Jedno za drugim, posljednja svjetla se gase, a moralni mrak pada na nas dok stojimo na rubu ponora. Samo prošli tjedan ugašena su još tri svjetla. Winogradovo izvješće nije se jasno protivilo činjenici da je Izrael krenuo u besmisleni rat; Vrhovni sud odobrio je kolektivno kažnjavanje, a državni odvjetnik je zaključio da ubojstvo 12 izraelskih državljana i nekoga s teritorija od strane policije ne opravdava suđenje. Posljednji čuvari reda, svjetionici pravde i prava, mire se s najtežim nepravdama institucija vlasti, a o tome nitko ni riječi. Uznemirujući i depresivni rezultati jednog tjedna iscrtali su moralni portret zemlje.
Očekivano, Winogradski komitet postao je nevažan. Izbjegla je da se pozabavi prvim pitanjem koje je trebalo biti na njenom dnevnom redu: Je li bilo opravdanja za ulazak u rat? Odbor koji ne govori ništa o zemlji koja najavljuje rat svom susjedu, ubija tisuću svojih građana, uzrokuje masovna razaranja, koristi užasno streljivo i nastavlja ubijati desetke nevinih do današnjeg dana - napušten je odbor.
Ako se komisija nije bavila ovim ključnim pitanjima, tko će onda? Jedna jedina, zaobilazna primjedba razotkrila je igru: "Ne zaključujemo i nismo zaključili da odluka da se uđe u rat nakon otmice [dvojice rezervista] nije bila opravdana." Pa, što je zaključilo? Unatoč onome što je rečeno, ovo je ono što stvarno čujete: u očima odbora je legitimno ići u rat zbog dva oteta vojnika. Legitimno je koristiti oruđe rata, ubijati bez razlike, nesrazmjerno bombardirati i uništavati - sve kao preferirani prvi odgovor. Nema pregovora, nema ograničene vojne operacije - samo rat - i to na tako sumnjivim osnovama, i naravno s tako jadnim rezultatima. Ni riječi o ubijanju i razaranju koje smo uzalud izazvali. Povjerenstvo dostojanstvenog izgleda ponašalo se poput ureda za javno informiranje i podržalo ono što su mnogi diljem svijeta opisali kao ratne zločine. Propuštena je zlatna prilika da se nešto etički kaže o jeziku sile koji uvijek rado koristimo. Winogradov odbor je stoga panel bez moralne okosnice, koji je izbjegavao rješavanje suštinskih pitanja.
Istog dana kada je odbor objavio svoje konačno izvješće, Vrhovni sud, ta ista institucija u koju su uprte sve oči i oko čijeg se utjecaja vodi gorka, stalna bitka, odobrio je još jedan bug u tijeku. Sudsko vijeće na čelu s predsjednicom suda Dorit Beinisch presudilo je da je Izrael ovlašten ograničiti opskrbu pojasa Gaze električnom energijom, benzinom i dizelom, "budući da čak i ove smanjene količine dovoljno zadovoljavaju humanitarne potrebe".
Teško je reći što su "humanitarne potrebe" prema Beinischu, ali u Pojasu Gaze milijun i pol ljudi vapi za gorivom, vodom i strujom. Pošteno je pitati predsjednika suda: Je li ikada bila izložena prizorima jada u Pojasu Gaze? Je li ikad vidjela tamošnje jadne ljude kako nose kanistere goriva iz Egipta? Je li razmišljala o hladnoći, kojoj se ne može suprotstaviti bez struje ili goriva? Je li ozbiljno razmislila o tome što se događa s djecom, nemoćnima i starima bez ovih potrepština? Svi su nevini.
Ali težina odluke Vrhovnog suda nije samo na ljudskoj razini: Vrhovni sud dopušta kolektivno kažnjavanje, što je izričito zabranjeno međunarodnim pravom (članak 33. Ženevske konvencije). Od sada se Izrael više neće moći žaliti na napade na nedužne u Izraelu: Ako svi stanovnici Pojasa Gaze zaslužuju da budu kažnjeni zbog raketa Qassam, onda možda svi Izraelci zaslužuju biti kažnjeni zbog okupacije?
"To je razlika između Izraela, demokracije koja se bori za svoj život u okviru zakona, i terorističkih organizacija koje se bore protiv njega", rekao je Vrhovni sud licemjerno, poput niskog glasnogovornika Ministarstva vanjskih poslova.
"Po zakonu?" Koji zakon? Ne međunarodno pravo. "Izrael se bori za svoj život?" A možda Palestinci vode ništa manje opravdan rat protiv okupacije i zatvaranja? Sve to nije bilo na dnevnom redu Vrhovnog suda.
I posljednje, ali ne manje važno: državni odvjetnik Menachem Mazuz. Policija je ubila dvanaest građana i jednog stanovnika teritorija, a Mazuz je zaključio da nema smisla pokretati kaznenu istragu u tako kasnoj fazi. (Državno tužiteljstvo je tada odlučilo odgoditi istragu dok Istražno povjerenstvo ne završi posao.) Zašto ne bi sud odlučio? Sve isprike, uključujući i svaljivanje krivnje na obitelji žrtava koje nisu dopustile obdukciju, nimalo ne umanjuju osnovanu sumnju: da su poginuli židovski građani, to se ne bi dogodilo; policija ne bi ubila, a državni odvjetnik ne bi zatvorio slučaj.
Nakon svega ovoga ljudi se ovdje žale na one koji žele živjeti u pravednijoj zemlji, koji su prisiljeni obratiti se institucijama međunarodnog prava. Kome se još mogu obratiti? Vrhovni sud? Winograd? Glavni državni odvjetnik? Sva su im svjetla pogašena.
Objavljeno u Haaretzu, 4. veljače 2008.
ZNetwork se financira isključivo velikodušnošću svojih čitatelja.
donacije