ERanije ovog ljeta svijet je gledao Grčku kako se pokušava oduprijeti katastrofalnom neoliberalu diktat i pritom dobiti bolno mlaćenje.
Kada je grčka lijeva vlada odlučila održati nacionalni referendum o programu štednje koji je nametnula trojka, Europska središnja banka uzvratila je ograničavanjem likvidnosti grčkih banaka. To je izazvalo dugotrajno zatvaranje banaka i gurnulo Grčku dalje u recesiju.
Iako su grčki glasači na kraju masovno odbacili mjere štednje, Njemačka i europski kreditorski kartel uspjeli su potkopati demokraciju i dobiti upravo ono što su htjeli: potpuno podnošenje njihovoj neoliberalnoj agendi.
Posljednjih desetljeće i pol slična se borba protiv neoliberalizma vodi na cijelom kontinentu, i to uglavnom izvan očiju javnosti. Iako je Washington u početku nastojao ugušiti sva neslaganja, često koristeći čak i žešću taktiku od one korištene protiv Grčke, otpor Latinske Amerike neoliberalnoj agendi velikim je dijelom bio uspješan. To je epska priča koja postupno izlazi na vidjelo zahvaljujući kontinuiranom istraživanju ogromne količine američkih diplomatskih depeša koje je objavio WikiLeaks.
Neoliberalizam je čvrsto usađen u Latinsku Ameriku mnogo prije nego što su Njemačka i vlasti eurozone počele prisilno hraniti strukturnu prilagodbu Grčke i drugih zaduženih, perifernih zemalja. Putem prisile (npr. uvjeti vezani uz zajmove MMF-a) i indoktrinacije (npr. obuka “Chicago Boysa” iz regije uz potporu SAD-a), SAD je uspio proširiti evanđelje fiskalne štednje, deregulacije, “slobodne trgovine”, privatizacije, i drakonsko smanjenje javnog sektora diljem Latinske Amerike do sredine 1980-ih.
Ishod je bio nevjerojatno sličan onome što smo vidjeli u Grčkoj: stagnirajući rast (gotovo nikakav rast dohotka po glavi stanovnika tijekom dvadeset godina od 1980. do 2000.), rastuće siromaštvo, pad životnog standarda za milijune i mnoštvo novih prilika za međunarodne ulagače i korporacije da brzo zarade.
Počevši od kasnih 80-ih, regija se počela grčiti i ustajati protiv neoliberalne politike. U početku je pobuna bila uglavnom spontana i neorganizirana - kao što je bio slučaj s venezuelanskim caracazo ustanak početkom 1989.
Ali onda su antineoliberalni politički kandidati počeli pobjeđivati na izborima i, na šok vanjskopolitičkog establišmenta SAD-a, sve veći broj njih držao se svojih predizbornih obećanja i počeo provoditi mjere protiv siromaštva i heterodoksne politike koje su ponovno potvrdile ulogu države u Ekonomija.
Od 1999. do 2008. lijevo orijentirani kandidati pobijedili su na predsjedničkim izborima u Venezueli, Brazilu, Argentini, Urugvaju, Boliviji, Hondurasu, Ekvadoru, Nikaragvi i Paragvaju.
Velik dio priče o naporima američke vlade da obuzda i zaustavi antineoliberalnu plimu može se pronaći u desecima tisuća WikiLeaked diplomatske depeše iz američkih diplomatskih misija u regiji, od ranih godina Georgea W. Busha do početka administracije predsjednika Obame.
Kabeli — koje analiziramo u novoj knjizi, Datoteke WikiLeaksa: Svijet prema američkom carstvu — otkrivaju svakodnevne mehanizme političke intervencije Washingtona u Latinskoj Americi (i pretvaraju mantru State Departmenta u farsu da se “SAD ne miješaju u unutarnju politiku drugih zemalja”).
