Na 13 veljače, 2012., 'Rasprava o Turskoj' – intervju Davida Barsamiana s Noamom Chomskim – objavljena je na ZNetu. Intervju se također pojavio – djelomično preveden – u raznim medijima u Turskoj. Glavne točke intervjua mogu se sažeti na sljedeći način: David Barsamian donosi članak[1] koji se pojavio na The New York Times 4. siječnja 2012. o represiji nad novinarima. U članku se navodi da je 97 pripadnika medija u zatvoru, a turska vlada nedavno je pojačala pritisak na slobodu govora.
Kao što se odražava u njegovim komentarima, Noam Chomsky smatra ovu pokrivenost od The New York Times licemjeran. Za njega sama pojava vijesti o kršenju ljudskih prava u Turskoj vjerojatno služi u druge svrhe. Evo, otprilike, što on tvrdi: 1990-ih, kada su se u Turskoj provodile prave velike grozote koje je podržavao SAD, The New York Times gotovo nikada nije spominjao kršenje ljudskih prava u Turskoj. Razlog zbog kojeg ih sada spominje nije taj što ima principijelan stav prema kršenju ljudskih prava, već to što Turska vodi samostalnu politiku na Bliskom istoku, a SAD njome nisu zadovoljne. Osim licemjerja mainstream medija u SAD-u, Chomsky naravno navodi da je situacija u Turskoj sve gora i da se treba buniti.
***
Ovaj intervju s Noamom Chomskim koji je vodio David Barsamian, podrijetlom Armenac iz Diyarbakira-Turska, s kojim sam se imao priliku susresti, na neki je način izazvao zabrinutost za mene.
Noam Chomsky je svakako u pravu što se tiče američkih medija. No, situacija se ne razlikuje puno od devedesetih. Odnosno, Turska prolazi kroz ozbiljno represivno razdoblje koje se može nazvati 'mekim fašizmom', iako bez masovnih ubojstava ili evakuacija tisuća kurdskih sela. The New York Times, umjesto da pokriva stvarnu, raširenu opresiju i okrutnost, izvještava samo o opresiji novinara. Čak je i to učinjeno na vrlo ograničen način. Iako su pritisci na novinare zapravo sve rašireniji i sustavniji, The New York Times spominje samo uhićenja dvojice novinara u prvim redovima kritika upućenih vladi, a to su Ahmet Sik i Nedim Sener[2] koji su doveli u pitanje vladine politike unutar sustava. Prethodno spomenuti članak imao je samo jednu rečenicu koja se odnosila na masovno ugnjetavanje kurdskih protivnika: “Prosvjednici u Istanbulu prošlog su mjeseca osudili pritvaranje najmanje 38 osoba, od kojih su mnogi novinari, osumnjičeni, rekla je policija, za veze s kurdskim separatistima.”
Unutar ovog okvira nažalost se ne slažem sa stajalištem Noama Chomskog. Što se mene tiče The New York TimesIzvještavanje o ugnjetavanju novinara u Turskoj ne proizlazi primarno iz činjenice da je SAD-u neugodno 'turska neovisna politika'. Po mom mišljenju, stvarna funkcija ove vijesti je, opet kao i 1990-ih, prikrivanje ozbiljno opresivnog okruženja u Turskoj – koja je nedavno ponovno počela provoditi prozapadnu politiku na Bliskom istoku – i ograničiti opseg kritika upućenih Turskoj u pogledu kršenja ljudskih prava. U kojoj mjeri Turska vodi “neovisnu” politiku na Bliskom istoku i Sjevernoj Africi, to bi morala biti tema drugog članka.[3]
Ipak, ovo pitanje predstavlja veliki izazov sa stajališta antisistemske oporbe u Turskoj. Prema onome što se čini, čak ni Noamu Chomskom, s pravom nazvanom 'savješću naroda svijeta', nedostaju temeljiti podaci o ozbiljnom ugnjetavanju u Turskoj. Odnosno, oporba koja se bori za demokratizaciju postojećeg sustava u Turskoj nije u stanju informirati međunarodno demokratsko javno mnijenje o ugnjetavanju kojem je izložena.
