Godine 2009. ovaj je prag spriječio obje ljevičarske liste, Partito della Rifondazione Comunista/Stranku utemeljivanja komunista (PRC) i Sinistra Ecologia Libertà/Lijevu ekološku slobodu (SEL), koje su obje dobile tek nešto više od 3%, da uđu u Europsku uniju. Parlament. Ovaj novi projekt, međutim, nije puka izborna koalicija koja je uspostavljena da premosti ovu prepreku. Po svojoj osnovi i strukturi to je, zapravo, nešto sasvim drugo.
Prije svega, ovaj projekt je utemeljen kao čin solidarnosti s borbama Alexisa Tsiprasa i SYRIZA-e. Tijekom dvanaest mjeseci prije objave svoje kandidature, ovaj mladi vođa grčke ljevice dobio je podršku u mnogim različitim dijelovima Italije i sugeriralo se da bi njegova kandidatura za predsjednika Europske komisije predstavljala važan i odlučujući korak ne samo u ovim izborima, već u ukupnoj borbi protiv mjera štednje i Trojke, te u borbi za drugačiju Europu. Rekli su to brojni političari, ali i važni intelektualci iskazali su svoju zahvalnost Tsiprasu. Jedna od njih je Barbara Spinelli, urednica i kći Altiera Spinellija (poznatog talijanskog političkog teoretičara), koja je u svojim spisima isticala važnost izbora koje je donosio.
PRC je formalizirao prijedlog Alexisove kandidature o kojem je odlučila i pokrenula Europska ljevica tijekom svog kongresa u Madridu. U međuvremenu je grupa intelektualaca, uključujući Barbaru Spinelli, preuzela inicijativu kontaktirati Alexisa kako bi ga zamolila da podrži njihovu ideju da ga istaknu kao kandidata grassroots pokreta koji je uglavnom bio izraz građana i raznih pokreta. Spomenuli su poteškoće unutar talijanske ljevice, njezine slabosti i probleme rascjepkanosti, kao i potrebu za novim početkom koji je trebao krenuti od temelja.
O nekim točkama koje su uključili u svoje obrazloženje, naravno, vrijedi raspravljati, kao što je razlika između koncepta pokreta i sudjelovanja građana te što podrazumijeva osnivanje političke stranke. Također, ne možemo poreći da su se naglasci i mišljenja uvijek razlikovali, i dalje su.
Ljepilo koje sve ovo drži na okupu je stavljanje teme Europe u središte, kao i emotivna povezanost s Tsiprasovom i borbom naroda protiv štednje i borbom za drugačiju Europu. Veza s pravednom borbom kojoj treba dati doprinos. Ako nešto dobro i novo proizađe iz ove legitimne borbe za talijansku ljevicu – još bolje.
Ovakav pristup pokrenuo je proces ujedinjenja kakvog u Italiji dugo nije bilo. To je naposljetku dovelo do toga da je SEL odlučio, na svom nacionalnom kongresu, uključiti se i biti dio Tsiprasove liste.
Struktura popisa u velikoj mjeri odražava poštovanje početne ideje da se europska borba stavi u središte i da se istaknu uglavnom žene i muškarci, koji su poznati po vođenju borbi i kritičkom razmišljanju. Također, formulirana su neka obvezujuća pravila kao što je ono (o kojem se dosta raspravljalo) da se za kandidaturu ne može kandidirati tko je imao ulogu u institucijama na razini zakonodavnih skupština ili je imao vladine ili političke odgovornosti na najvišoj razini u zadnjih 10 godina. Ovo je vrlo striktno pravilo koje nema za cilj kazniti bilo koga od naših suboraca, već je pokušaj da ozbiljno shvatimo svoju odgovornost (to se odnosi i na autora ovog članka) i poduzmemo nešto protiv problema s kojima se kao ljevica suočavamo . Također, takvo pravilo pogoduje novim kandidaturama, koje nalazimo na listi, a koje su izvrsne i višestruke. Imamo jednak broj muških i ženskih kandidata, od kojih su mnogi uključeni u glavne talijanske borbene pokrete. Oni uključuju radnike i one koji su aktivni u kulturnom sektoru. Tu su i predstavnici stranaka, ali u ograničenom broju iu svim slučajevima povezani su s boračkim pokretom i iskustvom promjena.
Ide li sve glatko? Naravno da ne. Suočavali smo se, ai još uvijek jesmo, s brojnim problemima: raspravama o odnosu liste i različitih stranaka; rasprave o mnogim temama koje su dovele do podjele između samih začetnika ideje, 6 Talijana, i samog Tsiprasa. Bilo je rasprave oko imena odabranih za popis. Jasno je da su napravljene i neke greške. Ali vrijeme je bilo veliki faktor zbog apsurdnog talijanskog izbornog zakonodavstva koje zahtijeva nove liste poput naše koje žele predstaviti svoju kandidaturu da prikupe više od 150,000 potpisa, s kvotom od 3,000 u vrlo malim regijama kao što je Valle d’Aosta.
To je zahtijevalo golemi napor koji je, međutim, naišao na veliki entuzijazam od strane mnogih aktivista koje mobilizira Tsiprasova lista i koji pronalaze veliki odjek u građanima koji daju svoje potpise na brojnim info štandovima diljem Italije, opremljenim s crvenim zastavama; simbol liste. Oni predstavljaju signal koji nam govori da wMože to učiniti, da se talijanska ljevica može ne samo vratiti u EP kako bi podržala Tsiprasa u borbi protiv naših borbi, nego pridonijeti borbi za drugačiju Europu i regenerirati – nadamo se – našu snagu i jedinstvo.
Uz prikupljanje potpisa pratit ćemo i tekuće i novonastale borbe. Mislim na one protiv TTIP-a, Transatlantskog trgovinskog i investicijskog partnerstva između SAD-a i EU-a u pogledu trgovine i ulaganja, što predstavlja još jedan užasan napad na demokraciju i naša prava. I borba protiv sve eksplicitnijeg pokušaja u Italiji da se talijanska ljevica definitivno dovede u poziciju da nema nikakve šanse da ima bilo kakvu reprezentaciju. Izborni zakon koji se uvodi prema dogovoru Renzija, tajnika PD (Demokratske stranke) i premijera, i Berlusconija, predstavlja upravo to; nešto što nema veze s demokracijom.
Također je za to, ali ponajviše za promjenu Europe, da “Drugačija Europa” s Alexisom Tsiprasom želi dobiti najveći mogući broj glasova i to onih najsnažnijih.
ZNetwork se financira isključivo velikodušnošću svojih čitatelja.
donacije