Materijalna i strateška potpora pruža se desničarskim oporbenim skupinama, od kojih su neke nasilne i antidemokratske. Depeše također oslikavaju živopisnu sliku hladnoratovskog ideološkog načina razmišljanja viših američkih emisara i pokazuju kako pokušavaju upotrijebiti prisilne mjere koje podsjećaju na nedavno gušenje primijenjeno na grčku demokraciju.
Nije iznenađujuće da su glavni mediji uglavnom propustili ili ignorirali ovu uznemirujuću kroniku imperijalne agresije, radije su se usredotočili na izvještaje američkih diplomata o potencijalno neugodnim ili nedopuštenim radnjama koje su poduzeli strani dužnosnici. Nekoliko stručnjaka koji su ponudili širu analizu depeša obično tvrde da ne postoji značajan jaz između službene retorike SAD-a i stvarnosti prikazane u depešama.
In riječi jedan američki analitičar međunarodnih odnosa, "nema se slika o Sjedinjenim Državama kao o ovom svemoćnom gospodaru marioneta koji pokušava povući konce raznih vlada diljem svijeta kako bi služile svojim korporativnim interesima."
Pažljiv pogled na kabele, međutim, jasno opovrgava ovu tvrdnju.
“Ovo nije ucjena”
IKrajem 2005., Evo Morales je odnio uvjerljivu pobjedu na bolivijskim predsjedničkim izborima na platformi ustavne reforme, prava starosjedilaca i obećanja da će se boriti protiv siromaštva i neoliberalizma. 3. siječnja, samo dva dana nakon inauguracije, Moralesa je posjetio američki veleposlanik David L. Greenlee. Veleposlanik prijeđi na stvar: Multilateralna pomoć koju su odobrile SAD Boliviji ovisit će o dobrom ponašanju Moralesove vlade. Mogla je to biti scena iz Kum:
[Veleposlanik] je pokazao ključnu važnost doprinosa SAD-a ključnim međunarodnim financijskim [sic] o kojima je Bolivija ovisila za pomoć, kao što su Međunarodna razvojna banka (IDB), Svjetska banka i Međunarodni monetarni fond. "Kada mislite na IDB, trebali biste misliti na SAD", rekao je veleposlanik. “Ovo nije ucjena, to je jednostavna stvarnost.”
Ipak, Morales je ostao pri svom planu. Tijekom sljedećih nekoliko dana ostvario je planove o ponovnoj regulaciji tržišta rada, ponovnoj nacionalizaciji industrije ugljikovodika i produbljivanju suradnje s najvećim neprijateljem Washingtona Hugom Chávezom.
Odgovarajući na, predložio je Greenlee "izbornik opcija" kako bi pokušao prisiliti Moralesa da se pokori volji svoje vlade. To je uključivalo: stavljanje veta na višemilijunske multilateralne zajmove, odgodu planiranog multilateralnog otpisa dugova, obeshrabrivanje financiranja Millennium Challenge Corporation (koje Bolivija još uvijek nije primila, unatoč tome što je jedna od najsiromašnijih zemalja na hemisferi) i prekid "materijalne potpore" Boliviji sigurnosne snage.
Nažalost za State Department, ubrzo je postalo jasno da će se takve vrste prijetnji propisno ignorirati. Morales je već odlučio drastično smanjiti oslanjanje Bolivije na multilateralne kreditne linije koje su zahtijevale provjeru američkog Ministarstva financija. U roku od nekoliko tjedana nakon preuzimanja dužnosti, Morales je objavio da Bolivija više neće biti dužna MMF-u i da će ugovor o zajmu s Fondom isteknuti. Godinama kasnije, Morales bi savjetovati Grčka i druge zadužene europske zemlje neka slijede primjer Bolivije i “ekonomski se oslobode diktata Međunarodnog monetarnog fonda”.
Budući da nije mogao prisiliti Moralesa da izvrši svoje narudžbe, State Department se umjesto toga počeo usredotočiti na jačanje bolivijske oporbe. Pod kontrolom opozicije Medijska Luna regija je počela primati povećanu pomoć SAD-a. A kabel iz travnja 2007 raspravlja o "većim naporima USAID-a da ojača regionalne vlade kao protutežu središnjoj vladi."