Stoga u ovom članku želim pružiti platformu za podatke o ugnjetavanju svih vrsta demokratske opozicije, a prvenstveno o kurdskom političkom pokretu u Turskoj od općih izbora 12. lipnja.th, 2011. Nadam se da će ovaj članak biti skroman doprinos informiranju međunarodnog demokratskog javnog mnijenja o ozbiljnom ugnjetavanju u Turskoj.
***
“Meki fašizam” poprima oblik u Turskoj nakon općih izbora 12. lipnjath
Od općih izbora u Turskoj vlada okruženje intenzivnog ugnjetavanja. Glavni razlog je ponovno usvajanje politike kurdskog pitanja od strane postizborne turske vlade i vojske teškim nasiljem, kao odjek 1990-ih.
Kratko objašnjenje razloga ove promjene politike može biti od koristi. Stranka mira i demokracije (BDP), koja brani temeljna prava Kurda, pridružila se izborima u okviru “Bloka rada, demokracije i slobode”, koji uključuje i neke lijevo-socijalističke stranke. Blok je postigao izuzetan uspjeh na izborima i osvojio 36 mjesta u Saboru.
Izvanredan uspjeh BDP-a na izborima (Blok je osvojio 6.6% glasova, što je iznosilo 2-3 milijuna glasova) postupno je otežavao odbijanje zahtjeva kurdskog naroda. To je imalo dva razloga: prvo, argument koji se često iznosio protiv BDP-a da oni uistinu ne predstavljaju Kurde sada je bio neutemeljen. Drugo, Kurdi su samo zahtijevali neka temeljna prava. Ta su prava uključivala zahtjev Kurda za pravom na poduku na materinskom jeziku na svim razinama obrazovanja, ustavno osiguranje kulturnog identiteta Kurda, autonomiju za kurdsku regiju i jačanje samouprave, oslobađanje kurdskih militanata i političara u zatvoru, a kućni pritvor, za razliku od samice, za kurdskog vođu Abdullaha Ocalana.
Drugo pitanje koje je uplašilo tursku vladu i vojsku bilo je to što su Kurdi – koji su morali migrirati u gradove zbog tisuća evakuacija sela 1990-ih – postali važna urbana politička snaga i u kurdskoj regiji i u velikim gradovima zapadno od zemlje. Dapače, masovne demonstracije stotina tisuća Kurda diljem zemlje nakon što je šestorici kurdskih parlamentaraca uskraćeno pravo ulaska u parlament zbog sitnih razloga pokazale su da je kurdska oporba postala urbana sila koja se može brzo mobilizirati.
Protuteroristički zakoni
Zasigurno je država poduzela mjere predostrožnosti protiv ove masovne opozicije već 2006. godine. To je bila godina kada je u parlamentu odobren antiteroristički zakon. Prema tom zakonu, oni koji su podržali zahtjeve kurdskog naroda izjavama za javnost, prosvjednim marševima i pisanjem “bili bi kažnjeni kao članovi terorističkih organizacija iako to nisu”. Zakonom predviđena zatvorska kazna približila se 10 godina.
Nakon izbora, kao reakcija na Kurde i njihove zahtjeve koji su postali vidljivi u političkoj areni, vlada i vojska vratile su se politici iz 1990-ih i započele nasilnu kampanju ugnjetavanja.
