju tim resursima;
– i treće, da sva protivljenja politici Izraela – još uvijek najvažnijeg strateškog saveznika SAD-a u ME – ostanu na razini retorike. Američki strateški odnos s Izraelom ne smije biti ugrožen. Obamu nije osobito briga za retoričko nadmetanje između Izraela i Arapa, sve dok traje desetljećima dugo koordinirana strateška suradnja među njima.
Budući da nema naznaka da će bezobrazna egipatska vlada osporiti prerogative SAD-a na bilo kojem od ova tri elementa američkog 'svetog trojstva', Washington ne može samo živjeti s egipatskim pučem, on će ga, predviđam, podržati, što je logično učiniti (ako je neetično i nemoralno) sa strateškog gledišta. Ali SAD je uložio 1.5 milijardi dolara u Egipat i njegovu vojsku od sporazuma iz Camp Davida iz 1979. godine. Pokazalo se da je to jedan od temelja američke bliskoistočne politike i previše je uloženo u to da bi se sada vratilo.
Ipak, koliko god ovi rezultati bili dramatični, ono na što je egipatski narod prisilio svoju vojsku i SAD da pristanu – svrgavanje Morsija – budimo iskreni: nova vlada ne pokazuje više vizije za rješavanje socio-ekonomske krize u Egiptu od Morsijeve, niti bilo kakvu spremnost da ospori gore navedene prerogative SAD-a. Neoliberalizam 1 bio je Mubarekova era 'ograničene' (vrlo ograničene) sekularne demokracije; Neoliberalizam 2 je Morsijeva "islamska demokracija" (ne posebno islamska, niti demokratska). Sada Egipat ulazi u neoliberalizam 3 al Sisijevu `Vojnu demokraciju' (više vojnu nego demokratsku),
Oblik se može promijeniti od jedne političke tranzicije do druge, ali ne i bit; Opet se stavlja nova maska na staro lice, staro vino u novoj boci, ista stara pjesma itd. Režimi se mijenjaju, neoliberalizam opstaje. Još jednom Washington i Kairo podupiru samo one promjene koje su potrebne za održavanje statusa quo. Ali koliko je još trikova ostalo u Washingtonovoj vreći trikova?
Egipatskoj klasi kompradora i vojsci te Sjedinjenim Državama ponestaje opcija. Njihovo neoliberalno vino pretvara se u ocat. Možda će sljedeći put egipatski narod poduzeti sljedeći logičan korak u Arapskom proljeću i srušiti cijeli truli sustav kako bi ga zamijenio nečim novim i živim. Dok se sustav ne promijeni, a ne samo lica vladajućih, bit će još narodnih pobuna i prevrata.
Egipatski narod je ustao; Washington i Kairo ponovno su promješali špil nadajući se da će ta gesta prigušiti nade, neutralizirati ono što se može opisati samo kao revolucionarni proces koji je u tijeku. Ipak, egipatski narod, veličanstveni egipatski narod, vodi put za sve narode Bliskog istoka i šire prema drugom putu, boljem svijetu. A ni egipatska vojska ni Washington neće im moći stati na put.
Arapsko proljeće nije umrlo, nije se pretvorilo u 'arapsku zimu'. Tek je počelo!
La Lutta Continua…
Napomena: U drugom dijelu istražit ćemo regionalne posljedice egipatskih promjena, posebno na katarsko-saudijske odnose i utjecaj koji su egipatski ustanak i državni udar imali na regionalne planove Muslimanskog bratstva... ostanite s nama
Ibrahim Kazerooni upravo ste dobili zajednički doktorat iz Religije i međunarodnih studija na Teološkoj školi Iliff i Školi međunarodnih studija Korbel Sveučilišta u Denveru
Rob Prince je predavač međunarodnih studija na Korbel školi međunarodnih studija Sveučilišta u Denveru.
ZNetwork se financira isključivo velikodušnošću svojih čitatelja.
donacije