A Izvješće USAID-a iz 2007. izjavio je da je njegov Ured za prijelazne inicijative (OTI) "odobrio 101 potporu u iznosu od 4,066,131 dolara za pomoć vladama ministarstava da djeluju strateški." Fondovi također otišao lokalnim domorodačkim skupinama koje su se "protivile viziji Eva Moralesa za domorodačke zajednice".
Godinu dana kasnije, Medijska Luna odjeli bi se uključili u otvorenu pobunu protiv Moralesove vlade, prvo održavajući referendume o autonomiji, unatoč tome što ih je nacionalno pravosuđe proglasilo nezakonitima; zatim podupiranje nasilnih pro-autonomskih prosvjeda u kojima je ubijeno najmanje dvadeset pristaša vlade.
Mnogi su vjerovali da je u tijeku pokušaj državnog udara. Situacija se smirila tek pod pritiskom svih ostalih predsjednika Južne Amerike, koji su izdali zajedničku deklaraciju potpore ustavnoj vladi zemlje.
Ali dok je Južna Amerika stajala iza Eva, Sjedinjene Države su bile u redovnoj komunikaciji s vođama separatističkog oporbenog pokreta, iako su otvoreno govorili o “dizanju u zrak plinovoda” i “nasilju kao mogućnosti da se vlada prisili na . . . shvatiti ozbiljno svaki dijalog.”
Suprotno svom službenom stavu tijekom događaja u kolovozu i rujnu 2008., State Department je ozbiljno shvatio mogućnost državnog udara protiv ili ubojstva bolivijskog predsjednika Eva Moralesa.
Kabel otkriva planove američkog veleposlanstva u La Pazu da se pripremi za takav događaj: “[Odbor za hitne radnje] će razviti, s [Timom za procjenu situacije Južnog zapovjedništva SAD-a], plan za trenutni odgovor u slučaju iznenadne opasnosti, tj. pokušaj državnog udara ili smrt predsjednika Moralesa”, stoji u depeši.
Događaji iz 2008. bili su dosad najveći izazov za Moralesovo predsjedništvo i najbliže tome da bude svrgnut. Pripreme veleposlanstva za Moralesov mogući odlazak s predsjedničke dužnosti otkrivaju da su Sjedinjene Države barem vjerovale da je prijetnja Moralesu vrlo stvarna. To što to nije javno rečeno samo naglašava koju je stranu Washington zauzimao tijekom sukoba i koji je ishod vjerojatno preferirao.
Kako to radi
Sneke od metoda intervencije primijenjene u Boliviji odrazile su se u drugim zemljama s lijevim vladama ili jakim lijevim pokretima. Na primjer, nakon povratka ljevičarskih sandinista na vlast u Nikaragvi 2007., veleposlanstvo SAD-a u Managui dalo je veliku brzinu kako bi pojačalo potporu desnoj oporbenoj stranci Nikaragvanski liberalni savez (ALN).
Veleposlanstvo se u veljači 2007. sastalo s koordinatorom planiranja ALN-a i objasnilo da SAD "nisu pružale izravnu pomoć političkim strankama", ali su - kako bi se zaobišlo ovo ograničenje - predložile da ALN tješnje koordinira s prijateljskim NVO-ima koji bi mogli primiti američko financiranje.
Čelnica ALN-a rekla je da će "proslijediti sveobuhvatan popis nevladinih organizacija koje doista podupiru napore ALN-a", a veleposlanstvo joj je organiziralo "sljedeći sastanak s državnim direktorima IRI [Međunarodnog republikanskog instituta] i NDI [Nacionalnog demokratskog instituta za međunarodne poslove]." Kabel također je primijetio da će veleposlanstvo "pratiti izgradnju kapaciteta za [ALN] prikupljanje sredstava."