Bilanca kršenja ljudskih prava u Turskoj od travnja 2009. do ožujka 2012
Ova je kampanja imala za cilj potkopati moć BDP-a i marginalizirati ga u legalnoj demokratskoj areni. Kampanje usmjerene protiv civilnih kurdskih političara i aktivista na temelju njihove povezanosti s PKK (Kurdistanska radnička stranka), koja je vodila oružanu borbu, zapravo su započele u travnju 2009. – uoči takozvanog reformističkog 'Kurdskog otvaranja' vlade AKP-a 'politika. Kurdska politička stranka postigla je veliki uspjeh na lokalnim izborima 29. ožujka 2009. i osvojila 99 općina u kurdskoj regiji. Prva operacija bila je nakon 15-ak dana.
Nakon izbora 2011. te su operacije postale neviđeno intenzivne. Sada se svaki dan u Turskoj privodi i uhićuje otprilike 10 kurdskih aktivista. Uhićenima na temelju zakona o borbi protiv terorizma sudi se na izvanrednim sudovima (specijaliziranim za rješavanje tužbi pokrenutih na temelju zakona o borbi protiv terorizma). U skladu s antiterorističkim zakonom, pritvorenicima se uskraćuje suđenje, ponekad i do godinu dana. Sve dok ih ne privedu pred sud ne znaju za što ih se tereti jer njihovi odvjetnici zbog 'sigurnosnih zahtjeva' ne mogu pristupiti spisima i inkriminirajućim dokazima. Pritvorenici ne mogu vidjeti svoje odvjetnike tijekom prva 24 sata. Dokazi protiv optuženih većinom su nezakoniti zapisnici o prisluškivanju telefona. Također, dok odvjetnici ne mogu doći do inkriminirajućih dokaza, provladini mainstream mediji vode klevetničke kampanje danima objavljujući ili emitirajući ove optužbe protiv pritvorenika. Do sada kod uhićenih optuženika nije pronađeno oružje ili druga sredstva nasilja.
Ispod su neke brojke koje se tiču kurdskih političara, gradonačelnika i aktivista, kao i novinara koji rade u kurdskim novinama i odvjetnika koji rade u kurdskim odvjetničkim uredima, a svi su uhićeni u okviru ovih operacija.
- Prema izvješću Povjerenstva za zakon o sjedištu BDP-a i ljudska prava iz listopada 2011., 4,227 2009 članova BDP-a uhićeno je u sklopu ovih operacija od travnja 2011. do listopada 2012. (Od ožujka 6,000., broj zatočenika uhićenih tijekom operacija protiv BDP-a i drugih kurdskih organizacija je procjenjuje se na između 7,000 i 2011.) Između ožujka i listopada 4,547. samo je 1,806 kurdskih političara i aktivista privedeno – njih XNUMX je uhićeno.
- Među uhićenima bili su gradonačelnici BDP-a demokratski izabrani s visokim postotkom glasova, zamjenici gradonačelnika, članovi općinskih vijeća BDP-a, viši stranački rukovoditelji, bivši saborski zastupnici, građani koji podržavaju stranku, zagovornici ljudskih prava, odvjetnici i novinari.
- U jednoj policijskoj operaciji izvedenoj na političkoj akademiji BDP-a u Istanbulu 28. listopadath, 2011., uhićene su 23 osobe koje su davale i slušale nastavu na akademiji. Među uhićenima bili su članovi BDP-a koji su pohađali nastavu na akademiji, kao i sveučilišni profesor Busra Ersanl? – koji je bio član BDP-a u Ustavnoj komisiji u Saboru, a predavao je na akademiji – i renomirani ljevičarski izdavač Rag?p Zarakolu.
- Dana studenog 29th, uhićena su 33 odvjetnika – od kojih je većina zastupala Abdullaha Ocalana, kurdskog vođu u samici – osim što su sudjelovali u slučajevima usredotočenim na politiku i kršenja ljudskih prava.
- Na 24 prosincath, 2011., uhićeno je 36 novinara, od kojih su gotovo svi radili u kurdskim medijskim organizacijama.
Kao rezultat ovih kampanja uhićenja, mnoge lokalne organizacije BDP-a i općine BDP-a nisu mogle funkcionirati.