Depeše poput ove trebale bi biti obavezna literatura za studente američke diplomacije i one koji žele razumjeti kako američki sustav "promicanja demokracije" stvarno funkcionira. Putem USAID-a, Nacionalne zaklade za demokraciju (NED), NDI-a, IRI-ja i drugih paravladinih tijela, američka vlada pruža opsežnu pomoć političkim pokretima koji podržavaju ekonomske i političke ciljeve SAD-a.
U ožujku 2007. američki veleposlanik u Nikaragvi pitao je State Department osigurati "otprilike 65 milijuna dolara iznad naše osnovne razine iz nedavne prošlosti tijekom sljedeće četiri godine — kroz sljedeće predsjedničke izbore" kako bi se financiralo "jačanje političkih stranaka, "demokratskih" nevladinih organizacija i "male, fleksibilne potpore u kratkom roku skupinama koje sudjeluju u kritičnim naporima koji brane nikaragvansku demokraciju, promiču naše interese i suprotstavljaju se onima koji se bune protiv nas.”
U Ekvadoru, veleposlanstvo SAD-a usprotivilo se ljevičarskom ekonomistu Rafaelu Correi mnogo prije izbora 2006. na kojima je došao na dužnost. Dva mjeseca prije tih izbora politički savjetnik veleposlanstva upozorio Washington da se od Corree može očekivati da se “pridruži Chavez-Morales-Kirchner skupini nacionalističko-populističkih južnoameričkih vođa,” i primijetio da je veleposlanstvo “upozorilo naše političke, gospodarske i medijske kontakte na prijetnju koju Correa predstavlja za budućnost Ekvadora, i aktivno obeshrabrivao političke saveze koji bi mogli uravnotežiti Correin percipirani radikalizam.” Odmah nakon Correinog izbora, veleposlanstvo kablovski State Department sa svojim planom igre:
Ne gajimo iluzije da će samo napori Vlade SAD-a oblikovati smjer nove vlade ili Kongresa, ali se nadamo da ćemo maksimalno povećati svoj utjecaj radeći u dogovoru s drugim Ekvadorcima i skupinama koje dijele naša stajališta. Correini prijedlozi reformi i stav prema Kongresu i tradicionalnim političkim strankama, ako se ne kontroliraju, mogli bi produljiti trenutno razdoblje političkih sukoba i nestabilnosti.
Potvrđena su najgora strahovanja veleposlanstva. Correa je najavio da će zatvoriti američku zračnu bazu u Manti, povećati socijalna izdvajanja i potaknuti osnivanje skupštine. U travnju 2007. 80 posto ekvadorskih birača podržalo je prijedlog za osnivanje skupštine, a 2008. 62 posto odobrilo je novi ustav koji je sadržavao mnoštvo progresivnih načela, uključujući prehrambenu suverenost, pravo na stanovanje, zdravstvenu skrb i zapošljavanje te izvršnu vlast kontrolu nad središnjom bankom (ogromno ne-ne u neoliberalnoj igri).
Početkom 2009. Correa je najavio da će Ekvador djelomično neisplatiti svoj inozemni dug. Veleposlanstvo je bilo bijesno zbog ove i drugih nedavnih akcija, poput Correine odluke da se Ekvador bliže pridruži ljevičarskom Bolivarskom savezu za narode naše Amerike (ALBA) skupini nacija (koju su pokrenule Venezuela i Kuba 2004. kao protusila Području slobodne trgovine u Americi, koju je tada gurala Busheva administracija). Ali veleposlanik je također bio svjestan da SAD imao malo utjecaja nad njim:
U četiri oka prenosimo poruku da će Correini postupci imati posljedice na njegov odnos s novom Obaminom administracijom, a izbjegavamo javne komentare koji bi bili kontraproduktivni. Ne preporučujemo ukidanje programa USG-a koji služe našim interesima jer bi to samo oslabilo poticaj Correi da se vrati na pragmatičniji način rada.