Uludere masakr s F-16
Na 30 prosincath, 2011., 34 Kurda, od kojih su većina bili djeca, bombardirali su i ubili zrakoplovi F-16 turskih oružanih snaga u selu Roboski (Uludere) blizu iračke granice. Službene vlasti objavile su da su skupinu, koja je postala granični krijumčar zbog nedostatka mogućnosti zarađivanja za život, zamijenili s gerilcima PKK-a i 'slučajno udarili'. Vlada AKP-a opisala je masakr kao 'operativnu nesreću'. Dvaput su bombardirana i ubijena 34 kurdska krijumčara. Nakon preuzimanja slika s bespilotnih letjelica Heron, koje je Turska kupila od Izraela, dogodile su se dvije runde napada zrakoplova F-16 s razmakom od 30 minuta.
Zastupnici oporbenih stranaka, koji rade u Povjerenstvu za istraživanje ljudskih prava turskog parlamenta, otišli su u regiju u veljači 2012. i izjavili da su slike koje je dao Herons jasne i da se lako može vidjeti da su identificirane osobe krijumčari, a ne gerilci.
Ugnjetavanje nije usmjereno samo na Kurde
Također treba spomenuti da nedavna intenzivna represija u Turskoj nije usmjerena samo na kurdski politički pokret, već uključuje sve segmente društva koji izražavaju zahtjeve. Na primjer, u svibnju 2011. predsjednik Tayyip Erdogan posjetio je Hopu – ljevičarski grad u susjedstvu Gruzije. Građani – proizvođači čaja i lješnjaka, jedinih sredstava za život u regiji – prosvjedovali su Erdoganu zbog ekonomske politike. Prosvjednici su prosvjedovali i protiv uništavanja njihovog prirodnog okoliša zbog stotina hidroelektrana koje su izgrađene na rijekama crnomorske regije. Policija je primijenila brutalnu silu na demonstrante. Umirovljeni učitelj preminuo je zbog korištenog plina. Najmanje 20 ih je uhićeno i optuženo za “terorističku akciju”. Također, u Ankari je 95 onih koji su prosvjedovali protiv policijske brutalnosti u Hopi privedeno i mučeno. Uhićena su 22 prosvjednika.
***
Anegdota
Završio bih jednom anegdotom. Prije nekih šest godina radio sam u kurdskoj izdavačkoj kući Aram Publishing. Vlasniku izdavačke kuće Fatihu Tasu sudilo se za više od 30 knjiga. Ja sam imao više sreće, pa su mi sudili samo za dvije knjige – kao uredniku jedne i prevoditelju druge.
Jedna od knjiga za koje mi je suđeno bila je poznata Pristanak za proizvodnju: Politička ekonomija masovnih medija N. Chomskog i E. Hermana. U ažuriranom uvodu, autori su rekli da je u Turskoj bilo "etničkog čišćenja" protiv Kurda.
Ovo nije bio običan sudski slučaj. U 2006. godini bilo je na desetke sudskih slučajeva koji su ograničavali slobodu izražavanja; započeli kako bi zastrašili liberalne ili lijevo orijentirane intelektualce. Armenski novinar Hrant Dink, koji je u jednom od tih slučajeva osuđen za 'vrijeđanje turskog bića' i postao primjer, bit će ubijen 2007. godine.
Baš kao i vijest u The New York Times koje je spomenuo David Barsamian, ti su slučajevi naširoko popraćeni u glavnim medijima diljem zapadnih zemalja. Razlog: oni kojima se sudilo bili su 'vrijedne žrtve', primjerice Orhan Pamuk, budući nobelovac. No, u ožujku iste godine dolazi do prave narodne pobune u Diyarbakiru, neslužbenom glavnom gradu Kurda. Od policijskih metaka smrtno je stradalo desetero ljudi, među njima 78-godišnji starac i troje djece – dvoje od 8 i jedno 9 godina.
Otprilike u to vrijeme bili smo u kontaktu s Noamom Chomskim u vezi s podrškom koju bi mogao pružiti za naš sudski slučaj. Jednog dana, poprilično iznenađen činjenicom da oni koji su poginuli u Diyarbakiru nisu mogli naći puno pokrića u zapadnim medijima, napisao sam e-mail Chomskom rekavši: “Nije li čudno da Zapad pridaje toliku važnost slobodi? izražavanja, dok se sloboda življenja rijetko spominje?" U brzom odgovoru koji je poslao, Chomsky je grubo rekao: "Zapadna civilizacija nikad nije marila za ljudski život, pristojno rečeno."
Vijest koja se pojavila u The New York Times o uhićenim novinarima – koje je u intervjuu također spomenuo David Barsamian – pokazuje da je Noam Chomsky i danas u pravu. The New York Times, koju zanimaju slučajevi o slobodi govora, nije jednako zainteresirana za gotovo 7,000 uhićenih Kurda ili kurdskih seljana masakriranih u Uludereu od strane zrakoplova F-16 koje je osigurao SAD.
Preveo na engleski Achan Gedge.
[1] "Optužbe protiv novinara prigušuju demokratski sjaj u Turskoj”. http://www.nytimes.com/2012/01/05/world/europe/turkeys-glow-dims-as-government-limits-free-speech.html?scp=1&sq=Nedim+Sener&st=nyt
[2] Ovo dvoje novinara nedavno je izašlo iz zatvora.
[3] Ipak, možemo vrlo kratko iznijeti ove činjenice: Turska je u jesen 2011. dopustila postavljanje na turskom tlu određenih dijelova sustava proturaketnog štita koji cilja Iran i Rusiju. Rezultat je bilo ozbiljno pogoršanje tursko-iranskih odnosa. Drugi razvoj dogodio se tijekom Arapskog proljeća. Prije pobuna, Turska je imala dobre odnose sa sada svrgnutim diktatorima (na primjer, bivšim egipatskim predsjednikom Hosnijem Mubarakom i bivšim libijskim vođom Gadafijem). Nakon kratkog oklijevanja pred strategijom zapadnih sila da kontroliraju ishode Arapskog proljeća i 'ukrote' protivnike – odnosno da osiguraju da kada dođu na vlast provode politiku koja slijedi regionalne interese Zapad–, turska vlada se zaokretom od 180 stupnjeva odlučila prikloniti jakima. Od sada, negdje u blizini tursko-sirijske granice, Turska, u suradnji s američkim časnicima, obučava “Slobodnu sirijsku vojsku” koju SAD podržava protiv vladavine Bashara Al Asada. Dok Iran, protiv mogućeg američkog napada, provodi politiku jačanja šiitskih stranaka koje imaju bliske veze s Iranom i sadašnjom nusajrijskom vladavinom u Siriji, Turska podržava sunitske političke snage u obje zemlje zajedno s proameričkim zemljama kao što su Saudijska Arabija i Katar. A u Siriji, Turska posreduje u pregovorima o 'kroćenju' koje su organizirale SAD kako bi osigurale da sunitska muslimanska braća, kada budu na vlasti, slijede interese Zapada na Bliskom istoku. Na kraju, važno je podsjetiti se na činjenicu koja često izmiče zapadnim disidentskim komentatorima: jedan od najvažnijih čimbenika koji utječu na tursku politiku prema Siriji, Iraku i Iranu je stanje kurdskih manjina u tim zemljama. Turska je postala aktivni član američko-europske koalicije protiv Sirije, a to proizlazi iz želje da bude dio 'igre' kako bi mogla imati pravo glasa u budućnosti kurdske manjine u Siriji – tj. je, spriječiti davanje autonomije sirijskim Kurdima – kada sadašnji režim padne.
ZNetwork se financira isključivo velikodušnošću svojih čitatelja.
donacije