Djelomično bankrotiranje bilo je uspješno i uštedjelo je ekvadorskoj vladi blizu 2 milijarde dolara. Correa je 2011. preporučio isti lijek za zadužene europske zemlje, posebice Grčku, savjetovanje da ne otplate svoje dugove i "ignoriraju" savjete MMF-a.
Ulice su vruće
Dtijekom Hladnog rata, navodna prijetnja sovjetske i kubanske komunističke ekspanzije poslužila je kao opravdanje bezbrojnih intervencija za uklanjanje lijevo orijentiranih vlada i podupiranje desničarskih vojnih režima.
Slično, depeše WikiLeaksa pokazuju kako je u 2000-ima avet venezuelanskog "bolivarizma" korištena za potvrdu intervencija protiv novih anti-neoliberalnih lijevih vlada, poput onih u Boliviji, koje su prikazane kao "otvoreno pale u zagrljaj Venezuele;" ili Ekvador, koji se smatra "konjem za Cháveza".
Odnosi SAD-a s lijevom vladom Huga Cháveza pokvarili su se rano. Chávez, prvi put izabran za predsjednika 1998., općenito je odbacio neoliberalnu ekonomsku politiku, razvio blizak odnos s kubanskim Fidelom Castrom i glasno kritizirao napad Bushove administracije na Afganistan nakon napada 9. rujna (SAD je povukao svog veleposlanika iz Caracasa nakon što je Chávez objavio: “Ne možete se protiv terorizma boriti terorizmom”).
Kasnije je ojačao vladin nadzor nad naftnim sektorom, povećavši naknade koje plaćaju strane korporacije i koristeći prihode od nafte za financiranje popularnih zdravstvenih, obrazovnih i prehrambenih programa za siromašne.
U travnju 2002. Bushova administracija javno je podržala kratkotrajni vojni udar koji je uklonio Cháveza s vlasti na četrdeset osam sati. Dokumenti National Endowment for Democracy dobiveni putem Zakona o slobodi informacija Koji su pokazali SAD je osigurao financiranje i obuku za "promicanje demokracije" skupinama koje su podržale puč i koje su kasnije bile uključene u napore da se ukloni Chávez kroz menadžerski "štrajk" koji je paralizirao naftnu industriju krajem 2002. i gurnuo zemlju u recesiju.
Depeše WikiLeaksa pokazuju da su, nakon ovih neuspješnih pokušaja rušenja izabrane vlade Venezuele, SAD nastavile podržavati venezuelansku oporbu putem NED-a i USAID-a. U kabel iz studenog 2006, tada je veleposlanik William Brownfield objasnio strategiju USAID-a/OTI-a za potkopavanje Chávezove administracije:
U kolovozu 2004., veleposlanik je zacrtao strategiju državnog tima u 5 točaka za usmjeravanje aktivnosti veleposlanstva u Venezueli za razdoblje [2004.–2006.]. . . Fokus strategije je: 1) Jačanje demokratskih institucija, 2) Prodiranje u Chavezovu političku bazu, 3) Podjela čavizma, 4) Zaštita vitalnog američkog poslovanja i 5) Međunarodna izolacija Chaveza.
Bliske veze koje postoje između američkog veleposlanstva i raznih oporbenih skupina očite su u brojnim depešama. Jedan kabel iz Brownfielda povezuje Súmate — oporbenu nevladinu organizaciju koja je igrala središnju ulogu u oporbenim kampanjama — s “našim interesima u Venezueli”. Ostali kablovi otkrivaju da State Department je lobirao za međunarodnu potporu za Súmate i potaknuti SAD finansijski, politički i pravna podrška za organizaciju, velik dio toga je prolazio kroz NED.
U kolovozu 2009. Venezuelu su potresli nasilni oporbeni prosvjedi (kao što se dogodilo više puta pod Chávezom i njegovim nasljednikom Nicolasom Madurom). Jedan tajni kabel od 27. kolovoza citira USAID/OTI izvođač Development Alternatives, Incorporated (DAI) nazivajući “sve” ljude koji su u to vrijeme prosvjedovali protiv Cháveza kao “naše primatelje”:
[Zaposlenik DAI-ja] Eduardo Fernandez rekao je da su "ulice vruće", misleći na rastuće prosvjede protiv Chavezovih napora da učvrsti vlast, a "svi ovi ljudi (koji organiziraju prosvjede) su naši primatelji".
Korištenje električnih romobila ističe kabeli također otkrivaju da je američki State Department osigurao obuku i potporu studentskom vođi za kojeg je priznao da je poveo gomile s namjerom da “linčuju” guvernera Chavista: “Tijekom puča u travnju 2002. [Nixon] Moreno je sudjelovao u demonstracijama u državi Merida , predvodeći gomile koje su marširale glavnim gradom države kako bi linčovale guvernera MVR-a Florencija Porrasa.”
Ipak, nekoliko godina nakon toga, drugi kabel primjećuje: "Moreno je sudjelovao u programu međunarodnih posjetitelja [State Departmenta] 2004."
Moreno će kasnije biti tražen zbog pokušaja ubojstva i prijetnje policajki, među ostalim optužbama.
Također u skladu sa strategijom od pet točaka koju je zacrtao Brownfield, State Department je dao prioritet naporima da se izolira venezuelanska vlada na međunarodnoj razini i suprotstavi se njenom percipiranom utjecaju u cijeloj regiji. Depeše pokazuju kako su šefovi američkih diplomatskih misija u regiji razvili strategije koordinacije za suprotstavljanje regionalnoj "prijetnji" Venezuele.
Kako je WikiLeaks prvi put otkrio u prosincu 2010., američki šefovi misija za šest južnoameričkih zemalja upoznali u Brazilu u svibnju 2007. za razvoj zajedničkog odgovora na navodne “agresivne planove predsjednika Cháveza … za stvaranje jedinstvenog bolivarskog pokreta diljem Latinske Amerike”. Među područjima djelovanja oko kojih su se šefovi misija složili bio je plan "nastavka jačanja veza s onim vojnim čelnicima u regiji koji dijele našu zabrinutost zbog Cháveza". A sličan sastanak šefova američkih misija iz Srednje Amerike — usredotočen na “prijetnju” od “populističkih političkih aktivnosti u regiji” — održan je u američkom veleposlanstvu u El Salvadoru u ožujku 2006.
Američki su se diplomati jako potrudili spriječiti karipske i srednjoameričke vlade da se pridruže Petrocaribu, venezuelanskom regionalnom energetskom sporazumu koji članicama osigurava naftu po iznimno povlaštenim uvjetima. Depeše koje su procurile pokazuju da su američki dužnosnici, iako su privatno priznavali ekonomske koristi od sporazuma za zemlje članice, bili zabrinuti da će Petrocaribe povećati politički utjecaj Venezuele u regiji.
Na Haitiju je veleposlanstvo blisko surađivalo s velikim naftnim kompanijama kako bi spriječilo vladu Renéa Prévala da se pridruži Petrocaribeu, unatoč priznanju da bi to "uštedjelo 100 milijuna USD godišnje", kao što je bilo prvi izvijestio Dana Coughlina i Kim Ives u Nacija. U travnju 2006. veleposlanstvo kablovski iz Port-au-Princea: “Post će nastaviti vršiti pritisak na [haićanskog predsjednika Renéa] Prevala da se ne pridruži PetroCaribeu. Veleposlanik će se danas susresti s Prevalovim višim savjetnikom Bobom Manuelom. Na prethodnim sastancima, on je priznao našu zabrinutost i svjestan je da bi dogovor s Chavezom prouzročio probleme s nama.”
Zapis ljevice
ONe treba imati na umu da depeše WikiLeaksa ne daju uvid u tajnije aktivnosti američkih obavještajnih agencija i da su vjerojatno samo vrh sante leda kada je u pitanju političko uplitanje Washingtona u regiji. Ipak, depeše pružaju dovoljno dokaza o ustrajnim, odlučnim naporima američkih diplomata da interveniraju protiv neovisnih lijevih vlada u Latinskoj Americi, koristeći financijsku polugu, mnoštvo instrumenata dostupnih u alatu za "promicanje demokracije" - a ponekad čak i nasilnim i nezakonitim sredstvima.
Unatoč tome što je Obamina administracija obnovila diplomatske odnose s Kubom, nema naznaka da se politika prema Venezueli i drugim lijevim vladama u Latinskoj Americi iz temelja promijenila.
Svakako, neprijateljstvo administracije prema izabranoj venezuelanskoj vladi je neumoljivo. U lipnju 2014. potpredsjednik Joe Biden pokrenuo je Karipsku inicijativu za energetsku sigurnost, koja se smatra "protuotrovom" za Petrocaribe. U ožujku 2015. Obama je proglasio Venezuelu “izvanredna sigurnosna prijetnja” i najavio sankcije protiv venezuelanskih dužnosnika, potez koji su jednoglasno kritizirale druge zemlje u regiji.
No, unatoč neprekidnoj agresiji SAD-a, ljevica je uvelike prevladala u Latinskoj Americi. S izuzetkom Hondurasa i Paragvaja, gdje su desničarski državni udari zbacili izabrane vođe, gotovo svaki lijevi pokret koji je došao na vlast u posljednjih petnaest godina i danas je na vlasti.
Uglavnom kao rezultat tih vlada, od 2002.-2013 stopa siromaštva u regiji je pala s 44 na 28 posto nakon stvarnog pogoršanja tijekom prethodna dva desetljeća. Ovi uspjesi i spremnost lijevih vođa da preuzmu rizik kako bi se oslobodili neoliberalnog diktata, trebali bi biti inspiracija za novu europsku ljevicu protiv štednje danas.
Sigurno je da neke od vlada danas imaju značajne poteškoće, dijelom zbog regionalne ekonomske krize koja je podjednako pogodila desničarske i lijeve vlade. Ali gledano kroz objektiv kabela, postoje dobri razlozi za pitanje jesu li sve te poteškoće domaćeg porijekla.
Na primjer, u Ekvadoru — gdje je predsjednik Correa na udaru desnice i nekih sektora ljevice — prosvjedi protiv novih vladinih prijedloga o progresivnom porezu uključuju iste oporbene poslovne vođe s kojima se vidi kako američki diplomati u depešama rade strategiju .
U Venezueli, gdje je disfunkcionalni sustav kontrole valute izazvao visoku inflaciju, nasilni desničarski studentski prosvjedi ozbiljno su destabilizirali zemlju. Vrlo je velika vjerojatnost da su neki od tih prosvjednika dobili sredstva i/ili obuku od USAID-a ili NED-a, čiji je proračun Venezuele povećan za 80 posto od 2012. do 2014. godine.
Postoji još mnogo toga što možemo naučiti iz depeša WikiLeaksa. Za poglavlja "Latinska Amerika i Karibi" od Datoteke WikiLeaksa, pregledali smo stotine WikiLeaksovih depeša i uspjeli identificirati različite obrasce američke intervencije koje opširnije opisujemo u knjizi (o nekima od njih drugi su ranije izvijestili). Drugi autori knjiga učinili su isto za druge regije svijeta. Ali postoji više od 250,000 depeša (gotovo 35,000 samo iz Latinske Amerike) i nedvojbeno postoji mnogo više značajnih aspekata američke diplomacije na djelu koji čekaju da budu otkriveni.
Nažalost, nakon početnog uzbuđenja kada su depeše prvi put objavljene, malo je novinara i znanstvenika pokazalo veliko zanimanje za njih. Sve dok se to ne promijeni, nedostajat će nam potpuni prikaz toga kako američka država vidi sebe u svijetu i kako njezina diplomatska ruka odgovara na izazove postavljene njenoj hegemoniji.
ZNetwork se financira isključivo velikodušnošću svojih čitatelja.
donacije